Kralj Srećko i Crni Krišna
Među najvažnijim trenutcima u povijesti tradicije Prosvjetljenja na Tibetu svakako je dolazak velikog bengalskog majstora Atishe. Naslijeđe koje od njega potječe ogromno je, o samome Atishi već je bilo dosta riječi na ovom blogu (OVDJE i OVDJE). Atisha zajedno sa svojim tibetanskim učenicima Drom Tonpom i Ngok Lekpai Sherabom je otpočeo ono što se razvilo u školu Kadam, a kasnije preko velikog reformatora Tsongkhape u školu Gelug iz koje je proistekla linija inkarnacija u svijetu poznata kao linija 14 Dalaj Lama. Ali da ne duljim dalje u tome smjeru jer imam jednu simpatičnu priču iz zbirke Jataka koju je Atisha ispričao svojim učenicima na Tibetu da im objasni njihove i svoj vlastiti prošli život i međusobnu karmičku veza koja ih je ponovno ujedinila u trenutnom životu.
Na kraju obratite pažnju na mali nagradni kviz!
Mural na zidu jednog hrama u Lhasi. U sredini Arya Dipankara Atiša, lijevo Drom Tonpa i desno Ngok Lekpai Sherab.
Ova priča je simpatična i poučna, a osobito mi se sviđa zato jer nema praktički nikakvih nadnaravnih momenata ali poruka je, barem sa stanovišta naše svakodnevice, prilično nadnaravna!
Vladar kraljevstva Varanasija (tj. Benares- grad Buddhine prve propovjedi) nosio je ime Onaj koji ima sreće, dakle Srećko, a imao je dvojicu sinova. Za starijeg sina vjerovao je da je utjelovljenje Avalokitešvare- Bodhisattve Suosjećanja, zato ga je nazvao Božanski Dar. Jednom je tako kralj Srećko raspravljao sa svojim ministrima o problematici vojne obrane kraljevstva. Kralj je zaključio da se sa jačanjem obrambenih snaga uopće ne treba zamarati.
Jednom od ministara nije se sviđao takav stav pa je upitao kralja: „A ako nas napadnu zle vojske, što ćemo onda?“
Kralj je odgovorio: „Moj stariji sin je utjelovljenje Avalokitešvare, Boddhisatttve Samilosti. Nemajte nikakva straha. On će štititi kraljevstvo.“
Kraljević Božji Dar u to vrijeme je boravio u sobi na katu kraljevske palače, prakticirajući meditaciju na ljubav i suosjećanje. Ministri su odlučili posjetiti i njega, poklonili su se pred njim mnogo puta, čelom dotičući njegova stopala i skupljajući dlanove u molitvi.
Kraljević im je rekao: „Ja sam obično dijete i nemam nikakve kvalitete velikosti. O ministri moga oca velikoga kralja, ako u meni vidite išta veliko to može biti samo refleksija vaše vlastite čiste vizije.“
Ministri odgovoriše: „O kraljeviću tvoje riječi milo nam je čuti! Slijediti ćemo te do našeg zadnjega daha. Mi ćemo, kao što nam je savjetovao tvoj otac, posvetiti se predano Trima Draguljima (Buddha-Dharma-Sangha) te ćemo nastojati napredovati na putovima dobrote, mira i harmonije.“
Sav narod Varanasija iskreno je voli dvojicu kraljevića, govorili su: „Otkada su rođena dvojica kraljevića sve je povoljno za nas. Nije bilo preranog mraza, tuče ili oluje koja bi uništila naše usjeve. Nitko nije ozlijeđen od udara munje ili zemljotresa. U prošlim vremenima običavali su dolaziti crni magi i ovdje prakticirati svoje čarobnjaštvo, a znali bi ukrasti srca i krv iz ljudi i životinja, ali ni to se nije dogodilo otkad su dvojica kraljevića rođena. Čak su i kraljevi ministri postali uviđavniji i ugodniji kao da su i sami počeli reflektirati karakter dvojice kraljevića.“ Tako su građani kraljevstva velikodušno hvalili svoje kraljeviće.
U to vrijeme sjeverno od Varanasija živio je zli kralj imenom Crni Krišna koji je bio iznimno zavidan dobrom kralju Varanasija.
Jednoga dana pred zlim kraljem pojavila se prosjakinja i zamolila ga za milodar. Kralj je upitao odakle dolazi. –„Iz Varanasija“ odgovorila je prosjakinja. „Kralj Varanasija na glasu je kao dobar“ reče Crni Krišna- „zašto si napustila njegovo kraljevstvo da bi prosila u mojem? Zar ne znaš da smo on i ja neprijatelji?“
„Uistinu kralj Varanasija je vrlo dobar i velikodušan čovjek koji daje siromasima sve što im treba“- odgovorila je prosjakinja- „Ali nisam znala da među vama postoji neprijateljstvo. Nikada od kralja niti njegovih sinova nisam čula ništa negativno o Vama.“
Crni Krišna tada upita: „Nego što onda govore o meni?“
Stara prosjakinja onda mu je objasnila: „Jednog dana dok sam bila u centru grada susrela sam starijeg kraljevića. Dijelio je hranu siromasima iz cijele regije, a među njima sam bila i ja. Nakon što smo završili ručak kraljević nam je dao sljedeći savjet: Sjeverno od Varanasija živi kralj po imenu Crni Krišna. On je bogat, hrabar i plemenit i nikada nikoga ne ostavlja u siromaštvu. Ako ga posjetite ispuniti će sve vaše potrebe. Kraljević je tako lijepo govorio o Vama.“
Crni Krišna bio je skeptičan prema ovim informacijama pa je pitao prosjakinju da li se je spremna zakleti da govori istinu. -„Naravno da jesam. Ako moje riječi nisu istina zašto bih onda napustila Varanasi gdje sam bila osigurana sa svim najnužnijim za život i putovala sve dovde da Vas posjetim?“- uzviknula je stara žena.
Kralj Crni Krišna počeo je razmišljati- „Kraljević Varanasija ne govori o vlastitim vrlinama niti ne kritizira druge. Možda su moji stavovi prema toj obitelji i moje oštre riječi o njima bili nepošteni. Trebam ići u njihovu palaču i ispričati im se.“
S time na pameti kralj Crni Krišna krenuo je prema Varanasiju, ali u pratnji pet tisuća konjanika.
Kada su kraljevi ministri iz Varanasija vidjeli kako se velik broj naoružanog konjaništva približava njihovu gradu jako su se uznemirili i potrčali obavijestiti kralja. „Vaše Veličanstvo“- vikali su „ogromna vojska od pet tisuća konjanika približava se našem gradu pod vodstvom kralja Crnog Krišne. Bez sumnje planiraju nas napasti!“
Kralj je odgovorio: „Idite nenaoružani i primite ih. Imam otvoreno srce, a moji sinovi su bodhisattve. Prema tome nema opasnosti. Ali prvo idite i obavijestite starijeg kraljevića.“
Kad je kraljević Božji Dar čuo da kralj Crni Krišna stiže poslao je više tisuća mladića i djevojaka da mu zapjevaju u znak dobrodošlice. Mladež je bila odjevena u odjeću prekrasnih boja, a izvodili su čudesne pjesme i plesove. Sam kraljević vodio je procesiju, a sa sobom je poveo i nekoliko kraljevskih ministara i akrobatsku skupinu od pet stotina vještih akrobata.
Kralj Crni Krišna pomislio je tada: „Ne bi bilo pristojno da pokazujem ponos nakon što sam ovako dočekan!“. Sjahao je sa svoga konja i prišao vratima grada te pozdravio kraljevića. Nakon dugog razgovora kralj Crni Krišna darovao je kraljeviću pet tisuća mjerica zlata kao znak prijateljstva. Kraljević i kralj Crni Krišna zajedno su ušli u palaču uz veliko slavlje.
Mir je uspostavljen između kraljevstva Crnog Krišne i kraljevstva kralja Srećka.
Na kraju priče kraljević Božji Dar prepustio je nasljedstvo kraljevskog trona svome mlađem bratu, a sam se zaputio u šumu kako bi prakticirao meditaciju uz instrukcije velikog mudraca meditanta koji je tamo prebivao.
Samostan Reting(Reteng). Glavni Atišin tibetski učenik Drom Tonpa (1005.-1064.) osnovao je ovaj samostan godine 1056. sjeverno od Lhase.
Sada se priča takoreći opet vraća u budućnost u 11. stoljeće na Tibetu gdje ju je Atisha ispričao svojim studentima Drom Tonpi i Ngoku Lekpai Sherabu.
„Kraljević Božji dar- to si bio ti Drom Tonpa, a Ngok je bio tvoj mlađi brat, a ja sam bio šumski mudrac!“- objasnio je Atiša.
Atiša je na kraju još napomenuo da priče iz Jatake nisu namijenjene da budu predmet puke fascinacije ili obožavanja nego trebaju biti uputstva i smjernice nama samima kako trenirati i razvijati vlastiti karakter i um.
Fotografija koju sam načinio u tijeku Velike Izložbe Relikvija u Zagrebu, lani u kolovozu.
Na slici nije idelan kut ali imali smo dakle uživo i dragocjenu priliku vidjeti relikvije i rukotvorine Atiše, (gornji red u sredini) kao i njegovog učenika Dromtonpe tj. Drom Tonpe (gornji red lijevo)
Relikvije pronađene u pepelu nakon spaljivanja tijela velikog majstora Dipankara Atiše koji je došao iz Bengala na Tibet 1042.g. i tamo ostao podučavati sve do svoje smrti 1054.g. (preuzeto s neta).
Pepeo je prenesen u njegovu domovinu, državu Bangladeš tek1978.g., a relikvije su postale dio zbirke dragocjenih relikvija budističkih majstora koju smo imali prilike vidjeti lani u Zagrebu.
Dakle lama Drom Tonpa (nota bene, u starijim tekstovima možda ćete naći njegovo ime u verziji Brom Ton ili pak dvije riječi povezane skupa- Dromtonpa, to je samo pitanje transliteracije tibetanskog jezika i ne treba vas zbunjivati) je ovdje proglašen reinkarnacijom indijskog kraljevića iz Varanasija. A sad pitanje za štovano čitateljstvo jer znam da volite sudjelovati u ovim malim povijesnim kvizovima, a to sam u zadnje vrijeme prilično zapostavio! Ako uzmemo u obzir ono što je kralj Srećko vjerovao za svoga sina tj. da je on utjelovljenje Avalokitešvare- Bodhisattve Suosjećanja/Samilosti, prema tome je Atišin učenik Drom Tonpa bio u istoj liniji inkarnacija dakle Avalokitešvara (tib. Chenrezig), pitanje je dakle tko je prema vašem mišljenju logički onda bio sljedeća reinkarnacija lame Drom Tonpe? A ako nađete i njegovo ime onda još bolje, možete si kupiti poklon, bit će ko da je od mene ;-)
A uz to pobjedniku ću također ponuditi da izabere između nekoliko tema/priča za sljedeći post!
|
