jelenski blog

petak, 28.10.2011.

Bučofobija

Svjedoci smo zadnjih godina oko blagdana Svih Svetih polemike u dijelu društva glede modernog običaja proslave tzv. Noći Vještica 31. listopada. Kako, istina, lani ni predlani nisam bio doma u ovo doba godine već zaboravih sasvim na ovu temu i ne znam što je sve u međuvremenu rečeno i kakvi su možebiti sudbonosni zaključci doneseni.
Nije to tema samo kod nas gdje se običaj pojavio unatrag tek možda zadnjih deset godina, nego i u zemljama gdje ima dužu tradiciju. Pogledati ovaj link.
Bojim se da bi klima konflikta i netrpeljivosti mogla rezultirati globalno bučofobijom jer najslabiji uvijek nastrada pod nogama velikih igrača. Veliki se već na kraju nekako dogovore među sobom, a netko pak mora biti žrtvovan… Bućama se ni u jednom scenariju ne piše dobro!

Photobucket
Ilustracija: osvetnička Buća Predator poručuje: Ove godine rezbarim ja!

Dok sam bio mali buća je bilo u izobilju. Neke su bile veće od kotača na autu i uvijek sam se osjećao vrlo ponosno kad bi takvu orijašku buću uspio podići iznad glave. Bućama se većinom hranilo svinje. Da smo npr. mi djeca htjeli izrezati buću za svoje potrebe mogu zamisliti kako bismo bili optuženi za štetočinstvo, sabotažu koja će neminovno prouzročiti gladovanje prasadi, a posljedično i samih ljudi! Makar bila u pitanju i najmanja od sto sakupljenih buća. Stari ljudi na selu uvijek su sa svime racionalno gospodarili i pazili da se ništa ne upropaštava bezveze. Nasreću, u vrijeme radnje koju opisujem, sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, mi kao obijesna dječurlija sa sela nismo imali pojma koji vrag je to Halloween. Televiziju nismo toliko gledali jer smo se igrali vani, interneta niti kompjutera nije bilo.
I ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to sretna okolnost bila, preklopne noževe smo ionako uvijek imali u džepovima, da smo samo znali- buće bi bile tako isječene da bi se generacijama kasnije među bućama pričalo o velikom masakru. Bilo bi sigurno posljedičnih svađi, prijetnji, batina, plača ali bućama svejedno ne bi bilo spasa. Sjećam se dobro našeg mentaliteta :-D

31. listopad nikad nije bio ništa posebno, dan prije praznika ko i svaki drugi.
1. studeni je jedino bitan jer taj dan se, ko i danas posjećivalo groblja. Iako tehnički Dušni dan je 02.11. po katoličkom kalendaru i tek taj dan pripada pokojnicima koji nisu u toku ovoga života dosegli stupanj svetosti ali dobro, Svi Sveti su u principu taj praznik na koji se ide posjetiti groblje.

Stari ljudi su kazivali da ta gužva na grobljima ne odgovara dušama pokojnika koje traže mir. One se bukvalno razbježe pa je zato i potrebno da zvono u crkvi navečer toga dana dugo zvoni da bi se duše primirile i vratile natrag.
Moja pokojna baka, sjećam se, u te dane je prije spavanja na stolu ostavljala čašu vina i tanjurić s kolačem, najčešće gibanicom, koja se tradicionalno spremala za blagdan Svih Svetih. Zašto? Pa tako je stavljala i njezina baka, a i baka njezine bake. To je simbolična žrtva, prinos hrane za lutajuće duše koje te noći traže svoj put natrag do počivališta. Baka meni nije naravno objasnila tim riječima nego jednostavno: „Denes duše hodiju, morame i njim male ostaviti na stolu“.
Dječju maštu takav misticizam izuzetno je dražio. To tehnički gledano nije bilo u skladu sa nekakvim oficijelnom vjeronaukom kojim su nas dojili u školi devedesetih, ali to nije niti bilo bitno.
Baka je cijeli život išla u crkvu, u vremenu kada su tamo išli samo oni koji su znali zašto idu. Političari, biznismeni, uglednici, bogataši, lica s estrade i slična ekipa u ona vremena komunističkog društvenog poretka imali su očito neka svoja druga okupljališta.

Ipak imam dojam da bi navalne snage katoličkog apologetizma u Hrvata, koje se možda nisu ni rodile u bivšoj državi, a od životnog iskustva imaju možda put „kafić-faks-crkva“ osobu takvih uvjerenja kakvih je bila moja pokojna baka zacijelo nazvale nju-ejdžericom ili tako nešto. To je valjda danas neka popularna kategorizacija za sve koji ne razmišljaju u skladu sa najnovijim pisanjima katoličke štampe.

Meni je sasvim jasno da se pod „tradicionaliste“ danas prodaju pravi jazavci Neue Ordnunga, mlade revolucionarne snage koje žele rušiti istinsku duhovnu narodnu tradiciju predaka i zamijeniti je svojim modernim bezvezarijama koje čitaju u vatikanskim knjigama. Tim knjigama koje im u bunkerima svojih mercedesa od pol milijuna kn dopremaju neki moderni župnici. A sigurno da ima i neka starija garda tih modernih hrvatskih „čuvara vjere“ obraćenih starih komunjara koji su do 1990. na Božić namjerno žderale samo grah i cijepale drva i prezirom gledali na osobe poput moje bake koje su išle na misu.
Takvi su ipak kudikamo veća opasnost od djece koja bundevi izrežu oči, nos i zube. Takvima samo ova poruka- hoćete vidjeti pravi „New Age“, pravo moderno otpadništvo od duhovnog principa, pravi novi poredak koji gazi mudrost tradicije, a iz koristoljublja trubi svoje proizvoljne objave i dekrete? E pa pogledajte onda u zrcalo!

Duhovnosti u niti jednoj svjetskoj tradiciji nema i ne može biti bez prakse i direktnog iskustva, bez poštovanja predaka koji su živjeli u vremenima nama nezamislivih uvjeta. Njihov tok svijesti dolazi kroz povijest i do nas samih i zove nas da odamo poštovanje svojim korijenima, svojim organskim korijenima, svjesnim ljudskim bićima, a ne nekakvim apstraktnim državama, nacijama i sličnim proizvoljnim interpretacijama.- Eto za mene danas kao odraslog to je razumijevanje onoga što je govorila moja baka i to mi itekako ima smisla. Danas mi je jasno da ljudski tok svijesti ili duša ili kako već hoćete to zvati ne može nakon fizičke smrti tijela doslovno navratiti na čaj, nije uopće stvar u tome, ono bitno je osjećaj poštovanja koje se na simboličan način izražava i nuđenjem hrane koja nama živima život znači, to je osjećaj koji su prema svojim precima ljudi imali i u davna vremena prije organiziranih religija.

Pa jasno da je velik dio tradicije preuzet iz onoga što neki nazivaju „poganstvo“. Zar onda više nećemo unositi božićno drvo u kuću jer je to germanski pretkršćanski običaj? Zašto su onda božićne jele u svim crkvama? Zašto je ok Božić koji je smješten na datum Saturnalija, a ne u ranu jesen tj. u doba godine u koji povijeni izvještaju stavljaju rođenje povijesnog Krista?
Kad je to točno zaustavljena povijest i odlučeno da su „poganske“ tradicije preuzete u tim i tim datumima na tim i tim mjestima legitimne, a one kasnijih datuma i iz drugih podneblja predstavljaju herezu? Na kojem točno „koncilu“?


Korijeni pak samog 31.10. su drevni i pripadaju religijskoj kulturi naših predaka, pretpostavljam Kelta koliko sam o tome čitao.
Ljudi božji pa zato baš i jesu vaši kršćanski blagdani Svih Svetih i Dušni dan upravo u to vrijeme!
Izrezbarene buće i Halloween u ovom današnjem pop obliku su naravno glupost, ali nitko niti nije tvrdio drugačije, to je samo jedna od razbibriga potrebnih zaigranom umu čovjeka.

31.10 je s vremenom pao žrtvom zapadnjačke popkulture i konzumerizma, ali nisu li i Božić i Uskrs već odavno na tom putu? U liberalnijim nekršćanskim zemljama Azije udomaćile su se sasvim sekularne „božićne zabave“ baš kao kod nas Noć Vještica. Ne zanima nikoga tu nikakva povijest ni filozofija to je jedino i isključivo prigoda za feštu, ples, alkohol…

Ljudski um je toliko daleko od sebe samoga i svoje prirode da mu svaka izvanjska distrakcija predstavlja oduševljenje i euforiju koja ga neko vrijeme trese, pa popusti i onda opet kreće potraga za sljedećom. Ako uzmemo primjer nogometnih utakmica koje su puno češće u toku godine i sa puno krvavijim posljedicama, distrakcija u vidu Halloweena je savršeno bezazlena.

Okretanjem ljudskog uma jedinoj referentnoj točci svih stvari- samome sebi, esencija takvih sekularnih veselica izjednačava se sa esencijom najsvetijih ceremonija – jedino bitno je aktivan benevolentan stav u korist sebi i svim svjesnim bićima. Znači ako se nešto slavi onda slaviti tako, a u kakvim prigodama, na kakve blagdane, dane ili noći se valja tako posebno osjećati? Koji dan mi najviše trebamo slaviti? Pa svaki dan!

Rezbarite dakle bundeve ako vam je to gušt, ali nemojte ih poslije baciti nego nahranite njima praščiće (koje naravno držite u vidu ljubimaca, da se razumijemo). Tikve mogu biti problem jedino ako ste ih s vragom sadili, ali to je već druga priča… ;-)

- 17:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.10.2011.

Choijin Lamin hram/muzej

Hram je građen u periodu 1904. - 1908. po narudžbi osmog Bogd Gegena Halhin Jetsun Dhampe. Bogd Gegeni ili Bogd Kanovi, predstavljali su vrhovni duhovni autoritet među mongolskim budistima, analogni Dalaj lamama među Tibetancima.
1640g. prepoznat je, od strane Panchen lame i Dalaj lame, prvi u liniji Bogd Gegena- Zanabazar. Prepoznat je kao reinkarnacija Taranathe, velikog tibetanskog učitelja koji je djelovao o Mongoliji i tamo umro. Sam Taranatha (kao i sve posljedične i prethodne inkarncije) se pak smatraju utjelovljenjima bodhisattve Jetsun Dhampe (prevedeno otprilike- Sveti Gospodin Utočišta)
Znači ukratko kad negdje pročitate naziv Javzandamba, Khalkha Jebtsundamba Khutuktu ili Halha Jetsun Dampa, Ondor Gegen, Bogd Gegen, Bogd Kan sve su to razne titule koje se odnose na jedan te isti položaj- skroz laički rečeno, mongolske verzije Dalaj Lame.

Od prvog, Zanabazara, pa do danas bilo ih je sveukupno 9, posljednji deveti je još živ i živi u Indiji, Tibetanac je po rođenju, a i osmi je također bio Tibetanac i do smrti 1924.g je obnašao svoju ulogu svjetovnog i duhovnog vođe Mongolije. Nakon smrti osmog čak je navodno otkrivena njegova reinkarnacije u vidu mongolskog djeteta na sjeveru Mongolije ali komunisti su zabranili daljnje instaliranje funkcije Bogd Gegena.
Što je bilo s reinkarnacijom sa sjevera nije poznato. Posljednji legitimno prepoznati deveti rođen je 1932. u Tibetu, tek 1991.g. prepoznat je kao Jetsun Dampa od strane Dalaj Lame u egzilu u Indiji.

Institucija Bogd Kana nije u Mongoliji nikada više restorirana čak niti nakon pada komunizma. Vrhovnim autoritetom danas se smatra opat samostana Gandan, glavnog samostana u zemlji.

Ipak u njegovoj poodmakloj dobi 9. Bogd Gegenu Jetsundambi je 2010.g. iskazano poštovanje kad mu je tijekom posjeta samostanu Gandan u Ulaan Baataru simbolično dodijeljeno mongolsko državljanstvo. I ja sam tada bio ondje i u jednom malom društvu sam čekao da vidimo Bogd Gegena, trebao je održati audijenciju ali zbog lošeg zdravlja nije bio u stanju.
Meni je svejedno u uspomeni ostalo kao velika čast u tom simboličnom povijesnom trenutku biti u Gandanu.


O Gandanu više nekom drugom prilikom, općenito nisam imao najbolji dojam Gandana zbog gužvi, trgovačko-turističkog duha cijelog mjesta, naplate fotografiranja statue velikog Chenreziga, uvijek netko s torbom nešto nudi na prodaju, pijanci tumaraju slobodno hramskim dvorištima itd. uglavnom povijesna velikost tog svetog mjesta je, barem po meni je podosta zastrta sivom svakodnevicom mongolske prijestolnice.
Za razliku od Gandana, Choijin Lamin Hram danas nije aktivan nego je prenamijenjen u muzej, upravo zbog toga sad mi se čini kao ponajljepše mjesto u samom centru.
Smješten je u strogom centru grada, sakriven novosagrađenim zgradama izgleda sasvim nevjerojatno i nadrealno- kao vremenska kapsula!


Dakle osmi Bogd Kan je dao sagraditi ovaj hram za potrebe svoga brata koji je bio Choijin Lama Luvsanhaidav. Izraz Choijin Lama također je izraz poštovanja, znači da je bio vrlo visoko rangirani i poštovani lama

Photobucket
Shematski prikaz kompleksa Choijin Laminog hrama/muzeja

A ovo su moje fotografije:
Photobucket
U pozadini se vidi poznati stakleni neboder „Peraja morskog psa“ koji možete vidjeti na svim modernim fotografijama UB-a. Kao što rekosmo hram je djelić stogodišnje povijesti okružen potpuno modernom divljom izgradnjom.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Kako je poznato da ja nisam fotografski nastrojen, imam samo ove 4 vlastite fotografije.
Da biste dobili uvid u cjelinu kompleksa par redaka niže stavio sam link na jednu kvalitetnu fotogaleriju.

Objekt se očuvao pukim čudom i zapravo nije sigurno kako se uspio očuvati 1930ih godina u vrijeme staljinskih čistki i konačnog obračuna s redovništvom u Mongoliji. Prema jednoj teoriji komunisti su htjeli zadržati taj objekt kao podsjetnik narodu na strahote lamaističke prošlosti.
Uglavnom u samom hramu/muzeju sačuvane su neke od najvrednijih umjetnina koje danas možete vidjeti ne samo u Mongoliji nego i šire u okvirima tibeto-himalajske budističke umjetnosti. Najvrednije od tih umjetnina su rad velikog umjetnika skulptora, ranije spomenutog prvog Bogd Gegena Zanabazara- pozlaćene brončane statue budističkih deiteta.

Ovdje obavezno slijedite ovaj link da biste uvidjeli prave razmjere hrama i bogatstva unutrašnjosti. Ja nisam fotografirao unutrašnjost što iz bojazni da se to posebno naplaćuje (česta praksa u Mongoliji), a i zbog smanjene rasvjete fotografije načinjene Blackberry-em ionako ne bi bile vrlo kvalitetne.

Ono što valja naglasiti je kako Choijin Lamin Hram ima ponešto mračnu reputaciju među lokalnim stanovništvom, barem među onim dijelom koji se uopće zanima hramovima i muzejima. Npr. moja gazdarica kod koje sam bio na stanu je odbijala posjetiti Choijin Lamin hram zbog brojnih prikaza gnjevnih božanstava koji dominiraju interijerom. Česti problem u društvima u kojih se neka religija udomaćila kao tradicionalna je upravo nemogućnost razumijevanja izvorne esencije kroz maglu tradicionalnih shvaćanja.


Kad kliknete na ovaj link, odbrojite od dna stranice do šeste slike (odozdo) i kliknite na nju. Zapravo su dvije slike ali sa strane kao što vidite nema objašnjenja. Uzeh odande ovu sliku za potrebe ilustracije budući da svojih slika interijera nemam:

Photobucket


Pred tom slikom sam se dugo zadržao promatrajući svaki detalj. Uživo radi se o dosta velikoj slikariji od možda 2 metra širine, visina možda nešto preko metra .
Koliko sam shvatio ona predstavlja budističku viziju vajra-pakla. Ljude proždiru različite zvijeri, čak i biljožderi konji, krave, ovce (lijeva strana u sredini). Čovjekolika čudovišta (đavli) žrtve isijecaju raznim sječivima sjekirama, srpovima. Desna strana u sredini prikazuje karavanu ljudi natovarenih poput konja koju predvodi demonsko biće. Dio slike koji nije uhvaćen na ovoj fotografiji prikazuje i divovske škorpione koji također proždiru svoje ljudske žrtve.
U sredini sjedi lama učitelj okružen učenicima sjedećim oko njega koji pažljivo slušaju dok oko njih traje patnja ne prosvijetljenih bića.
Zapravo ovaj slikoviti prikaz nije odviše misteriozan. Patnja prikazana na slici je samsarska u svakom slučaju odvijala se ona u domeni pakla ili u ovoj našoj svakodnevici. Kolorističnim prikazom umjetnik je samo htio gledatelju intenzivno predočiti strahotu življenja stvarnosti i svakodnevice bez buddhinskog koncepta, bez usmjerenja Dharme i Vinaye.
Učitelj Lama i učenici koji sjede ispred hrama ne mogu jednostavno ustati i otjerati čudovišta i demone i tako pomoći žrtvama. Sva čudovišta su jedino u umovima ljudi prepuštenih svakodnevici lišenoj duhovnosti- prepušteni su realnosti za koju su se sami opredijelili. Jedino isto takvim odlučnim opredjeljenjem za okončanje patnje kroz prihvaćanje Četiri Plemenite Istine i prakticiranje Osmerostrukog Puta žrtve se mogu izvući iz zahvata zvijeri te sjesti poput učenika u krug oko Lame.


Ovakvi „sočni“ grafički prikazi karakteristični su za tibetansku i vajrayansku tradiciju dok su recimo nespojivi s teravada budizmom koji je sasvim okrenut filozofskoj apstrakciji. To je jedan od razloga zašto se teravadskim budistima ponekad čini da su tibetski budizam, tantricizam i vajrayana malo neobični, da se najblaže izrazim. Iz neznanja proizlaze predrasude zato mislim da je važno takve stvari razjasniti u svakoj prilici. Ljudi su vizualna bića, vjerojatno ste i sami primijetili, štovani čitaoci, da se nekim ljudima baš sve mora nacrtati inače niti ne naslućuju o čemu im pričate ma koliko se trudili- eto mislim da je to najbolje objašnjenje. Međutim nezgodno je kad ostanu slike ali nikoga da ih protumači i razjasni svjetovnom puku tada nastupa naravno praznovjerje, slijepo obožavanje i na kraju strah.

P.S. Svakako vam preporučam da pogledate hrvatsko izdanje časopisa National Geographic za ovaj mjesec, dok još ima na kioscima. Nisam ranije primijetio ali ima dobru reportažu o Mongoliji s naglaskom na sumornu budućnost velegrada UB-a. Tamo sve više pristižu stepski nomadi koji su ostali bez svojih stada.

- 16:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.10.2011.

Kalmici i povratak Mongoliji

Baš nešto prekapam po fotografijama iz Mongolije jer neke od njih namjeravam donirati budističkom društvu „Padmasana“ iz Zagreba za potrebe njihove fotogalerije. Uviđam također da imam još nešto nerazvrstanih fotki koje nisu našle mjesto u dosad objavljenim fotoreportažama tako da u sljedećem postu se vraćamo ponovno u Mongoliju sa nerazvrstanim slikama. Ukoliko niste pratili blog ranije evo vam par linkova na moje fotoreportaže koje obrađuju važne samostane: Amarbayasgalant, Hamar Hiid , ruševine Tarnyn Hiid i Erdene Zuu- kolijevku budizma u Mongoliji te jednu važnu planinu


Kako smo u prethodnim postovima o korijenima Kargyutpe često spominjali i Tilopu indijskog budističkog učenjaka i svetog čovjeka tek sad sam se sjetio da sam ga ustvari upoznao uživo i to srpnja 2009. g. u Ulaan Baataru. Tilopina trenutna inkarnacija je kalmički Šadžin Lama- Telo Tulku Rimpoche- poglavar budističke zajednice među Kalmicima, ogranku zapadnih Mongola koji su se pred 400 godina naselili u južnoruske stepe na obalama Kaspijskog jezera. Telo Rimpochey je jedan iznimno simpatičan i prijateljski čovjek, kakav bi svaki tulku trebao biti. Još se sjećam njegovog zanimljivog predavanja.

Photobucket
Telo Tulku blagoslivlja novoizgrađenu stupu u Ulaan Baataru

Za one koji možda nisu nikad čuli za Telo Rimpocheya niti za Kalmike, ne brinite, upravo o njima ćemo sada odmah reći par riječi:

Photobucket
Telo Tulku Rimpoche/ Erdne Ombadikov- posjet Mongoliji srpanj 2009.

Telo Tulku Rimpoche rođen je 1972. godine u Philadelphiji, SAD, kao Erdne Ombadykov u obitelji imigranata Kalmika. Najmlađi sin u obitelji, zvali su ga odmilja Eddie, još kao dijete izražavao je želju da postane budistički redovnik, roditelji su mu već u ranoj mladosti, početkom 1980.-ih godina omogućili da otputuje u Indiju i počne formalno budističko obrazovanje. Kasnije se u New Yorku susreo s Dalaj Lamom koji ga je pozvao u tibetanski samostan Drepung Gomang ustanovljen u egzilu u južnoj Indiji gdje je nastavio svoju izobrazbu. Upravo sam Dalaj Lama je Eddija Ombadykova prepoznao kao inkarnaciju mahasiddhe Tilope.
Nakon putovanja u Kalmikiju zemlju svojih predaka početkom '90-ih i svakojakih peripetija na kraju je uz potporu Dalaj Lame od 1995.g. preuzeo svoju ulogu Šadžin Lame- duhovnog vođe kalmičkih budista.

Photobucket
Rimpoche dijeli blagoslov nakon predavanja

Photobucket
Rimpoche i američki pisac i novinar Micheal Kohn (autor nekoliko izdanja
"Lonley Planet" vodiča za zemlje Centralne Azije)

Kalmici su jedina mongolska nacija na teritoriju Europe, a također i jedina tradicionalno budistička (europska) nacija. Nakon boljševičkog preuzimanja Carske Rusije zavladale su velike represije nad manjinskim narodima koji su prakticirali tradicionalniji način života. Ukratko Staljin je sumnjivima smatrao sve koji su imali ideju života izvan industrijalizacije pa su narodi koji nisu imali radničkog proletarijata bili potencijalna opasnost i klasni neprijatelj.
Kalmici su bili bliski ruskim kozacima i njegovali su sličan slobodarski duh, a bili su i tradicionalno vjerni ruskom caru još od vremena dolaska u Prikaspijsku nizinu. Stoga su se u građanskom ratu našli većinom na strani Bijele Armije.

Već 20-ih godina 20.og stoljeća iz Rusije su pred komunizmom bježale bezbrojne tisuće izbjeglica. Mnogo ih je stiglo i na teritorij ondašnje kraljevine Jugoslavije. Tako je stiglo i nekoliko stotina kalmičkih obitelji koje su se većinom naselile u Beogradu. Sigurno ste dosad tu s desne strane pri vrhu popisa mojih linkova vidjeli ovo: „Kalmici u Beogradu 1920.-1944.“ . Ako niste svakako pogledajte i upoznajte se sa fascinantnom poviješću te budističke zajednice koja je dva desetljeća egzistirala tu kod nas na Balkanu, a izgradili su i budistički hram koji je u ono vrijeme bio najzapadniji takav objekt sve od sankt peterburškog budističkog hrama koji je pak zatvoren 1937., a beogradski kalmički hram je egzistirao sve do 1944.g. i dolaska Crvene Armije kad je kalmička zajednica prebjegla dalje na zapad u Njemačku i Francusku. Tamo su boravili u kampovima za političke izbjeglice iz Istočne Europe. Nijedna od zemalja nije bila voljna dopustiti trajno naseljavanje kalmičkih izbjeglica pa su živjeli u stalnom strahu od deportacije natrag u Staljinov SSSR.
U prosincu 1943. J.V. Staljin je pokrenuo operaciju kodnog naziva „Ulusi“ (ulus je mongolska riječ koja znači zemlja ili regija). Pod lažnim optužbama kolaboracije s okupatorom čitava populacija Kalmika je prisilno preseljena u Sibir i Kazahstan. (Ista sudbina je zadesila i druge problematične narode npr. Čečeni, Inguši itd). Ustvari samo jedan dio Kalmika je prihvatio njemačku propagandu i stupio u postrojbe (kolaboracionističke milicije) koje su ratovale protiv sovjetskih partizana na okupiranom teritoriju, a i tu su veliku ulogu imali militantni emigranti povratnici koje su nacisti doveli iz Europe. Većina Kalmika dala je veliki doprinos Crvenoj Armiji, no u operaciji „Ulusi“ nije bilo nikakvih iznimki, pod nadzorom NKVD-a kalmički narod je uklonjen i transportiran u željezničkim vagonima prema Sibiru i Centralnoj Aziji. Operacija stanovništvu naravno nije bila najavljena, nije bilo dopušteno uzeti nikakvih osobnih stvari. U to vrijeme Kalmici masovno niti nisu vladali ruskim jezikom. U toku višednevnog putovanja u zatvorenim vagonima žrtve deportacije nisu opskrbljene hranom niti vodom pa je jedan dio djece i staraca podlegao i prije nego su stigli na cilj. Preživjeli su smješteni na kolhozne farme, zapravo neke vrste radnih logora. Vojno sposobni muškarci su jasno odvedeni natrag na front gdje su se do kraja rata borili za Staljinovu državu.
Oni koji su preživjeli deportaciju mogli su se vratiti tek 1957. kad je Staljinov nasljednik N. Hruščov proglasio „rehabilitaciju“ prognanih naroda.

Mnogo kalmičkih izbjeglica je u vremenu nakon II. svj. rata dospjelo i u Ameriku osobito u države New Jersey i Pennsylvania. Proces propuštanja Kalmičkih izbjeglica u SAD je također zanimljiv. 1951.g. učinjena je iznimka i dopušteno je Kalmicima iz izbjegličkih kampova u Njemačkoj i Francuskoj useliti u SAD. Kako useljavanje ne-bjelačkih imigranata nije bilo dopušteno u ono vrijeme za Kalmike je učinjena iznimka i propušteni su kao Europljni (što tehnički i jesu jer Kalmikija se nalazi s ove strane planine Ural i istoimene rijeke Ural koje se uzimaju za istočnu granicu Europe). Veliku ulogu u tome imao je jedan ugledni američki učenjak koji se bavio proučavanjem budizma, a koji je u korist Kalmika urgirao i kod američkog predsjednika. Na žalost ne sjećam se imena tog čovjeka, to ću kasnije provjeriti biti će još riječi o tome.

Kao zanimljivost najveći budistički hram na teritoriju Europe - Burhan Bagshin Altan Syume (Zlatno Prebivalište Buddhe Shakyamunija) nalazi se u Elisti glavnom gradu Kalmičke Republike, otvoren je 2005.g.

Molim čitatelje koji bi bili zainteresirani za studijski posjet Telo Tulku Rimpocheu i hramu Altan Syume u Elisti da se obrate u komentarima ili pak na email adresu: yonten.norbu@gmail.com Osim na čitateljstvo iz RH računam svakako i na sve zainteresirane iz Srbije i ostalih susjednih zemalja s obzirom na naše povijesne veze s Kalmicima iz prošlog stoljeća.
Kada bi taj posjet točno mogli realizirati to sad nije izvjesno, najranije drugog ljeta, ali nikad nije prerano da se počnemo pripremati i dogovarati. Vjerujem da je važno uspostaviti tradiciju hodočašća balkanskih budista u Kalmikiju. Bez obzira na to što budizam predstavlja u prvom redu „unutarnju znanost“ kako to kažu Tibetanci dakle izučavanje vlastitog uma kao počela svih stvari to ne znači bi se trebalo indiferentno odnositi naspram povijesti i geografije budizma u zemljama gdje je ta filozofija prisutna kroz povijest.

P.S. znači vraćamo se uskoro opet nakratko Mongoliji, ovaj put samo u slikama ;-))

- 16:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 21.10.2011.

Pegla na putu do…

Za one koji to možda neće zapaziti, malo sam u naslovu ove priče parafrazirao Atishu i njegovo djelo „Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja“

Vjerujem da se s peglama ne „šodraju“ putevi. To je neki princip koji pokušavam uvijek imati na umu. Tako sam se jednog dana otputio u brda da posjetim šumu kestenova i utvrdim koliko su obrodili s obzirom na sušu i sve to… Ima nešto kestenja, ne jako puno i većinom su ispodprosječno sitni. Možda su krupnije već pobrali kestenoljupci, ali dobro, nije ovo niti priča o berbi kestena. Nešto drugo je tu zanimljivo.

Nekoliko koraka nakon što sam s ceste zakoračio na makadam ugledao sam nešto poznato. Usred puta ugaženu starinsku peglu. Ukopana potpuno samo joj se bočna strana nazirala na površini.
Riječ je o glačalu iz razdoblja prije elektrifikacije kada se tu spravu moglo zagrijati samo komadima žeravice. To su zaista dragocjeni komadići povijesti, takva glačala su koristile naše bake.

Npr.:

Photobucket

Ovaj primjerak je u mojem posjedu već dugi niz godina. Pripadala je mojoj baki.
Ja naravno ne znam glačati niti s električnim glačalom, a nisam niti siguran da znam pravu svrhu glačanja, jasno mi je da se tako izravnava nabore na odjeći, ali zašto je izravnata odjeća ok, a zgužvana nije to tek nešto kroz maglu nazirem… metafiziku ostavljam za neke druge rasprave ;-)

Glačalo u dugim vremenskim periodima održavam prskanjem i četkanjem antikorozivnim sprejom. Obojiti ovakvo glačalo bojom za metal bilo bi neprimjereno, praktički blasfemično jer bi se time izgubio njegov izvorni izgled i starinski štih.

Photobucket
Zanimljiv je svakako ovaj mali grifon na ručci kojom se pegla otvara da bi se usipala žeravica. Inače jednostavni, bolje reći primitivni dizajn, zapanjujuće je ukrašen ovim pravim malim umjetničkim detaljem. Ta lavlja glava s jezikom daje ovom predmetu jednu drugu dimenziju, živost i osobnost.

Photobucket
U svakom slučaju lijep komad starine.

Dakle kad sam nasred puta ugledao odbačenu ovakvu starinsku peglu odmah sam znao što je ispravno učiniti u tom trenutku. Kako sam se zaputio u šumu praktički u šetnju nisam imao nikakva alata osim noža na rasklapanje. Njime sam izrovao zemlju uz rub pegle da je pokušam izvući. To nije baš išlo jer je zemlja tu izmiješana s kamenčićima i to su traktori ugazili u tlo. Pegla je očito stigla odnekud sa šutom koju su koristili za popravljanje šumskih putova. Nakon dodatnih napora uspio sam rasklimati peglu iz njezinog krutog položaja. Od čeprkanja po kamenju nož mi je ostao tup i sad traži brušenje kao ozebli sunce… Ali isplatilo se, naposljetku sam iščupao peglu.

Kako sam u tom trenutku uza se imao samo laganu vrećicu za kestene nisam mogao ponijeti peglu. Kao prvo bila je vraški teška i odmah mi je postalo jasno da je unutrašnjost ispunjena zemljom, a drugo bio sam se zaputio dalje u šumu i nisam namjeravao nositi dodatni teret u ruci. Pronađeno blago sam zato odlučio pohraniti ispod jednog drveta i vratiti se bolje opremljen kasnijeg datuma. Bilo je prekasno da se vraćam toga dana.

Photobucket
Ove slike načinio sam mobitelom odmah na licu mjesta nakon što sam peglu izvadio iz zemlje. Nisam se nažalost, sjetio uslikati je prije vađenja iz njezinog izvornog ležišta.
Drvena ručka pegle je u zemlji naravno istrunula, ali željezno tijelo je u relativno dobrom stanju.

Photobucket
Lavlja glava s ljudskim ušima i jasno vidljivim isplaženim jezikom. Sve je isto kao i kod pegle koju već imam, pretpostavljam da se u ondašnje vrijeme niti nije proizvodilo više različitih modela.

Prošle nedjelje sam se vratio u šumu po svoje sakriveno blago. Našao sam je na mjestu ispod drveta hrasta.
Kako nisam mogao otvoriti poklopac da izbacim balast koji je davao dodatnu težinu morao sam sve ponijeti sa sobom.

Photobucket
Doma sam odlučio sam da je malo istučem gumenim batom kako bi otpalo blato i hrđa koja se iznutra uhvatila i zbog koje nisam mogao otvoriti poklopac.

Photobucket
To mi se učinilo kao puno posla pa sam bat prepustio agresivnoj gusci koja nikad ne propušta priliku za neki oblik fizičkog nasilja.

Photobucket
U međuvremenu sam donio neki pajser iz garaže da konačno otvorim poklopac.

Photobucket
Dokaz da je unutar pegle zaista samo zemlja. Guska koja je očekivala nalaz najmanje nekakvog zlatnog medaljona ostala je, vrteći glavom, u nevjerici.

Photobucket

Kada sam istresao zemlju, peglu sam još jedanput cijelu dobro iščetkao, a na kraju sam sve premazao dizelskim gorivom.


Photobucket
Tako sam ostavio par dana, a onda sam sve oprao sredstvom za pranje motora. Ispostavilo se da sam precijenio svojstva nafte kao sredstva za čišćenje jer je površina metala porozna od korozije ostala prevučena finim slojem blatne prljavštine. To sam onda naknadno riješio četkicom za zube i abrazivnim sredstvom za pranje ruku. Sve dobro isplahnuo pod mlazom vode i stavio sušiti na sunce.

Nisam još bio zadovoljan rezultatom pa sam još jedanput sve prebrusio ovakvom žičanom četkom koja se montira na bušilicu:

Photobucket

Nakon toga pristupio sam antikorozivnoj zaštiti. Peglu sam premazao popularnim „Antikorozinom“- sredstvom koje sadrži fosfornu kiseline. Kiselina izjede preostalu hrđu i ostavi na površini metala bijeli fosfatni sloj koji neko vrijeme štiti od korozije.

Photobucket

U pravilu na taj sloj nanosi se dalje neka boja za metal ali kao što smo spomenuli ranije to nije moguće u ovom slučaju. Umjesto toga predmet možemo samo prskati sprejem tipa WD-40

Photobucket
Usporedba dvije pegle- lijevo "nova" i desno "stara"


Photobucket
Ja sam ipak odlučio na kraju peglu premazati ovakvim specijalnim uljem u svrhu trajnije zaštite. To je bio završni korak u procesu konzerviranja. Sad ide u ormar na spavanje.

Nisam još odlučio što ću s ovim „novim“ primjerkom, budući da ne namjeravam otvoriti muzej pred-električnih kućanskih aparata nisam isključio niti da peglu prodam nekom ozbiljnom sakupljaču starina. Kako god bilo mislim da ovakve predmete koji spadaju u kulturnu baštinu ne smijemo baciti u smeće samo zato jer ih ne koristimo više za izvornu namjenu. Nadam se da sam ovim postom zainteresirao čitateljstvo za očuvanje starinskih stvari i približio postupak kojim se željezne predmete može očistiti od hrđe i održavati ih na taj način.

Osim toga u slučaju neke ozbiljnije sunčeve oluje i dugotrajnog ispada elektroenergetske mreže glačalo na žeravicu može biti jako korisna stvar.

- 14:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2011.

Na barikade braćo…! Ide,… ide pseudoznanost!

Smiješni naivci kakvi smo bili za probleme Republike Hrvatske često smo krivili političare, pohlepne lopove, korupciju, EU, šta ja znam koga, framasone… o kako li smo bili glupi! Hrvatskoj je, naime, rogove nabila - Pseudoznanost!

Tako sam prekjučer pročitao taj članak o najnovijoj fetvi dr. Vinkovića i bješe mi zanimljivo. Dejan Vinković ušao je u legendu negdje tamo lani u svibnju, lipnju kad je napao Šokre-a i njegovu emisiju Na Rubu Znanosti. Optužba – pseudoznanost.

Photobucket
Ilustracija: bauk pseudoznanosti, teorija zavjera i praznovjerja rugajući se prijeti inače potencijalno prosperitetnom hrvatskom europskom društvu znanja, nanotehnologija i obnovljivih energetskih izvora!

Naravno da sam se zainteresirao o čemu je sad opet riječ, kakvi to mračni zlodusi opet more britki um ovom mladog i zdravog hrvatskog znanstvenika? Pa emisija Na Rubu Znanosti jedva da se uopće i pojavljuje na malim ekranima, bila možda dvaput u zadnjih mjesec i pol dana! Znači mora da je nešto drugo ovog puta. I jest- kao što vidite iz videa u članku na koji sam stavio link na tapeti (frajer je ljude doslovno stavio na power point prezentaciju ili kako se to već zove) su liječnica L. Gajski i profesor strojarstva prof. Maltar. Ne znam možda ima i drugih bad guysa koje je beskompromisno „demaskirao“ Vinković. Nisam video pogledao do kraja jer sam nakon 15 min toga strastvenog izlaganja gospodina znanstvenika i odobravajućeg hihotanja u pozadini od strane publike stekao sam dojam da gledam izlaganje sa sastanka NSDAP-a o „strahotama“ utjecaja židovskog elementa u njemačkom društvu iz 1930-ih. Naravno nije izbjegao ni Mišaka- zato jer se eto između ostaloga Mišak drznuo pisati blog osim što radi i spomenutu emisiju te piše čak i neke knjige… ma zlo jedno je taj Šokre. Na 15 min videa mi je bilo dosta ali slobodno ako pogledate cijeli javite ako ima još nekih naročito dragocjenih momenata ;-)

Ajmo se radije fokusirati na najnoviji Vinkovićev napad, dakle taj prof. Maltar je napravio nekakve metalne štitove koji štite od nekakvog zračenja. Da li to hoćete ili možete vjerovati ne znam, prvo pogledajte linkove, mene takve stvari previše ne interesiraju. Sporno je jedino to što je ravnateljica spomenute škole,kako smo vidjeli, kupila te „štitove“ navodno u vrijednosti 100 000kn i ugradila nekud po zidovima. Bizarno. I što sad? Ako nešto nije po zakonu neka se obavijeste nadležne institucije. Recimo da sam ja zainteresirana stranka u tom slučaju tražio bih objašnjenje od ravnateljice da li se takav trošak može opravdati i može li ona proizvoljno donijeti takvu odluku. Nisu njeni novci i nije riječ o njezinoj privatnoj kući nego o školi i tu je bit problema
Ne treba ovaj čudan slučaj služiti nekakvom križaru kao poticaj u njegovim pohodima.
Napravio je Vinković samo dobru reklamu tomu izumitelju i bioenergetičaru jer oni koji takve stvari kupuju sigurno neće sad prestati radi njega.

Baš zbog ovakvih čudesa kakav je Vinković obični građani su indiferentni prema znanosti, a ne radi nekakvih “alternativaca” koji kao jadni neuki puk odvode u fantazije. Da dotakao se i Drage Plećka, Davida Ickea svih tih "mutikaša" koji, ko što ono netko reče, „varaju napaćen narod“ itd…

Kakvo je to zastupanje znanosti koje ima prizvuk religiozno-fanatičnog što bi se moglo ilustrirati ovako nekako:
-„ kmee kmee… ja sam u pravu ja vjerujem samo ono što je stvarno istina kmeee, gle one budale ne vjeruju isto što i ja kmeee pa moje je istina kmeee vidi budale kako zadrto odbija prihvatiti istinu kmeeeee!

To je ono što ja čujem iz ovoga Vinkovićeva predavanja.

Da umjesto toga taj doktor, kažu fizičar, ima nešto reći o fizici, da se potrudi neke stvari nejasne laicima pretočiti u zanimljivu priču pa neka radi nešto za puk, emisiju na radiju nek mu daju ili šta ja znam, a ne ovakva smijurija.

Ne volim farizeje koji sa svojih olimpskih visova posprdno ismijavaju sve što nije u skladu s njihovim proizvoljnim svjetonazorom. Znanstveni vjernici nije isto što i pošteni znanstvenici, moram se tu izričito ograditi jer imam i prijatelja znanstvenika koji se ljuti kad kritiziram znanost.

Dakle znanstveni vjernici- svete su to i nedodirljive krave koje bijesno i paranoično reagiraju na sve što doživljavaju kao prijetnju. Vinkoviću i hihotajućoj ekipi iz videa samo ova poruka: nikoga od običnog naroda nije briga za vas, uhljebili ste se, usalili, ustalili, neće vam nitko to oduzeti, nitko sve dok narod koji vas plaća većinom gleda ezo-tv i vidovitog Milana, tarot i slična sr#$ja i vi ste na svojim položajima bez brige. Ne vucite vraga za rep, ne gurajte ljude prema razmišljanju. Nije vam znanstveno utemeljeno sjeći granu na kojoj sjedite ;-)

P.S. Večeras je napokon na programu emisija Na Rubu Znanosti (drugi program HTV-a u 23:25) i gošća je upravo prozvana liječnica dr. Gajski (ne znam samo da li je to riječ o reprizi njezina ranijeg gostovanja u ili je riječ o novoj emisiji). Predlažem stoga nešto revolucionarno- ajmo svi skupa iz protesta pogledati emisiju i na temelju viđenoga i čuvenoga pokušati sami vlastitim umom donijeti svoj sud. Ono ko porota na američkim filmovima!

Ali nemojte reći da vas nisam upozorio, evo ukratko nekih „opasnih“ ideja koje dr. Gajski promišlja i zastupa:

U zadnjih dvadesetak godina raširenost najčešćih bolesti nije se promijenila, a broj bolesti se povećao, premda prosječni čovjek odlazi liječniku više nego ikad, upućuje se na mnoštvo pretraga, ima rastući broj dijagnoza i uzima sve više lijekova. Ako objektivno i nije bolesniji nego prije, takvim se osjeća. Uz to, izravne štete od lijekova i medicinske tehnologije rastu i poprimaju zabrinjavajuće razmjere. Najvažniji čimbenik rastuće potrošnje, a onda i njezinih nepoželjnih posljedica jest moderna medicinska tehnologija. Paradoks leži u činjenici da je toliko problema i šteta stvoreno nečime što u značajnoj mjeri uopće nije potrebno. Jesu li suvremeni lijekovi doista ono kako se zovu - lijekovi - ili su tek obmana. Liječnica Lidija Gajski, autorica knjige "Lijekovi ili priča o obmani" zapitala se baš to - zašto raste potrošnja lijekova i kako je zaustaviti.

Da li se usuđujete stupiti na tamnu stranu i postati dio najvećeg hrvatskog problema?


- 11:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 11.10.2011.

Yogi pustinjak- dezerter ili prvoborac?

Photobucket
Sadhus-, sadhusi su hinduski asketski mistici.

Svjetovnjaci u svojoj budalastoj „mudrosti“ gledaju Velikog Yogina, sjedećeg u tihoj meditaciji u samadhi stanju na Himalajskim visovima, kao nekorisnog člana društva, kao na nekoga tko je dezertirao od svojih svjetovnih dužnosti kako bi za sebe samoga postigao sebično spasenje. Ako bi takva kritika i možda bila primjenjiva na neke pustinjake iz egipatskih pustinja (za pojašnjenje pročitati: ovdje), nije primjenjiva na Kargyutpa askete kao ni na istinske Indijske yogine koje je pisac susreo.

Nigdje u tijeku svojih istraživanja koja je obavljao među živim svecima Himalaja i Hindustana nije pisac susreo izvornog yogina čiji ideali bi bili bilo što drugo osima nesebičnog pripremanja za službu u korist Ljudske Rase. Jedan od takvih slučajeva, iako po rođenju Brahman, odbacio je sve kastinske i vjerske podjele te je smatrajuću sve čovječanstvo za svoju braću i sestre radosno okrenuo se budućnosti, iako ga možda još čeka bezbroj reinkarnacija, do trenutka kada će biti sposoban vratiti se u svijet i objaviti Istinu Ostvarljivu. Za njega Odricanje mora prednjačiti nad Pokoravanjem Života, kao što je i Isus objasnio mladom bogatašu svjetovnjaku koji ga je pitao za put prema Spasenju. Ostvarenje Istine mora prethoditi zadaći podučavanja i vodstva neprosvijetljenog čovječanstva. Ako Učitelj sam nije vidio Svijetlost kako je može objaviti drugima?

Dakle najviši cilj svakog istinskog yogina, bio on hindus, budist, džainist, taoist, sufist ili gnostički kršćanin jest da prije svega osposobi sebe da bude Svjetski Učitelj i da se tada vrati u zajednicu ljudi i izvrši svoj Zavjet.(* pogledati objašnjenje na kraju teksta)
Njemu je jedan životni vijek poput jednog dana, iako će možda još mnogo tisuća životnih vjekova biti potrebno u obličju od krvi i mesa da se dostigne Prosvjetljenje on želi nepokolebljivo ustrajati u životu koji je dobrovoljno izabrao. Izabrao je tako upravo stoga što je i sam u prošlim životima itekako iskusio svjetovni život, obitelj, brak, primanje i davanje zadovoljstva, ispunjenje nezasitnim ambicijama i naučivši lekciju takvoga života ustao je i stupio među pojedince višega reda među svojom Rasom.
Spoznavši kako svjetovni život nije najviši oblik postojanja na Zemlji odbacio ga je i poput onog tko je iz mračne špilje izašao na svjetlost dana, nema više nikakve želje vratiti se Sjenama. Put koji je izabrao vodi prema Višoj Evoluciji, prema Izvan Prirodnom, Cilj jest oslobođenje od ograničene osobnosti kroz Sve-Prosvjetljenje, transmutacija je to koja se provodi alkemijom Ispravnog Znanja, a mijenja svjetovno u Nadsvjetsko- Nespoznatljivu, Neznanu, Nerođenu, Nestvorenu Nirvanu.

(*) Zavjet da se izvrši služba Bodhisattve – Velikog Učitelja zavjet je koji znači koračanje Višim Putem, taj put predstavlja Mahayanska tradicija, a sam Zavjet jest četverostruk:

1.) Omogućiti spasenje svih svjesnih bića
2.) Eliminirati sve samsarske žudnje u sebi samome
3.) Spoznati, a zatim i druge naučavati Istini
4.) Upraviti druge putem koji vodi prema Prosvjetljenju

Zavjet implicira da onaj tko ga uzima se neće ući u Nirvanu sve dok sva bića, od onih najnižih iz pod-ljudskih domena postojanja na ovome i bilo kojemu planetu do onih u najvišim domenama postojanja –bogova (bića nad-ljudskih domena ali ipak neprosvijetljena uma) pa čak i oni koji su pali na samo dno i prebivaju u domenama pakla, ne prevedu sigurno preko Oceana Samsare na Drugu Obalu Vječnoga Oslobođenja. Doktrina Vječnog Prokletstva nema mjesta u univerzalnom altruizmu jer je, kao što je smatrao veliki kršćanski mudrac Origen, nespojiva sa Sve-Prihvatljivom Ljubavi Dobrog Zakona.



(Origen (184/5.–253/4.) Veliki ranokršćanski filozof i teolog, ubraja se među tzv. Crkvene Oce. Smatrao je dakle da doktrina o Vječnom Prokletstvu nije spojiva s Božjom Ljubavi. No kao što smo vidjeli ranije u poglavlju o kršćanskim gnosticima, dogovaranja po tzv. crkvenim koncilima usmjerila su izvornu Kristovu filozofiju u nekim čudnim smjerovima, op. prev.)


Photobucket
Još jedan primjer asketa - derviša (foto oko 1900.g.). Derviši su yogini koji pripadaju sufizmu- mističnom i ezoteričnom redu proizašlom iz islama. Često progonjeni zbog svoje sklonosti meditativnom promišljanju, introspekciji, samospoznaji i pustinjačkom životu u celibatu i siromaštvu. U današnje vrijeme stvari nespojive sa organiziranim islamom kakav je prevladao.

Ovime zaključujem seriju postova na temu obrane pustinjačkog ideala. Za mene osobno tema je počela sa čitanjem knjige „Milarepa- Veliki tibetski Yogi“ pisca Waltera Evansa Wentza, koja je istinski klasik tibetologije. Nastala je početkom 20. st., no njezina tematika i problematika koju dijelom obrađuje su zapanjujuće aktualne i svevremenske- kako to inače i biva sa klasicima. Na kraju mogu vam samo ponuditi svoje shvaćanje stvari tj. svoje dojmove nakon promišljanja o pročitanom i naučenom. Kao i svi ljudi koji nisu baš ekstremno praznovjerni tako i ja imam svakojakih sumnji kad je riječ o bilo čemu što mi nije opipljivo i na prvu ruku shvatljivo. Možda mi netko neće povjerovati ali ja sam u biti ipak na svoj način skeptik pa sam tako i o mističnom konceptu meditanta pustinjaka, askete koji je „prodao svijet“ razmišljao dvojako. Mislim da naslov ovog posta “dezerter ili prvoborac“ objašnjava najbolje na što mislim…
Jedno nam mora biti jasno ako želimo biti skroz iskreni, svi mi neprosvjetljeni kakvi jesmo ne možemo stvari vidjeti onakvima kakve zaista jesu, jednostavno ne ide, npr. kao da pokušavamo gledati živu stanicu golim okom bez mikroskopa. Dok nije bilo mikroskopa niti teleskopa ljudi su mogli zamišljati svašta ali znati nisu mogli zasigurno, puko vjerovanje bez spoznaje nije naročito relevantno. Mi ljudi se u procjenjivanju i prosuđivanju karaktera drugih ipak prije svega vodimo procjenom sebe samih, po onoj paroli- svatko sudi prema sebi. Sebičnost je dosta važna karakteristika mnogih pojedinaca i ja sam tu ne zaostajem, možda i pomalo prednjačim nad većinom. No što je zapravo sebičnost drugo nego zalaganje za svoje vlastite interese, nije li? Interesi proizlaze iz svakakvih sklonosti, žudnji, planova, namjera i sl. Ako gledamo ljudski život od rođenja, dijete je instinktivno sklono sisanju, spavanju itd. malo veće dijete teži igranju sa igračkama, sladoledu, još veće dijete teži npr. sportovima, a neka čak i učenju o svijetu oko sebe i sl. uglavnom to je to, kako dijete odrasta u čovjeka dolaze razne varijacije na temu- novac, kuća, stan ali i nematerijalne težnje- međuljudski odnosi, karijera, prijateljstva, ljubavi, obitelj itd.
Rezonirajući tako možemo pretpostaviti da je i himalajski budist, muslimanski sufi, hinduski sadhus ili kršćanski pustinjak eto jednostavno odlučio slijediti neke svoje „strasti“ koje možda nisu konvencionalne, nisu materijalne ali su ipak samo strasti i sklonosti baš kao što je i ona naša sklonost prema hladnoj pivici, tekmi na stadionu, čitanju književnosti, itd. jednostavno neka puka preferencija od koje nam je baš dobar filing.
Sve je to isto, sve je to „ganz egal“ kako bi rekli Nijemci, nama lijepo u fotelji pred tv-om, asketu super u špilji bez tv-a i bog te veseli, …ne? Pa… ne baš! Suprotno uvriježenim, a možda i namjerno potenciranim mišljenjima, istinski asket- yogi kakve je Evans Wentz imao prilike upoznati na svojim studijskim putovanjima nije puki praktičar nekih svojih privatnih sklonosti ili interesa. Kao što smo vidjeli on jest trudbenik i student, student prije svega svoga uma, ali cilj njegova učenja i treninga nije i ne može biti ništa manje od dobrobiti svakog svjesnog bića, svakog toka svijesti koji se nije još uspio otisnuti preko oceana Samsare. Recimo npr. ovako- da li ima netko od nas pravo kritizirati studenta koji studira medicinu, znanje kojim će spašavati živote, možda baš i naš život ili nama bliskih osoba? Sigurno se bi našlo i bisera koji bi rekli da ne treba nitko biti liječnik niti učiti o medicini nego ajde svi u čobane ili tako nešto. Tako recimo i neki svjetovni „umnici“ zacijelo percipiraju yogina, pustinjaka kao nekog sanjara i dokoličara jer ga u svojoj ignoranciji ne mogu niti početi razumijevati. Ipak kao što smo vidjeli iz ovog odlomka Yogi radi i za takvoga i za njegovo konačno dostizanje onoga što je i sam Buddha dostigao. Bodhisattvinska ljubav je ultimativna nije zavisna od hirova i preferencija, isto kao što savjesni liječnik neće odbiti pomoći ranjeniku samo zato jer je ovaj baš budala od čovjeka.

Primijetio sam kroz ovu seriju postova o yoginskom pustinjaštvu iz komentara da se postavlja pitanje yogina kao možebitnog dezertera koji odlazi nekud u neki svoj privatni mir i meditira do smrti. Tu je potrebno nešto preciznije razjasniti stvari kad govorimo o yoginima/asketima. Ovdje konkretno ja sam se fokusirao na Kargyutpa Bratstvo ali stava sam da pozitivno i aktivno yoginstvo nije ograničeno vjerom, nacijom ili tako nešto, no to je već druga priča. Ključne riječi su dakle pozitivno i aktivno, konkretno yoginska tradicija o kojoj govorimo pripada mahayanskoj školi- Velikom Putu čija osnova je bodhisattvinska samilost prema svim bićima uronjenima u samsarsku egzistenciju. Yogi dakle kao bodhisattva- potpuno prosvijetljeno biće već je mogao otići puno dalje od nekakve špilje na planini da je želio samo svoj mir. Mislim naravno na Nirvanu.
Yogi je aktivan učitelj i trener, Bodhisattva nije Pratyeka (Ne-Učiteljski Buddha) koji pripada Nižem Putu tj. hinayani/teravadi. No niti Pratyeka asket kao takav nije beskoristan čovječanstvu, evo kako je to objasnio W. Evans Wentz:

Zavjet da se ostvari status Pratyeke (Ne-učiteljskog Buddhe) pripada Nižem/Manjem Putu Hinayani. No čak i na tome putu direktna dobrobit za čovječanstvo se ostvaruje na druge načine, na primjer tihim i neprimjetnim odašiljanjem duhovnog utjecaja nad svim nacijama svijeta. Teravada/Hinayana asket dakle iako nije Učitelj koji govori, svojim utjecajem okrepljuje i pomaže da se održi aktivnost više prirode u čovjeku, kao što sunčeve zrake okrepljuju fizičko tijelo čovjeka.

Ovo objašnjenje je upravo briljantno! Dakle vidimo da čak niti asket koji ne pokušava ljude trenirati da postanu prosvijetljeni poput njega već samim time što je prosvijetljen koristi svima nama kao i svakom svjesnom biću u Svemiru. Slično tome naše Sunce možda ne pomaže ljudima korisnim životnim savjetima ali ono vršeći za sebe svoj „privatni“ posao- nuklearnu fuziju, održava i naš tjelesni život u postojanju.

Bodhisattva pak prosvijetljen u svojoj samilosti ne diferencira svoj tok svijesti od one svijesti koja se predavši Iluzijama manifestirala kao npr. Hitler ili Pol Pot.

W.E. Wentz pojašnjava:
Budizam dakle učeći da svako živo biće ima na kraju postići Prosvjetljenje odbacuje doktrinu semitskih religija o Vječnom Prokletstvu. Svaka karmička patnja, čak i ona u paklu mora se na kraju iscrpsti i završiti. Ništa samsaričko, bio to svijet, pakao ili raj ili egzistencija u tim domenama nije trajno- sve je to podložno promjenama, raspadanju i razlaganju, čak i Brahma i svi Bogovi i oni Zli moraju na kraju biti transmutirani i apsorbirani u Dobru.

Osobni mir? Zamislite da morate spasiti hrpu utopljenika neki nose na sebi olovni uteg i ne žele uopće da ih se izvuče iz vode, neki nose lakši uteg ali ne znaju plivati, neki su iscrpljeni i posustaju, neki se održavaju svojim snagama i dovikuju vam da dođete čim prije do njih. Nestati ne može nitko od njih čak i one koji potonu na dno morate izvući. Utopljenika je puni ocean, svi su oni svjesna i osjetilna bića u Samsari- u svim domenama egzistencije, ima ih dakle poprilično. Ako osobni mir ostvarujete izvlačeći te utopljenike iz vode, prevodeći ih preko oceana gledajući da stignu sigurno s ljubavlju kakvom majka gleda svoje dijete onda ste dakle Bodhisattva. Kada ćete i vi za njima? Tek kad više nikoga ne bude u vodi, kada se iscrpi Samsara, kad više ni jedan um ne bude odvojen iluzijama od svoje prave prirode, dakle kad završi sve osim Beskrajne Ljubavi jedine konačne Izvan Prirodne Stvarnosti. Ako u tome poslu ima nekakve sebičnosti ja je ne uspijevam pronaći!

Eto toliko ja sam sebi odgovorio na pitanje koje sam postavio u naslovu, a nadam se da sam i za vas štovano čitateljstvo iznio dovoljno materijala na kojemu možete slobodno graditi svoja razmišljanja.

- 17:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2011.

U obranu pustinjačkog ideala II. dio

Evo jedan vrlo vrijedan link pa da ga odmah podijelim s vama:
http://eztvstream.com/documentaries/buddha-in-suburbia-2011
Riječ je o dokumentarcu u trajanju oko 58min. Ukratko radi se o putovanju u Mongoliju jednog tibetanskog tulkua, Lelung Rimpocheya koji živi u Londonu. Na putovanje je pošao u potrazi za nekim izgubljenim svetim spisima, a kako je prošlo putovanje ne znam jer nisam još pogledao ovaj dokumentarni film do kraja. Uživajte.

Slijedi nastavak ove teme, znači ukratko svjetonazor yogina, osobito Kargyutpa asketa i njihov odnos prema svjetovnom životu:

Yogi naučava da su svi oblici ljudske aktivnosti karmičke prirode te sami time i opravdani. Za njega svijet je opširna Škola sa mnogo razreda. Neki učenici su tek u dječjem vrtiću, većina je u školskim razredima, a tek poneki su spremni za fakultet, a uspješno okončanje obrazovanja jest- odricanje od svjetovnog. Oni koji su evoluirali iznad žudnje za svjetovnim životom su od veće koristi za društvo i zajednicu od onih koji su još uvijek uronjeni u svjetovno.

U Milarepinom djelu „Gur-Bum“ ili „Stotinu Tisuća Pjesama“ zabilježen je slučaj kada je kralj nepalskih regija Hohoma i Yeranga pozvao Milarepu k sebu u kraljevsku audijenciju ali ovaj je odbio napustiti svoje pustinjačko boravište, na što ga je kraljevski glasnik upitao: „Kada je yogi, koji je običan čovjek pozvan od strane moćnog kralja nije li pristojno da pođe i pokloni se pred kraljevim stopalima?“ Milarepa je odgovorio: „I ja sam također moćni kralj, Kotača koji se okrenuo (Kotač Dharme op. prev.) i kralj koji se kupa u izobilju nipošto nije sretniji ili moćniji od mene.“ Kraljev poslanik tada ga upita gdje se nalazi njegovo kraljevstvo, a Milarepa odgovori: „Ti kružiš oko dužnosnika svjetskih kraljevstava, ali kad bi samo služio takvom kraljevstvu kakvo je moje bio bi transformiran u najmoćnijeg od monarha i moć i bogatstvo svih stvari procvjetale bi (za tebe).“

Ljudska bića uronjena u Iluziju, opijena Neznanjem, tom Platonskom Špiljom Sjena ne trude se upoznati sami sebe, usporediva su po yoginskom svjetonazoru sa ribom u jezercu, koja zadovoljna sa svojim ribljim postojanjem nema želje napustiti vodeni svijet i živjeti na zraku; ili sa jelenom koji živi u šumi i radije ostaje jelen čak i kad bi mu se ponudilo da postane čovjek.

Dok prosuđujemo yogina moramo imati na umu da on smatra kako je dokazao, barem sebi, metodama preciznim i znanstvenim u svojim domenama kao što su precizne i znanstvene metode laboratorija Zapada u domeni fizičke znanosti, kako su ideali svjetovnog tek puke ideje nezrelog društvenog reda, rasa koje su još u nižim ili srednjim razredima Svjetske Škole. Hoćemo li mi njemu vjerovati ili ne, ne mijenja njegova uvjerenja. On bi tada mogao istaknuti kako su prije 500 godina Europljani vjerovali da je Zemlja ravna ploča, a zapravo je sve vrijeme bila sferičnog oblika bez obzira na njihovo vjerovanje, također tako prihvaćanja ili odbacivanje njegovih nazora o ljudskom životu ne mogu promijeniti ono što jest.

Govorilo se, iako nikada nije službeno prihvaćeno, da su europski sveci u prošlosti služili kao svojevrstan gromobran koji je odvlačio božji gnjev od Zapada. U neku ruku to nije puno drukčije od vjerovanja među Hindusima i Budistima da su Veliki Rishiji bili i jesu Čuvari ljudske rase. Čak i danas na Ceylonu (Šri Lanka, op. prev) budisti mole da budu ponovno rođeni na Himalajama. Bengalski pustinjak koji se odrekao ogromnog svjetovnog posjeda u Calcutti u dobi od 25 godina i koji je odonda prakticirao yogu sljedećih 75 godina na himalajskim visovima, gdje ga je pisac (Walter Evans Wentz) upoznao, pokazao je u smjeru snježnih vrhunaca prema Svetoj Planini Kailash odakle Bogovi nadziru i usmjeravaju duhovni razvoj naše Rase. Iako nevidljivi oku običnih ljudi, ta Bića, rekao je pustinjak, vidljiva su Vidjeocima i s njima se može komunicirati sa čistim srcem, a oni kao Tiha Straža gledaju s božanskom milošću sa Himalajskih Bedema na svu Zemlju sve dok za sada još duga Noć Kali-Yuga ne dođe svome kraju i Dan Buđenja ne osvane nad svim nacijama svijeta.

- 21:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2011.

Na Struge i Vaganski vrh (V.L.T. -4. dio)

Photobucket

Photobucket
Na putu prema skloništu Struge (1400m) ovo su neki od senzacionalnih vidika koji se otvaraju prema moru

Photobucket
Maslenički mostovi. Ovim prvim koji je na slici bliže prolazi autoput, a onim iza obična cesta prema Zadru

Photobucket
Nakon dugog i teškog uspona stazom preko kamena i sipara stiže se na ovaj proplanak nedaleko iznad kojeg je sklonište.

Photobucket
U blizini se pase konj.
U skloništu Struge stalno boravi netko od djelatnika NP Paklenica. Konj služi za transport hrane i opreme.

Photobucket

Photobucket
Evo samog objekta- sklonište Struge, mislim da je najviše pl. sklonište u Hrvatskoj, jedino ako ima neko na većoj visini na Dinari ali vjerojatno ne.

Photobucket
Genijalno zamišljene zavojite stube koje vode u potkrovlje skloništa gdje smo prenoćili

Photobucket
Evo konja ujutro u svojoj privatnoj nastambi.
U toku rata na Strugama je bilo još i više vojnih baraka. To je bilo važno logističko i opskrbno čvorište sa kojeg su se snabdijevali položaji koje je hrvatska vojska držala prema istoku tj. prema ličkim padinama Velebita.

Photobucket
Vrijedni djelatnici ove planinske ispostave (upoznali smo ih troje- Žutog, Maju i Zvonimira) održavaju i nešto što me posebno fasciniralo- Najviši vrt u Hrvatskoj!

Nastavili smo rano sljedećeg jutra jer nas je čekalo još oko 2 i pol sata uspona do Vaganskog vrha, a istog dana se trebalo spustiti sve do mora u Starigrad i uhvatiti bus za Zadar.

Photobucket
Putem do Vaganskog vrha prolazimo kraj jednog utvrđenog položaja iz ratnih vremena. Vrlo lijep dizajn kao što vidite strop je napravljen do drvenih klada koje su popločene plosnatim kamenjem.

Photobucket

Photobucket
Putem prema Vaganskom vrhu prolazimo kraj nečeg spektakularnog- Babino jezero, najviše jezero u Hrvatskoj -1598m, kao dubina ovog jezera spominje se oko 7m. Nažalost zbog nedostatka vremena nismo bilo u mogućnosti spustiti se sa staze dolje do samog jezera. Ova me je lokacija međutim toliko fascinirala da sa odlučio vratiti se ovdje nekom prilikom i ulogoriti se na obali jezera, možda na dan-dva.

Photobucket
Pogled prema Lici


Photobucket

Photobucket
Evo nas i na Vaganskom vrhu, najvišoj točci Velebita. Na slici slijeva nadesno- Srećko fotograf ekspedicije Velebit 2011, ja- gost ekspedicije i Tomislav organizator i vođa puta.
Dakle Vaganski vrh 1757m, drugi po visini od planinskih vrhova na koje sam se uspio uspeti do sada.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
S vrha u raznim smjerovima

Kasnije je stiglo još nekoliko planinara stranih gostiju Česi i Slovenci mislim…

Photobucket
Nakon kraćeg odmora čekao nas je spust u kanjon Velike Paklenice. Odlučili smo se za spust smjerom preko Lipe staze. Oni među vama koji znaju što je to Lipa staza siguran sam da ste se sad malo osmjehnuli… Nakon tri i pol dana u planini taj strmi spust po siparima i podnevnom suncu bio je dosta naporan, iako se ide nizbrdo nema ni sekunde opuštanja, mišići su stalno napeti i mora se paziti na svaki korak jer kamenje i šljunak nonstop klize i prijete da će jadnog planinara otkoturati kao staru kantu stotinama metara u dubinu…

No dobro nekako smo se spustili do kanjona Paklenice. Dolje pak sasvim druga priča, horde turista i izletnika, ljudi s djecom koja skapavaju od dugog marša do planinarskog doma na kraju turističke šetnice kroz kanjon… penjači po stijenama sa svojom užadi itd, itd, etc... mir planine je već daleko iza nas. :-P

Photobucket

Photobucket

Photobucket
Par pogleda na stijene i kanjon V. Paklenice

Pješice smo se spustili sve dolje do Starigrada gdje smo zastali na kriglu Radle. To je lokalni tradicionalni napitak koji se spravlja od Sprite-a i piva. Nažalost bus za Zadar je polazio prije nego smo očekivali pa nije ostalo puno vremena za opuštanje jer sljedeći je vozio tek oko ponoći. Otišli smo u Zadar, a tamo smo kasnije te večeri uhvatili bus za Zagreb i to je onda bilo otprilike to.

U ljetnim mjesecima kad je vrijeme povoljno Velebit je jako lijepa planina za ugodno planinarenje.

- 10:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 05.10.2011.

Refuse/resist

Nemam još spreman posljednji nastavak reportaže s Velebita, bit će valjda do vikenda.

Zato imam malo vremena nadovezati s na neka aktualna zbivanja - Američko Proljeće.
Kao moj skromni doprinos hrabrim ženama i muškarcima koji se u ovome trenutku mirnim prosvjedima bore za slobodu svoje domovine. Za sve one koji miroljubivo ali nespokojno prosvjeduju na Dverima Raptorovim protiv toga poganskog žrtvenika sa kojega se cijedi krv nevinih…

Photobucket



Riječ je o Sepulturi, glazbenom kvartetu umjetnicima iz Brazila. Nisam ih slušao godinama ali uz njih me vežu lijepe uspomene iz mladih dana. Njihove riječi su danas aktualnije nego ikada prije i samo dobivaju na važnosti s vremenom:

Evo lirike da biste mogli uživati u muzici uživati potpuno:

Tanks On The Streets
Confronting Police
Bleeding The Plebs
Raging Crowd
Burning Cars
Bloodshed Starts
Who'll Be Alive?!

Chaos A.D.
Army In Siege
Total Alarm
I'm Sick Of This
Inside The State
War Is Created
No Man's Land
What Is This Shit?!


Refuse/Resist
Refuse

Chaos A.D.
Disorder Unleashed
Starting To Burn
Starting To Lynch
Silence Means Death
Stand On Your Feet
Inner Fear
Your Worst Enemy


Zadnjih par stihova sam podebljao da naglasim njihovu važnost.
K’o što ono netko pametan reče ”Ljudska raso ustani ne kleči!”

Još neke slikice koje sam pokupio usput

Photobucket
No comment

Photobucket





Photobucket
Iznesimo smeće- vrlo genijalna slika- naravno zna se koga simbolizira vreća s kravatom. Možda uvredljivo za Hrvate? Ta toliko se dičimo otkrićem toga uresa… Nažalost to je općepoznati simbol gospodstva i elite (ili možda civilizacijske uglađenosti, ha kak se uzme…) Da vam otkrijem malu tajnu: od kako znam za sebe osjećam instinktivnu averziju prema kravatama i onima koji ih nose. Osobno sam kravatu nosio jedan jedini put u životu ali o tome ne želim pričati…

Photobucket
Zanimljiva ilustracija, ko da je suvremenog porijekla, a nastala je negdje 50’ih. Za one koji ne znaju pojašnjenje: slon i magarac su tradicionalne maskote američkih stranaka- slon republikanaca, a magarac demokrata. Na ovoj slici oni zajedno prinose tortu ispečenu od jada i opresije nad svojim vlastitim narodom,a kome je prinose to je jasno vidljivo sa slike…

Photobucket
Već zloglasna slika wallstreet-skih balkonskih nazdravljača.

Nazdravljate ekipo… to vam je putna ;-)

Photobucket
Jednoga lijepoga dana brokeri, bankari i prirepna klika biti će marginalna supkulturna skupina, a ovo će biti njihov poster na koji će se nabrijavati prisjećajući se „dobrih vremena“ ;-))

Ako ste probavili ovu zadnju sliku onda ćete preživjeti i ovo, nova ostvarenja poduzetništva i ekonomije, kad se hibridizira komunizam i kapitalizam sve je moguće: kunopsi, meni je jako žao, više sreće u sljedećem životu
Jedan stih ovog Sepulturinog remekdjela u punini pogađa ključno pitanje: What Is This Shit?!

- 21:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (5)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf

    Oni koji se gnušaju pametnih najvjerojatnije su glupi, a ako uz to djeluju i kao da im je odstranjen veći dio mozga, onda su glupi izvan svake sumnje.
    -jelenko medenko