jelenski blog

srijeda, 16.03.2016.

Tko je muž?

Godine 1217. pozvao je papa Honorije III. kršćanski svijet na novi križarski rat. Već se četiri godine skupljaju čete u Europi i redom kreću na Istok. Ovoga se puta borci ukrcali na lađe, većinom iz sjevernih krajeva Njemačke, iz Danske, Norveške, Frizije, iz Kölna i Bremena, oplovili zapadnu obalu Europe, zadržali se neko vrijeme u Portugalu, da tamo kršćanima pomognu u borbi proti nevjernicima; godinu su dana nakon polaska stigli u Siriju, zborište brojnih križara iz različitih zemalja. Tamo se okupila šarolika vojska vjernika, častohlepnika, lažisvetaca, pustolova s brda s dola, iz svih mogućih zemalja i naroda, kojima nije bilo zajedničko ništa nego samo znak križa na odjeći i nada u bitke i pobjede. Ali sastav je tih nejedinstvenih masa bio tako labav, da su i sami muslimani spoznali prednost svoga položaja, te se zatvorili u svoje neosvojene tvrđave- i čekali.

Dugo nisu trebali ni čekati- križarska se vojska stala raspadati. Prvi se vratio u Europu ugarski kralj Andrija, za njim se poveo austrijski vojvoda Leopold, a oni što su ostali, pošli su iz Sirije u Egipat, jer su se tamo nadali bogatijem plijenu... Prvom su svojom žrtvom izabrali bogat lučki grad Damiettu na Nilu. Zauzeli su ga, ali tek nakon opsade, koja je trajala poldrug godine, pošto je u gradu od 70 000 stanovnika 65 000 pomrlo od gladi, bijede i bolesti.

Europa je zakliktala od veselja nad tom pobjedom, a pogotovo nad neizmjernim plijenom. Samo što to veselje nije bilo dugog vijeka. Rođaci saracenskog sultana Saladina, egipatski i damaštanski sultan, sklopiše savez i opkoliše kršćansku vojsku. Iz tog su je očajnog položaja mogle spasiti samo nove kršćanske vojske, koje bi došle iz Europe.

Glavna im nada bijaše svima Hohenstaufovac Friedrich II., kojega je papa Honorije III. okrunio carskom krunom, jer je obećao da će poći na križarsku vojnu. Friedrich II. je pod pritiskom javnog mišljenja napokon poslao u Egipat bavarskog vojvodu s nekoliko galija, ali on sam nije pomislio da za njim pođe s jakom vojskom. I tako je Europa sva u brizi o Uskrsu 1221. svakoga časa očekivala crne vijesti s Istoka...

U te dane, pune tjeskobe, stigoše iznenada četiri slavodobitna pisma od ptolomejskog biskupa Jakova od Vitrya. On je pisao papi, austrijskom vojvodi Leopoldu, engleskom kralju Henriku III. i pariškom sveučilištu. Biskupove su vijesti bile nevjerojatne:

Kršćanstvu dolazi u pomoć novi moćni zaštitnik. Neki kralj David iz Indije kreće s golemom vojskom proti nevjernicima...

Jakov od Vitrya opisao je potanko, kako je bagdadski kalif zamolio nestorijevskog patrijarha u Bagdadu, neka pošalje pismo tome kršćanskom kralju Davidu, da mu priskoči u pomoć u borbi proti horezmijskom šahu, koji mu je navijestio rat, premada je sam bio musliman.

Na poziv patrijarha dohitao je taj kralj David, potukao horezmijskog šaha, osvojio moćnu perzijsku državu, a sada se nalazi pet dana hoda od Bagdada i Mosula. Kalifu je već poslao i svoje izaslanike: tražio je da mu odstupi pet šestina svoje zemlje i grad Bagdad, koji ima postati sijelom katoličkog patrijarha; osim toga je kralj zahtijevao toliko novaca da bi iz zlata i srebra mogao nanovo podići bedeme Jerusalima, koje su nevjernici pred nekoliko godina do temelja razorili.

Europa se sva pomamila od veselja, smatrajući to prstom Božjim. Nitko doduše nije znao gdje leži ta bajovita zemlja Indija, kojom vlada taj kršćanski kralj David, a niti kakav je to horezmijski šah koga je svladao taj kralj. Ali ni najučeniji ljudi nisu posumnjali u istinitost te vijesti, jer je Jakov od Vitrya sve točno opisao. Svi su stali blagoslivljati Davida "kralja kraljeva, koji će razoriti carstvo Saracena i zaštititi svetu crkvu". Opet su se spomenuli stare legende: da se na Istoku nalazi golema država Indija, kojom vlada svećenik Ivan, - "a njegova moć nadilazi moć svih kraljeva svijeta."

Već prije sedamdesetak godina, za vrijeme druge križarske vojne, uzbudili su duhove na Zapadu glasovi, da je taj svećenik Ivan navalio na saracenske države na dalekom Istoku i pobijedio ih. Ali onda su zanijemile sve vijesti o tom vladaru. Samo su još nestorijevski kršćani, koji su bili razasuti po mnogim krajevima širom Azije, tvrdo vjerovali da na Istoku cvate golemo kršćansko carstvo. Jedino sultan ne pušta nijednog kršćanina sa zapada u tu državu, a i svećenik Ivan ne trpi u svom carstvu ni živoga muslimana.

A eto sad piše Jakov od Vitrya jasno i razgovijetno, da je taj David unuk svećenika Ivana, sin kralja Izraela. Njegove su predstraže već doprle do granica Mezopotamije, samo su odavle najprije krenule prema sjeveru, da osiguraju zaleđe, prije negoli pođu "na Jerusalim". Na sjeveru su razbili Georgijce, koji su doduše kršćani, ali ne posve pravovjerni...

A zajedno s kršćanskim svijetom slavile su slavlje u Europi i židovske općine, priređivale molitve zahvalnice i skupljale novac, da pođu u susret tome kralju Davidu. U dva je naime pisma Jakova od Vitrya stajalo napisano da je kralj David "rex Judeorum" - Taj je kralj dakle, što dolazi, kralj Židova. On će svoj spasiti iz progonstva!

Kasnije su međutim ustanovili da je posrijedi pogreška: prepisivač je u Damietti mjesto "rex Indorum" napisao- rex Judeorum. A usmena je predaja iz kralja Davida napravila "sina Davidova", a iz sina kralja Izraela- "kralja od Izraela" Taj pak narod, što dolazi sa silnom vojskom ne može biti drugo nego potomstvo raspršenih plemena Izraela, koja su se pod Sinajem klanjala zlatnom teletu.
Dok je ovako Europa željno čekala na dolazak toga kralja, izostale su o njem s Istoka sve dalje vijesti. Križari su u jesen morali isprazniti Damiettu, a mogli su biti sretni, da ih nisu poveli u ropstvo.

Ali upravo tom su se činjenicom poslužili u Europi, iznoseći je kao novi dokaz da kralj David postoji: Saraceni su u svojim postupcima bili neobično umjereni, jer ih je sultan opomenuo, da ne budu obijesni, a kao primjer im stavio pred oči uvijek pobjedonosnog perzijskog šaha, koji je sada pobijeđen od toga tuđinskog kralja, umro u bijedi.- Negdje između Mezopotamije i Kaspijskog mora doista moraju da leže goleme, tuđinske vojske. Samo što nikako ne dolaze u pomoć križarima...

Mjesto toga su iznenada stale stizavati vijesti iz kršćanskih armenskih, georgijskih i kavkaskih kneževina, da su im vojske razbijene, gradovi opljačkani, tvrđave razorene. Onda su doprli i glasovi, da su ti tuđinski ratnici prešli Kavkaz i poplavili nizinu sjeverno od Crnog mora.

Tamo su stanovali strašni Kumani, koji su haračili na sjeveru po ruskim kneževinama, a na zapadu upadali i u ugarsko kraljevstvo. Sad su ti strašni Kumani tražeći pomoć pobjegli preko Dunava i stavili se pod zaštitu bizantskog cara, koji ih je naselio u Makedoniji i Trakiji.

Iz genoveške tvrđave Sudak na Krimu doplovile su galije s viješću, da su im neprijatelji jurišem zauzeli i spalili grad. A dvije godine nakon radosnih pisama Jakova od Vitrya dopro je iz ruskih stepa u zapadnu Europu glas, da su tuđinci razbili i uništili čete ruskih knezova i da njihovi čopori nemilice pljačkaju, razarajući i koljući prodiru redom u sve zemlje. O njima su pričali jezovite priče: da su im noge kratke, tijelo golemo, prsa neizmjenro široka, a lice crno. Da piju krv... - A ipak u borbu polaze pod zastavom na kojoj se nalazi znak križa...

O njihovu se podrijetlu i osnovama stale širiti nove predodžbe: da su potomci onih naroda, kojima su vladala tri crnačka kralja s Istoka, da će poći na Köln odakle će odnijeti relikvije svojih kraljeva.- Odjednom se pročulo. da su opet krenuli na istok, da ih je iznenada bez traga nestalo, kao što su iznebuha i došli.

Europa je odahnula- ali dvadesetak će joj godina kasnije isti ti divlji konjanici zatjerati strah u kosti, napasti je posve drugačije i potresti joj temelje. Tada je tek u najvećoj opasnosti i čitave svoje povijesti, na rubu propasti, saznala tko je bio taj strašni neprijatelj, odakle potječe taj narod i muž, koga je Jakov od Vitrya držao kraljem Davidom. Doznala je što se zbilo na dalekom Istoku; da se je rodio narod i muž koji je lice zemlje preobrazio za nekoliko vjekova.


-uvodno poglavlje iz jedne stare knjige čiji naslov ne možemo izreći jer onda niti naslovno pitanje ne bi imalo smisla.


Oznake: tvrđave, nevjernici, konjanici

- 21:25 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 01.03.2016.

Ode jazo...

Nakon nedjeljnog obilaska svojih velikih (praktički nepreglednih) šumskih posjeda javlja mi se kolega uvaženi tzv. "glasnogovornik". Naišao je na nešto izuzetno, nešto što nije vidjela velika većina ljudi koja je ikad živjela. Zahvaljujući njegovom dopuštenju fotografije će biti objavljene ovdje kako bi koristile većem broju ljudi:


Pravi mrtvi jazavac.


Iako se vjerojatno izlažem kritici nekih "finijih" noseva da prenosim slike crkotine nema veze, mislim da je ovo važno. Zapitajte se da li ste ikada bili i blizu da u otvorenoj slobodnoj prirodi vidite jazavca. Ako i jeste bili blizu sigurno niste imali pojma o tome. Ja ga nikad nisam vidio ni živog ni mrtvog. To je takva zatajna životinja koja gleda strogo svoje posle i ne izlaže se previše. S obzirom na njegovu relativnu veličinu meni je to fascinanto. Puno manje životinje iz porodice zvijeri viđao sam više puta, lascice, tvorovi, kune, nedavno baš sam promatrao lisicu u pol bijela dana, ostale ne-zvijerske divlje životinje ne treba niti spominjati, ali jazavca nikada.

Ne vidi se dobro na slikama ali kako javlja glasnogovornik jazavčeve oči još su bile netaknute što znači da je truplo bilo vrlo svježe. Bez obdukcije nećemo nikad saznati točan uzrok smrti ove plemenite zvjerke koja meni ovako sa slike izgleda kao da je bila u naponu snage. Za prepostaviti je da su ga negdje upucali (krivo)lovci. Informirao sam se da vidim kad je dopušten odstrel jazavca- od kolovoza do rujna- uopće ne iznenađuje me da lovci pripucaju na sve što naiđe, a kalendar lovostaje eventualno konzultiraju naknadno, to su takvi tipovi :-P


Polje zvončića u šumi prostrlo se kao jazavcu za ispraćaj...


...a niski oblaci preko hrpta zapadne Ivanščice odnose ga u vječna lovišta.

Oznake: jazavac

- 18:21 - Komentari (52) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf