Gabriel Garsija Markes-oprostajno pismo
Oproštajno pismo Gabrijela Garsije Markesa Spavao bih manje, a sanjao više Kada bih imao jedan komadic života, dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadic života, moguce je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, vec po onome što znace. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od cokolade. Kad bi mi Bog poklonio komadic života, oblacio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo, vec i dušu. Bože moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i cekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica… Bože moj, kad bih imao jedan komadic života… Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete. Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa starošcu, vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi… Naucio sam da citav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naueim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na žalost poceti da umirem… Markesovo oproštajno pismo prosledio je Milo Petrovic, filozof, koji je pre izvesnog vremena saznao da je G. G. Markes ozbiljno bolestan. Pre nedelju dana, posredstvom jednog kubanskog prijatelja, Milo je dobio i potvrdu te vesti. Markes se povukao iz javnosti, a preko Interneta uputio je svojim prijateljima ovaj kratki tekst oproštaja. |