jelenski blog

četvrtak, 01.03.2018.

Luckasti Carl

...

Bilo je također usporedbi McCandlessa s Carlom McCunnom, prijaznim rastresenim Teksašaninom, koji je tijekom naftnog buma 1970-ih preselio u Fairbanks i pronašao unosno zanimanje na projektu izgradnje transaljaskog naftovoda. Početkom ožujka 1981.g. dok je Waterman bio na svom posljednjem putovanju kroz Aljaški masiv, McCunn je unajmio pilota malog aviona da ga odveze do udaljenog jezera u blizini rijeke Coleen, 120km sjeveroistočno od Fort Yukona, na južnoj granici masiva Brooks.

35 godišnji fotograf amater, McCunn je kazao prijateljima da ide snimati divljinu. Doletio je u to područje s 500 rola filma, puškama kalibra .22 i .30, sačaricom i 600kg potrepština. Namjeravao je ostati u divljini do kraja kolovoza. Iz nekog razloga nije se dogovorio s pilotom da dođe po njega krajem ljeta.

Ovakav zapanjujući previd nije nimalo začudio Marka Stoppela, mladog stanovnika Fairbanksa koji je dobro upoznao McCunna za vrijeme devet mjeseci zajedničkog rada na naftovodu, nedugo prije nego što će mršavi dugonogi Teksašanin krenuti za masiv Brooks.

"Carl je bio srdačan, izuzetno popularan, prostodušan tip", prisjeća se Stoppel. "A doimao se i pametnim. Ipak bilo je u njemu nečega sanjarskog, nečega što je bilo pomalo izvan dodira s realnošću. Bio je vatren, volio tulumariti. Umio je biti vrlo odgovoran, ali povremeno je imao sklonost postupiti posve neplanirano i nepripremljeno, prepustiti se impulsu, izvući se na čistu sreću i stil. Ne, uopće me ne čudi što je Carl otišao u divljinu i zaboravio se dogovoriti da dođu po njega. Ali s druge strane mene nije lako šokirati. Već nekoliko mojih prijatelja se utopilo ili je ubijeno ili umrlo pod čudnim okolnostima. Na Aljasci se čovjek navikne da se događaju čudne stvari."

Krajem kolovoza, kako su dani u masivu Brooks postajali kraći, a zrak zadobivao jesenju oštrinu McCunn je počeo brinuti što nitko ne dolazi po njega s avionom.
"Mislim da sam trebao malo bolje isplanirati tko će me odvesti odavde", povjerio je svom dnevniku koji je velikim dijelom objavljen, u pet nastavaka, u obradi Krisa Cappsa, u magazinu Fairbanks Daily News Miner. "Ali uskoro ću vidjeti".

Tjedan za tjednom sve više je osjećao brzo približavanje zime. Kako su mu se zalihe hrane smanjivale, McCunn je duboko zažalio što je većinu punih patrona za sačmaricu pobacao u jezero. "Ne mogu prestati misliti na sve one patrone koje sam bacio prije dva mjeseca" zapisao je "Imao sam pet kutija i kad god bih ih vidio kako stoje tu, osjećao sam se pomalo glupavo što sam ih toliko nakupovao. (kao kakav ratni huškač)... stvarno bistro. Tko bi mislio da će mi zatrebati da ne umrem od gladi."

A onda jednog svježeg rujanskog jutra ukazao mu se spas. McCunn je vrebao patke, s ono malo municije što mu je ostalo, kad je mirnoću presjeklo brujanje aviona, koji se začas pojavio nad njegovom glavom. Vidjevši logor pilot se spustio niže i napravio dva kruga da ga pogleda. McCunn mu je divljački mahao fluoroscentno narančastim pokrivačem. Avion nije imao nikakve plovke već samo kotače pa nije mogao sletjeti na jezero ali McCunn je bio uvjeren kako ga je vidio i kako će doći po njega kasnije. Bio je tako siguran u to da je u dnevnik zapisao "Nakon prvog kruga, prestao sam mahati. Zatim sam se počeo pakirati i raspremati logor."

Ali ni toga dana, ni sljedećeg, ni dan nakon toga nije došao nikakav avion. Stjecajem okolnosti McCunn je pogledao na poleđinu svoje lovačke dozvole i shvatio zašto. Na papriru bili su prikazani znakovi rukom za slučaj opasnosti i potrebe komunikacije s avionom sa zemlje. "Sjećam se da sam visoko podignuo desnu ruku i prilikom drugog nadlijetanja zamahnuo pesnicom prema avionu" zapisao je McCunn. "Bio je to pozdrav radosti- kao kad vašem timu u presudnom trenutku dosude faul, ili tako što" Nažalost kako je prekasno saznao podići jednu ruku je međunarodni znak da je 'sve OK i nije potrebna pomoć'. Znak za S.O.S. 'smjesta pošaljite pomoć', dvije su uzdignute ruke.

"Možda je to razlog što se se, nakon što su već bili odletjeli, vratili i napravili još jedan krug, na što ja nisam uopće reagirao (štoviše misim da sam možda okrenuo leđa avionu dok je prolazio)" raspravlja sam sa sobom McCunn u dnevniku. "Tada su me vjerojatno otpisali kao čudaka."

Na kraju rujna tundra je već bila pokrivena snijegom, a jezero se zaledilo. Kako je ostajao bez hrane, McCunn je pokušao skupljati šipke i praviti stupice za zečeve. Jednom se prilikom uspio dokopati mesa bolesnog soba koji je ušao u jezero i uginuo. Do početka listopada međutim potrošio je svu svoju tjelesnu masnoću i bilo mu je teško zagrijati se tijekom dugih studenih noći. "Nemoguće da nitko u gradu nije primjetio da nešto nije u redu kad me toliko dugo nema" zabilježio je. Ali i dalje nije bilo aviona.

"Tipično za Carla da misli kako će se nekom magijom netko pojaviti i spasiti ga", kaže Stoppel. "Vozio je kamion, pa je lijepo mogao sjediti i sanjariti. Tako mu je i palo na um to putovanje u masiv Brooks. Za njega je to bio ozbiljan pothvat- velik dio godine je proveo razmišljajući o tome, planirajuči, smišljajući kako to organizirati, tijekom pauza raspravljajuo sa mnom kakvu opremu ponijeti. Ali uza sve to ozbiljno planiranje, prepuštao se i kojekakvim fantazijama."

"Na primjer" nastavlja Stoppel, "Carl nije kanio odletjeti tamo sam. Prvi plan mu je bio otići tamo s nekom lijepom ženom. Zagrijao se za nekoliko cura koje su radile s nama i potrošio dosta vremena i energije pokušavajući nagovoriti Sue ili Barbaru ili koga već da mu se pridruže- što je uglavnom bilo puko fantaziranje. Nije bilo načina da se to ostvari. Hoću reći u bazi, gdje smo mi radili, na Pump Station 7, na jednu žensku dođe po četrdeset momaka. Ali Carl je bio sanjalica i sve do zadnjeg časa kad je odletio za masiv Brooks, uporno se nadao kako će neka cura promijeniti mišljenje i poći s njim."

Isto tako, objašnjava Stoppel "Carl je bio tip momka koji je u stanju nerealno očekivati da će se netko sjetiti da je u nevolji i doći po njega. Čak i dok je bio na rubu gladi, vjerojato je zamišljao kako će Velika Sue u zadnjem trenutku doletjeti s avionom punim hrane i baciti mu se u zagrljaj. Ali njegov svijet fantazija je bio izvan realosti. I tako je Carla iz dana u dan proždirala glad. Do trenutka kad je napokon shvatio kako ga nitko neće doći spasiti, skvrčio se u tolikoj mjeri da je bilo prekasno da išta poduzme."

Kako je McCunnova zaliha hrane nestajala, zapisao je u dnevnik: "Postajem uistinu zabrinut. Da budem iskren, počinje me hvatati strah" Temperatura se spustila na minus dvadeset, a na prstima ruku i nogu stvorile su mu se bolne, gnojne ozebline.

U studenom je pojeo posljednje zalihe. Bio je slab i stalno mu se vrtilo, izmoždeno tijelo potresale su ledene groznice. Dnevnik bilježi: "Ruke i nos su mi u sve gorem stanju, isto tako i stopala. Vrh nosa je jako natekao, puk plikova i krasta... Zasigurno polagan i bolan put u smrtMcCunn je razmišljao o tome da napusti svoj logor i krene pješice za Fort Yukon, ali je zaključio kako nije dovoljno snažan i kako bi pao od iscrpljenosti i studeni prije što bi stigao tamo.

"Dio unutrašnjosti u koji se Carl zaputio, dalek je, pust dio Aljaske", nastavlja Stoppel. "Zimi postaje strahovito hladno. Neki ljudi u njegovoj situaciji možda bi smislili način kako da se izvuku odatle ili možda da prezime, ali za to je valjalo biti vraški snalažljiv. Za tako što čovjek mora imati muda. Za to moraš biti tigar, ubojica, zvijer. Carl je bio previše opušten. On je bio momak za tulume."

"Bojim se da ovako dalje neće ići", napisao je McCunn negdje krajem studenoga, pri završetku svoga dnevnika, koji je sada ispunjavao sto stranica papira s plavim crtama. "Dragi Bože na Nebesima molim te oprosti mi moju slabost i moje grijehe. Molim te čuvaj moju obitelj." A onda je sjeo uz krilo šatora, prislonio .30 kalibarsku cijev uz glavu i palcem povukao okidač. Dva mjeseca kasnije 2. veljače 1982. State Trooperi Aljaske slučajno su otkrili njegov logor, zavirili u šator i pronašli ispijeni leš, tako zaleđen da je bio tvrd kao kamen.


-odlomak iz knjige Into the Wild, Jon Krakauer



- 21:11 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf