jelenski blog

utorak, 29.12.2015.

27. i 28.12.1943.

Nisam se dovoljno potrudio nešto napisati prije ovih dana pa eto sad samo ukratko povodom jučerašnje 72. godišnjice operacije Ulusi. Inače to su teme o kojima ne pišem prvi put, oni koji duže prate vjerojatno će se sjetiti nekih starih postova.


Ukratko objašnjene okolnosti deportacije Kalmika i operacije kodnog naziva Ulusi u režiji Staljina, Berije i Kalinjina.
Ukazom Vrhovnog Sovjeta SSSR od prosinca 27. prosinca 1943. riješeno je da se Kalmička ASSR likvidira, a kalmičko stanovništvo se ima raspodijeliti po različitim regijama Sibira. Specijalna operacija počela je sljedećeg dana, u vremenu kada je na svim frontovima nedostajalo mehanizacije i oružja i dobro obučenih kadrova Vrhovni Sovjet SSSR našao je za shodno angažirati elitni motorizirani puk tzv. unutrašnje vojske NKVD na odvođenju civilnoga stanovništva iz kalmičke stepe u Sibir.
Specijalna operacija je cinično nazvana Ulusi (od mongolske riječi ulus- kraj, zavičaj, zemlja)
Vojno sposobni muškarci su u pravilu bili u Crvenoj armiji na frontu gdje su se i istaknuli izuzetno za jedan tako mali narod (21 heroj Sovjetkog saveza i 8000 nosioca raznih drugih medalja i spomenica). Dok je par tisuća onih pravih kolaboratora već pobjeglo s Nijemcima na zapad (mnogi od tih kalmičkih kolaboratora su štoviše i došli s Nijemcima iz europskih zemalja gdje su se naselili nakon Oktobarske revolucije). Čak i sami dokumenti NKVD-a ne tvrde da je u njemačkim redovima i u anti-sovjetskim paravojnim formacijama ikada sudjelovalo više od 5000 Kalmika naspram 20 000 + Kalmika u Crvenoj armiji. Za razliku od nekih drugih manjinskih naroda s juga Rusije (nebitno za ovu temu kojih) nije zabilježena pojava masovnog dezertiranja i pristupanja Nijemcima među Kalmicima crvenoarmejacima.

Dakle stanovništvo koje je obuhvaćeno deportacijom u pravilu bolesnici, starci, žene i djeca. Muškarci kalmičke narodnosti zadržani su u vojsci još neko vrijeme u neznanju o tome da su njihovi roditelji, žene i djeca već odvedeni u Sibir. Oni su (bez obzira na čin ili odlikovanja) povučeni postupno iz Crvene armije nekoliko mjeseci kasnije (do travnja 1944.g). rekli bi im je da idu kući na dopust, a onda bi ih slali na prisilni rad na razna mjesta. Osobito je zloglasno takvo mjesto bio logor Širokstrojlag na gradilištu hidroelektrane Širokovska na Uralu gdje je od teškog rada i gladi umrlo mnogo Kalmika. Smatra se da od cca 98 000 deportiranih Kalmika polovica nije doživjela povratak iz Sibira 1957.g. (neke precizne podatke je jako teško odrediti, koliko sam shvatio ovaj broj deportiranih ne uključuje muškarce koji su kasnije povučeni iz vojske nego samo civilno stanovništvo)

Inače postoji mnoštvo dokumentaraca o deportaciji Kalmika ali svi su na ruskom jeziku, bojim se da mali postotak čitateljstva razumije ruski, tako da ne vidim svrhe u stavljanju većeg broja videa osim ovog jednog koji je po meni najbolji i suvremeno napravljen, ima mnogo autentičnih svjedočanstava još živućih žrtava deportacije koje opisuju svoja dječja iskustvo deportacije u teretnim vagonima, susret sa smrću bližnjih, teško djetinjstvo, odrastanje i život u Sibiru u tijeku 13 godina izgnanstva do 1956./57. kada je Hruščov u procesu destaljinizacije proglasio rehabilitaciju represiranih naroda SSSR-a i kada je Kalmička ASSR ponovno uspostavljena.
Ako nekoga zanima iznimno i više filmova može se javiti u komentarima pa ću staviti linkove.



Kao što je poznato u periodu između dva svjetska rata na teritorij Kraljevine SHS dospjeli su Kalmici izbjeglice nakon građanskog rata u SSSR-u. Najveća takva zajednica postojala je u Beogradu (tristotinjak ljudi) Stigli su početkom 20-ih godina, a otišli su na zapad s Nijemcima '44 kad je Crvena armija bila pred vratima Beograda. Zajednica beogradskih Kalmika važna je za povijest buddhizma i po tome jer su u Beogradu sagradili prvi buddhistički hram na teritoriju Europe (naravno ne računajući europski teritorij Rusije). Nažalost taj objekt nije potrajao dugo nakon rata i srušen je '47.

Kalmički buddhisti su još od doseljenja u Prikaspijsku nizinu i na donji tok Volge u 17. stoljeću održavali predano religijske veze s dalekim Tibetom, kalmički redovnici su putovali na edukaciju u monastička učilišta u Lhasi i održavali visoki stupanj samostanske discipline i skolastike u skladu sa tradicijom škole Gelug. Tako je bilo do Oktobarske revolucije kada je počelo zatiranje svake vrste duhovnosti. Vladimir Iljič Lenjin je i sam bio 1/4 Kalmik jer imao je baku kalmičke narodnosti i trudio se pridobiti Kalmike na stanu sovjeta obećavajući im komunizam kao oslobođenje no tradicionalni stepski nomadi nisu imali "industrijskog proletarijata" pa nisu niti njegove ideje najbolje razumjeli, a također bili su blisko povezani s Kozacima na jugu Rusije s kojima su dijelili samodostatni život od svoje zemlje i svojih stada te ratnički duh, također i povlašten položaj kod ruskog Cara u odnosu na običan ruski puk, ukratko kao i svi ostali narodi Ruskog carstva s dolaskom Oktobarske revolucije i građanskog rata i Kalmici su se nekako podijelili na crvenoarmejce i bijelogardijce, a s porazom potonjih tisuće Kalmika dospjele su početkom '20-ih godina u Europu u zemlje poput Francuske, Njemačke, Bugarske i prije spomenute Kraljevine SHS (Jugoslavije).
Nakon kratkog perioda relativnog nemiješanja sovjeta u njihovu religiju početkom 20ih godina došla je era Staljina u kojoj su svi od 92 samostana i hramova na teritoriju Kalmičke ASSR uništeni, a redovnici koji nisu uspjeli izbjeći u inozemstvo su pobijeni, do sredine '30ih u Kalmikiji više nije bilo nikakvih tragova religije u javnom životu.
Krajem Sovjetskog saveza i komunizma vraća se uloga vjerskih institucija ali tek 1996. ponovno je sagrađen prvi pravi buddhistički hram u Kalmikiji- Geden Sheddup Choikorling koji je tijekom sljedećih devet godina služio i kao centralni hram u republici, a danas služi kao monastički centar, manji hramovi sagrađeni su u svim većim naseljenim mjestima republike.
Centralni hram u glavnom gradu Elisti dovršen je 2005. na mjestu koje je odredio i blagoslovio 14. Dalaj Lama Imenovan također od HH Dalaj Lame- Zlatno Boravište Buddhe Šakjamunija. Otvoren je 27.12. 2005. simbolično na 62. obljetnicu ukaza o likvidaciji Kalmičke ASSR. Najveći je hram na teritoriju Europe danas, a zbog specifičnog ojrat-mongolskog stila koji je poštovan pri gradnji, po mojem mišljenju, spada među najljepše buddhističke hramove na svijetu:

https://en.wikipedia.org/wiki/Burkhan_Bakshin_Altan_Sume
http://www.kalmykia.eu/sights/gold-temple/

- 21:07 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf