jelenski blog

nedjelja, 26.08.2018.

Lijepa i duga etapa puta

Lijepo je bilo napustiti Santiago...
Taj osjećaj da se još ipak ima kamo ići, makar još jadnih 120-ak km je bio izuzetno dobar osjećaj. Toga jutra sam jurio jer me jučerašnja jednodnevna pauza jako okrijepila.
Gradovi su urbana mjesta, valjda po definiciji... a urbano znači puno ljudi na kupu (pretpostavljam), trebalo je stoga "Santiago" posjetiti onda kad kad ga još nije bilo, kad je tek Sv. Pelayo pronašao Sv. Iaga gdje počiva u polju pod mističnom svjetlošću u noći. Samo direktni uvidi, nikakve posredničke pričice s 1000 godina zakašnjenja!
S time na pameti jasno mi je da nema alternative nego podružiti se s pustinjakom Pelayom u njegovom vremenu i doznati iz prve ruka što je bilo i kako, pa usporediti onda to s kasnije nakalemljenim mitovima. A to sam ja i kanio učiniti čim ne bi imao pametnijeg posla...
Kalkulirao sam o tome kako bi bilo doploviti s Vikinzima u Galiciju krajem 8 st. i kroz petnaestak godina pratiti pustinjaka Pelaya u svim njegovim dnevnim aktivnostima sve do 814. godine i misterijskog otkrića groba Sv. Jakova... no taj plan kako se ispostavilo da ima jednu manu, naime Vikinzi su počeli posjete Galiciji tek sredinom 9. stoljeća s prvim ozbiljnim zabilježenim pohodom 844. godine. (Što ne mora značiti da nisu navraćali i ranije ali treba potrefiti i ukrcati se na pravi brod)

Ipak međutim postoje i druge intrige koje se poklapaju s vikinškim pohodom iz 844. tako da ću još vidjeti. Recimo legenda koja se tiče (u pretprošlom postu spominjanih) Britona. To su bili romanizirani pokršteni Kelti- izbjeglice pred germanskim osvajanjem Britanije (5-6st) koji su se skrasili na sjeveru Galicije (vidjeti kartu) i tu su stoljećima održavali svoju autonomiju, crkvene kronike pouzdano bilježe povijest te britonske kolonije. Pa kaže legenda da je neki britonski biskup na dolazak Vikinga uspeo se na brdo i uputio zaziv nebesima za spas. Na taj zaziv podigla se velika oluja koja je rasturila vikinšku ekspedicijsku flotilu koja je bila najbliže tome mjestu, samo jedan brod je preživio koji je onda upozorio ostatak flote da zaobilaze tu obalu... i tako dalje i tako bliže...

Dosta rano ujutro pa još nema prave proštenjarske vreve na trgu ispred katedrale Sv. Jakova. Možda je mirnije i zato jer je ponedjeljak, kako sam stigao u Santiago baš u subotu i proveo tamo nedjelju može biti da mi je baš zato bio nekako jako proštenjarski štimung, previše vrevovito za moj ukus.

Da, to je onaj ulaz u katedralu kroz koji na filmu Put ulazi Tom (M. Sheen) i ostali iz ekipe. No na taj ulaz još za sada nećete moći ući jer je još zatvoren zbog obnove. Čuo sam da je još lani čitavo pročelje je bilo pod skelama. Sad se ulazi se sa manjega trga s druge strane (o tome više neki drugi put kad bude post baš o Santiagu).



Još je ljepše onda na izlasku iz grada bilo pronaći miljokaz i vidjeti kamo se sve može stići.



Normalan (prirodni) čovjek se (prirodno) osjeća najbolje kad grad(ove) ostavlja za sobom, ma kakvi god sveti gradovi bili... I tornjevi katedrale su nekako mističniji iz daljine nego s trga.

Usput budi rečeno etapa od Santiaga prema Negreiri sadrži i dosta intenzivan 3,5 kilometarski uspon kroz šumu.


Ovo je Ponte Maceira Vella u selu Ames-Negreira


Kako god se zvala rijeka koja teče ispod Ponte Maceira Vella to je ta.

A ovo je Pazo do Coton u Negreiri...


...i dama sa psetancem... samo što umjesto psetanc(et)a je bila ovaj put s vrećicom :-S

Negdje u to vrijeme sam bio malo zasjeo na klupici u parku i popio Amstel radler i neki još gablec je pao, jedini toga dana.






Gore iznad grada Negreire lakše se diše, a tu je osim ove crkvice bilo i nešto od onih kuružnjaka koje ste već mogli vidjeti u prošlom nastavku, pa sad neću ih stavljati ponovno.

Evo jednoga novog kom se krov nazire.

I jedan konjic se tu prešetava među smokvama i ostalim, zovimo ga Pegasus.

I tako što reći još, očekivao sam da će taj prvi dan na etapi od Santiaga prema oceanu biti ležerno rutinerski ali ispala je najjača etapa čitave hodnje- 42.5km
Plan je bio da ću dosegnuti selo Vilaserio i tamo "odsjesti" u općinskom alberg(o)u (zahvaljujući @Copernici više ne smijem reći jednostavno u albergi :-()
Taj albergo je bio naveden kao "donativo" što znači da nema fiksnu cijenu nego korisnik donira prema vlastitoj savjesti. Smješten niz cestu nekih 2km iza Vilaseria, tako da sam samo prošao kroz to selo i otfrknuo podsmješljivo na bezjake koji su već tamo sjedili za slolovima u dvorištu skupe privatne alberge (sori Copernica ja više neću to zvati albergo, nije prirodno i šlus :-P) i ispijali svoje popodnevne pive i lizali sladolede... a počele su vrućine baš.

Ali kad sam dosegnuo napokon vilaserijsku albergu onu cca 2km van sela to je bilo vrlo neobično mjesto. Kuća je djelovala zapušteno i dvorište je bilo dosta zaraslo u korov.
Unutra nije bilo "domaćina" koji udara žig u peregrinoski pasoš, a u prizemlju nije bilo kreveta nego neke strunjače po podu, nije bilo vode iako su postojale kupaonice i wc. Na katu isto tako, s tim da gore su bile osim strunjača i sobe s krevetima ali jastuci su bili pljesnivi. Nažalost ta alberga je bila u ponešto derutnom stanju, najveći problem je bilo to što nije bilo vode, a ja sam namjeravao nešto kuhati na svome kuhalu, čaj, juhu, a svoje zalihe sam potrošio putem.
Međutim alberga nije bila nenastanjena, unutra su se već smjestili u prizemlju Korejci koje sam viđao putem već nekoliko dana, a i u Santiagu smo bili u istoj albergi. To je bila očigledno jedna obitelj, mlada majka sa dvojicom sinova. Već sam u danima prije promatrajući ih formirao stanovište da se tu radi o nekakvom azijsko-kršćanskom čeličenju djece. Imali su kao "hodačke štapove" neke neobično debele neobrađene kolce, koje su valjda putem pokupili. A i ta žena djelovala je vrlo autoritativno, tako da mi je bilo malo i žao dječaka koji stupaju pod njenom komandom... (iako zapravo što djeca znaju, oni vjerojatno misle da je to sve neka igra :-S)

Uglavnom nisam bio iznenađen što su se upravo oni tu nastanili, bilo je logično i to je samo potvrdilo moj raniji zaključak. Vidjevši da je tome tako i da ova asketska alberga možda je povoljna za žene i djecu na putu očeličenja, ali za mene to nije bilo ono što sam tražio i dan nije mogao završiti tu. Zato sam nemiran i bez ikakvih zaliha vode nabacio ruksak i izašao van na žarko sunce, prvo po asfaltu, pa preko velikih polja, pa malo šumarcima ne bi li dosegnuo 9km udaljenu Santa Marinu.
Računajući na dobru sreću i na dostupnost vode putem prevario sam se, a kako sam već i prije Vilaseria marširao duže vrijeme bez vode tako je sad već polako situacija postala "delirična".
Konačno već nadomak Santa Marine u nekakvom zaselku naišao sam na kućicu koja je imala pipu na zidu kraj ceste. Tu sam se dobro napojio. U zadnji čas.
Tako okrijepljen lako sam nastavio i uskoro stigao na destinaciju.
U Santa Marini se zaista ukazalo ono što sam tražio, došao sam kamo sam trebao doći toga dana, vrlo precizno. Ali o tome više bude valjda u nekom budućem nastavku.

Santa Marina (čita se zapravo Marinja, to je ono n koje ima val gore), centralni seoski trg.

- 22:20 - Komentari (29) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.08.2018.

O kuružnjacima

Kao što sam najavio u prethodnome postu jedna od važnijih tema je ona o kuružnjacima koje sam vidio u Galiciji.
Njihova masivna kamena građa me jako impresionirala.

Uobičajen naziv za te kuružnjake na sjeverozapadu Španjolske je horreo, a u Galiciji se koristi dosta i termin paneira.
(očekujem i da me barem netko u komentarima upozori da se književno hrvatski pravilno veli kukuružnjak ;-)

Intenzivno sam ih počeo slikavati tek na etapi od Santiaga prema Fisterri/Finisterreu.

U ovoj reportaži donosim sve sličice kuružnjaka koje sam napravio bez suvišnih komentara.

Ima i onih koji nisu sasvim od kamena nego imaju drvene stranice



Neki su i skroz drveni osim nosivih stupova i crijepa.

Važan dio svakog kuružnjaka je obod, koji ima funkciju sprečavanja ulaska miševa u samo spremište.

Ovo je jedan od najvećih.



Imamo primjere dakle da svaki pojedinačni nosivi stup ima svoj kružni antimišji obod...

kao i na ovom modernom izdanju





Ovakovi čisto od kamena i na gljivastim stupovima su moji favoriti.








Ali imamo i primjere da je obod izveden uokolo čitave osnove kuružnjaka.

Čudovita su to zdanja i zaista jedna dragocjena kultura baština na koju svakako svratite pažnju dok budete hodali tim krajevima.
Žao mi je što se ni jednom nisam potrudio ući unutra.


Kod ovoga kuružnjaka bila je na uzici privezana ova ovca. Kad sam zastao i počeo uslikavati ovca se nekoliko puta oglasila vrlo sumnjivim glasanjem, kao da pokušava lajati.
To me na prvu zabrinulo pa sam se hitro udaljio, da se taj vrag još ne otme s uzice i počne me naganjati... no kasnije kad sam se ohladio više nisam uopće bio siguran da li se taj slučaj zapravo zbio ili mi je to sunce udarilo u glavu jer tih zadnjih nekoliko dana hodnje počelo je tuči onako zvjerski.
Pitam se kako li je ljudima koji sada hodaju, a sigurno mnogi hodaju i sada. Mislim da je to mučenje i neusporedivo bolje je uz dobar "rain gear" hodati u kišnoj sezoni negoli usred ljeta kad "tempereture postanu delirične" (da citiram McCandelssov dnevnik u kojem piše o svom pokušaju da obiđe nevadsko jezero Mead u mjesecu srpnju, ako se dobro sjećam).

Slatko sanjajte i čuvajte se toplinskog udara.

- 00:22 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2018 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf