jelenski blog

petak, 23.10.2015.

Lago del Predil- Monte Lussari

Drugačije se nije moglo nego nakon intenzivnog planinarskog dana (na Špiku) u prijepodne drugog dana leteći obići samo usput neke znamenitosti (poput Ruske kapelice, izvora Soče, Mangartskog sedla). Poslije toga najpametnije je bilo spustiti se rutom kultne Mangartske ceste u Italiju na ručak.




Tu smo kraj Predilskog jezera (Lago del Predil) našli jedan pogodni stol s klupama pa smo ručali.

Nakon ručka sam samo nakratko prošetao obalom da okinem par slikica. Nažalost ostali članovi ekspedicije nisu bili više za nikakvu dužu šetnju, a mogli smo (možda) opšetati se oko čitavog jezera


Tu se naziru Cinque Punte


Na devetstotinjak metara nadmorske visine ali Predilsko jezero je pravo alpsko jezero!








A onda sam u jednoj uvali susreo Patka i Patku što mi je bilo jako čudno, jer nisu mi ništa rekli da će i oni baš toga dana prolaziti tim krajevima.


I oni su sami priznali da je to stvarno jedna jako neobična slučajnost, ali da ne mogu sad puno pričati sa mnom jer moraju nešto izroniti iz jezera Lago del Predil, a radi čega su i došli, te da ćemo pričati o svemu podrobnije kad dođemo doma...






Cinque Punte (Pet Vrhova) nad mjestašcem Cave del Predil- sa ceste prema Trbižu. Vrlo živopisne stijene. Nemam pojma da li je to ispenjivo bez štrika i klinova, moram se informirati.

Monte Lussari ili slovenski: Svete Višarje (1766m) je planinski vrh iznad Tarvisia (Trbiža).
Planinski vrh je ujedno i mjesto hodočašća u marijansko svetište Majke Božje Višarske.


Inače nisam pobornik osvajanja planinskih vrhova pomoću žičare ali kako nam je to bio ležeran drugi dan nakon jake alpske ture u Sloveniji nisam se ništa bunio.
Cijena uspona u gondoli je 14 eura (povratna karta). Vožnja traje petnaestak minuta ako sam dobro procjenio. Čovjeka uz ljuljuškanje gondole mogu obuzeti čudne misli... zašto ne na sve vrhove postaviti žičare? Zar ne bi bilo lakše tako nego hvatati zrak na stijenama, na siparima, na serpentinskim stazicama? Lijenost je vražja stvar :-((

Tu se inače zimi skijaju... ljudi koji se znaju skijati.


Samo što smo mi stigli gore već su drugi čekali u repu da se spuste gondolama dolje. Takav je masovni turizam na pokretnoj... sajli :-P


Zgrada žičare, u pozadini je vidljiv križ na nižem od dva vrha Mt. Lussari.


Pogled na Kanalsku dolinu (Val canale) i mjestašce Camporoso In Valcanale koje se nalazi malo zapadnije od Trbiža i odakle kreće žičara na Monte Lussari.






A Svete Višarje (Monte Lussari) je odlično mjesto. Kao mali gradić na vrhu planine.
Crkva je okružena raznim ugostiteljskim objektima i suvenirnicama.


Crkvena vrata.


Iz nutrine crkve jedna a la @geomir ;-)


Simpatično je to izrekao o "trima europskim plemenima" taj slovenski teolog, 1933. g. svakako i u skladu sa današnjim smjernicama EU. Šteta što tabla ne spominje kuriozitet da je u tom svome silnom žaru europskog bratstva i antikomunizma kolaborirao s Talijanima, inforimirao ih o partizanima i predlagao kako ih eliminirati, a radi čega su ga '42. u Ljubljani koknuli njegovi zemljaci... Ali hej, to bi ionako samo pokvarilo štimung ovih toplih stihova ;-))

Zadnja nedjeljna misa počinje u 3. Trojezična je, na njemačkom, slovenskom i talijanskom jeziku, kao što je i sve drugo tu trojezično, no ono što je mene zanimalo da li ćemo negdje pročitati ili čuti nešto na mističnom furlanskom jeziku, jer ovo je na kraju krajeva Furlanija, ali to se ipak nije dogodilo, ili možda ja nisam prisluškivao dovoljno pažljivo :-S


Najviši vrh Monte Lussari na brdašcu je iza crkve (a evo i mene radi usporedbe)


Tu su podno križa kamenčićima ispisana neka imena, valjda za sreću.




Vidik sa vrha prema crkvi i tamo na kraju platoa vidljiv je onaj niži vrh također sa križem.


Dvogled na stativu može se koristiti besplatno.


Teško je popratiti koji okolni vrh se kako zove i u kojoj je zemlji. Oni najviši prema istoku su svakako u Sloveniji, a brda prema sjeverozapadu su već u Austriji.

Da li bi ovo mogao biti Jalovec?




Rododenro gostionica- nazvna po rododendronu ili po hrvatski- pjenišniku, cvijetu koji je uz runolist simbol planinskih krajeva.


I idemo dolje. U gondoli spust nije brži od nego uspona, što je (pretpostavljam) frustrirajuće za svakog poletnog i agilnog planinara, ali zato štedi koljena :-)


No onda smo kad smo se spustili ugledali smo na zidu čekaonice žičare ovu sliku koja prikazuje Svete Višarje u zimskom ambijentu (da to je ogromna slika na zidu ali fotografirao sam ju tako da se ne vidi rub, a sve za potrebe obmanjivanja lakovjernih da smo gore bili po zimi, pssssst!)
No sasvim ozbiljno mislim da tu nebi bilo loše doći zimi i u onaj Rododendro kafić na čaj s rumom (ili donijeti sobom flašicu pelinkovca), koji znaju skijati, mogu se i skijati.

Ako želite u svakom trenutku znati što se događa na Mt. Lussari ovo je link webcamere:
http://www.hribi.net/spletna_kamera/svete_visarje/781

A mi smo spustivši se u nizinu otišli nizinskom cestom prema Kranjskoj gori i doma.

Oznake: gondola, Lago del Predil, Patke

- 19:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 07.10.2015.

Gromovača-Veliki Pivčevac-Krasno

Četvrti i posljednji dio reportaže sa srpanjske šetnje sjevernim Velebitom:


Nastavljamo po Premužićevoj stazi od Rossijeve kolibe u prema Zavižanu.

Gromovača je relativno lako dostupni vrh, stazica se odvaja od Premužićeve staze i za petnaestak minuta smo na vrhu.

Ovdje je napisano 1675m, ali u većini literature se navodi visina Gromovače 1676m, zašto je to interesantno, spomenuti ću kasnije.




Neki koji su se prošle noći seljakali iz skloništa na dvorište dok je trebalo spavati sad zato spavaju na Gromovači, a ja sam dotle vrlo bistar i energičan i ne treba mi čak niti energija kamena kao dan prije na Malom Rajincu ;-)


Tu s Gromovače se otvara pogled baš na dva robijaška otoka


Prvi je naravno Goli otok, a Sv. Grgur onaj zeleniji iza Golog je drugi robijaški otok, a bio je za žene ono što je Goli otok bio za muškarce.
Poznavao sam jednoga gospodina koji je robijao na Golom otoku, nema ga više, a bio je interesantan i tragičan čovjek, pred kraj života povučen izvan svjetovnih tokova, kao polupustinjak, djelovao je uvijek smireno, posvećeno i prijateljski, bavio se rezbarenjem drva i kalemljenjem voćnih sadnica. Neke voćke u mojem voćnjaku su kupljene davno još iz njegovog uzgoja. Malo sam se prisjetio toga gospodina.




Spust s Gromovače teži je od uspona, a to je tako sa svim vrhovima.


Šibamo bez zaustavljanja Premužićevom stazom, na kojoj se sporadično već pojavljuju prvi jutarnji planinari.


I nakon dva do dva i pol sata pristižemo na startnu poziciju ispod Zavižana s koje kreću planinari.


Malo smo zalegli ispod table i diskutiramo ima li smisla zaletjeti se na tridesetminutni uspon do PD Zavižan na pivu, pa onda vratiti se...


Naš lider zdvaja nad daljnjim tijekom ekspedicije :-S
Razgovaramo još nakratko i s grupom penzionera koji su stigli na ekskurziju s busom iz Zagreba. Zaključili smo da je gužva na Zavižanu prestrašna i da nema svrhe gubiti vrijeme usponom gore, dok nas čeka nas još pola dana jahanja natrag do Krasna.

Dok se spremamo spustiti niz cestu do odvojka stazice za Vukušić sniježnicu prolazi s autom ekipa iz Sv. Patrika koju smo sinoć upoznali kod lugarnice Veliki Lom. Očito su tulum završne noći preživjeli, ali im je i jutarnji start nešto kasniji :-))


Tu se stepence spuštaju s ceste, ostavljaju se ruksaci i spušta se u snježnu vrtaču...




...ona je tu dolje u grotlu ispod stijene, skrivena od vreve koja jača na cesti.





Ha, kako je samo bilo fantastično onda u najvećoj srpanjskoj vručini čeprkati po snijegu.


U sniježnici je hladno kao da je klima uređaj uključen na najjače, (tu sam i ja u sivoj kapi i majici bez rukava) Ali onda čim smo se uzdigli natrag strmom stazicom preko stijene, niti dvadesetak metara od snijega, zapuhnula nas je takva sparina, da sam se htio vratiti odmah dolje! Čovjek se brzo privikne na ono što mu paše. Meni je Vukušić sniježnica možda čak i bila pravi vrh te ekspedicije!

Vukušić sniježnica je kako već rekoh, neposredno ispod makadamske ceste, a kad smo se uspentrali van iz snježne vrtače malo smo htjeli predahnuti na onim stepenicama. No na cesti nekakva potjera rendžerskog vozila za nekim autom koji vjerojatno nije platio parkiranje...
To je sve već turistička zona, ta PD Zavižan je odmah tu gore na pola sata pješice, a autom po makadamu par minuta. Nema tu više nekog iskustva divljine... usred ljeta definitivno ne.

Zabrinuti da ne zaglavimo u kakvoj gunguli (i da nam rendžeri još na kraju ne naplate ulaznice u NP :-) krenuli smo u taktičko povlačenje prema granicama nacionalnog parka- u smjeru posljednjeg vrha koji smo imali u planu osvojiti. To je bio punim imenom i prezimenom Veliki Zavižanski Pivčevac, koji se najčešće skračeno naziva samo Veliki Pivčevac.
Interesantno i Veliki Pivčevac i Gromovača imaju istu nadmorsku visinu 1676m, a osim njih još dva vrha također u sjevernom Velebitu imaju tu istu visinu- to su Veliki Zavižan i Vratarski kuk, mislim da je to onda sigurno najpopularnija visna među vrhovima Hrvatske.
Interesantno je i da naziv Pivčevac nema (kako sam logično pretpostavio kad sam prvi put čuo) nikakve veze s pivom :-( ne, to je ipak od riječi pivac- pijevac, a u dijalektu se tako naziva tetrijeba, tu veličanstvenu pticu!


Tetrijeba na Pivčevcu nismo našli, ali smo našli ovaj odličan vidik prema onom što nas čeka- dugi marš preko Jezera natrag u Krasno.

Spust s Pivčevca je bio jako strm i težak, počela su me tamo već mučiti koljena kako je to obično bude kod dugih spusteva. A s Pivčevca smo se spustili prema račvištu staza na Buljevcu (to je livada na prijevoju smještena zapadno od jezerskih livada i od njih je odvojena šumom).




Odande preko Šerganovca, najzapadnijeg dijela jezerskih livada, pratimo sjenu jela i zadržavamo se malo u predahu ispod jedne, a onda dalje nema druge nego preko otvorene prerije.


Šerganovac, tu ima dosta crnogorice i vrtoglavih ponikvi.


I onda se preko blagog prijevoja stiže na centralni dio Jezera.

Vrućina je tada bila najveća, to je bilo jedan ili dva sata... zamišljam kroz neko vrijeme da smo kao otpad u jednoj velikoj i lijepoj spalionici otpada... ali tu misao nisam dijelio s drugima.






Nije fatamorgana nego se polako ukazuje mistična Crkvina. Krug po sjevernom Velebitu je time zatvoren. Tu smo bili jučer kad išli na jug prema Malom Rajincu, a sad se vraćamo sa sjeverozapada.


Na Crkvini ispijam posljednju kap vode :-( mislim si kako nije neka šteta jer je bila skroz bljutavo topla. Lider puta me tješi da ima on još bljutave vode u čuturici ako mi bude trebalo.
Ne zadržavamo se više dugo, treba se maknuti sa sunca u šumu, počinjemo pravi usiljeni marš preko centralnog dijela Jezera, a onda nakon kratkog predaha na rubu šume idemo u beskrajni serpentinski spust prema Krasnom. Koljena su me ozbiljno počela gnjaviti, a spustu nije bilo kraja :-P
Na spustu već nam je svega bilo dosta, što je očito jer nitko ništa nije uslikao :-P


Tek kad smo se prizemljili u Krasnom, opet smo živnuli.

Nekako smo dospjeli do neke dražesne gostionice čijeg naziva se nažalost ne sjećam, ali bilo je baš fino tamo


Polako smo se počeli rehidrirati sa specijalnim napitcima.

Tako je završila ekskurzija Velebit 2015. Važno iskustvo sjevernog Velebita je usvojeno, učvršćeni smo u namjeri da se na Jezera opet kad-tad dovučemo, a meni osobno je najinteresantija opcija logorovanja na Jezerima tijekom kojega bi se detaljno istražilo sve zakutke toga livadnog kompleksa, zajedno s izvorom vode i špiljom u šumi na sjevernom rubu koji su ucrtani u kartama, a ovaj put su nam bili predaleko izvan rute.

Oznake: Vukušić sniježnica, Veliki (Zavižanski) Pivčevac, Šarganovac

- 21:56 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf