jelenski blog

Velebit Long Distance Trail, fotoreportaža- II. dio

Kao i većina svih planinskih skloništa i kontejner na Šugarskoj dulibi nastanjen je puhovima. Puhovi su vižljaste male zvijeri kojima iz nekoga razloga prisutnost ljudi ne smeta jako i sa planinarima su naučili živjeti u simbiozi. U svakom skloništu postoli metalni ormarić u koji se odlaže hrana kako vam je puhovi ne bi izjeli. Čim se ugase svjetla svjetiljki i zalegne na počinak puhovi počinju svoj ludi ples. Smatram se sretnim jer su mi tokom noći samo jedanput skočili na noge (barem dok sam bio budan) Inače njihovo trčkaranje po potkrovnoj oplati traje čitavu noć.
Zbog velike iscrpljenosti uslijed žestokog starta prvog dana ipak smo brzo pozaspali.


U rano jutro probudili smo se uz lagani šum planinskog vjetra koji je preko vrhunaca prebacivao niske oblake.

U pravilu ujutro se nešto pojede za doručak, malo domaćeg pekmeza od drijenka ili pak marmelada iz dućana, tko je već što imao. No neću sad ići u detalje svakodnevnog života na planini...
Nakon što smo neko vrijeme napredovali kroz šumske predjele staza se opet vratila na greben s kojega se pružao odličan pogled prema moru.


Otok Pag (nitko nije primjetio da sam u prvom dijelu fotoreportaže pogreškom napisao ime otoka Cres umjesto Pag, znači ne čita se nego se samo gledaju slike ili pak ne poznajete dobro geografiju Hrvatskog primorja! Cres je sjevernije i s ovog dijela Velebita nebismo ga mogli vidjeti.)


Mreža suhozidova na Pagu


Most kopno-Pag


Ovo kopno načičkano izgradnjom koje se nazire iza Paga jest otok Vir. Prema legendi urbanizacija Vira započela je u davna vremena s glasinama kako je baš taj otok predodređen za izgradnju nuklearne elektrane. Ljudi iz čitave Hrvatske (a možda i iz nekih dijelova bivše države) pohrlili su u kupovinu zemljišta kalkulirajući kako će ga onda puno skuplje prodati za potrebe nuklearke. Glasnine o nuklearki se nisu obistinile i kupcima zemljišta nije preostalo drugo nego na njemu izgraditi vikendice.


pogled s Velebita na Paški most i kopno prema Zadru i Ravnim kotarima


U trenutku odmora na planinskom grebenu ispitljivo promatram krajolik. Kao dokaz da je jutro bilo vjetrovito čak prohladno vidljiv je moj crveni windstopper prsluk kojega sam onda skinuo kad je pripeklo sunce.


Od šumskih zanimljivosti toga dana našli smo ovu duboku jamu.


Otprilike prva četvrtina drugoga dana ekspedicije završila je kad smo se s grebena spustili na makadamski put. Osjećaj povratka u civilizaciju pojačala je i tabla iz vremena kada je na obližnjev vrhu Panosu bila smještena nekakva vojarna i heliodrom (još je tamo ali napuštena).
Tabla na kojoj je upozorenje prevedeno čak i na ruski jezik, vidljivo je prostrijeljana pušćanim hitcima i dekorirana lascivnim natpisima.


Ovo je makadamski put koji sam spomenuo. Probijen je zacjelo u davnim danima za potrebe vojarne, a s planine se spušta u Liku. Put je dobro prohodan jer smo na njemu sreli lovočuvare u starom golfu trojki.
I mi smo jednim dijelom napredovali po makadamskom putu smjerom prema Jelovoj ruji, a potom smo se odvojili na planinarsku stazu. Mi smo odlučili slijediti originalnu rutu Velebitskog Planinarskog Puta iako je tu staza puno teža nego preko spomenutoh vrha Panosa. Jedini razlog zašto je staza preko Jelove ruje trasirana je taj što je ranije Panos bio zabranjeno područje poradi spomenute vojarne.

Bilo kako bilo mi smo napredovali prema cilju drugoga dana- Tatekovoj kolibi!


Na horizontu- kuk Stapina




Vrlo dirljiv trenutak bio je kad smo na obzorju ugledali jedan od simbola ovog dijela Velebita. Iako izgleda blizu u podnožje Kuka Stapine stigli tek sljedećeg dana!




Kamen zvan Čučavac. Prema najnovijim teorijama hrvatske geologije ovaj kamen je imao puno sreće naime ledenjak u povlačenju koji ga je transportirao ostavio ga je baš na rubu provalije.





Buseni planinske borovice, jako aromatična mirisa. Ova borovica i njen miris jako me podsjetila na mongolski aartz koji se koristi kao incens u hramovima, a njome je su obrasli vrhunci jedne druge svete planine koju sam pohodio - Bogd Khan Uul

Eto toliko za sad o Velebitu, do kraja reportaže ima još dva dana, ali to neće biti moj sljedeći članak, moramo se prije toga na blogu okrenuti nekim drugim stvarima kad uhvatim vremena krajem tjedna. Za sad lijep pozdrav i nadam se da uživate u fotografijama! Znači nastavak ovoga sredinom rujna.