Sifra za lose proljece (onoj koja je pod zemljom a nikada ne uspijeva umreti) Suncu nijesam dao u nas dom Dovoljno je bilo da ona udje. Nocu smo se igrali skrivalica. U toj igri Priznavali smo samo Poraze. Pobjede se uvek sanjaju Navikao sam je na darove Istinski bjese Zlatan sat Sa obicnim kaisem. Sat je bacila u smece. Kais s ruke Nikada nije skinula. Za njen stoti rodjendan Koji smo pamtili po tisini (ona je vjerovala da smo se voljeli citav vijek) poklonih joj prepariranog galeba. Nosila ga je svuda gde nas je put vodio. Jednom je u brodskoj kabini namjerno ostavila otvoren prozor Cudila se dugo zasto nije hteo da poleti. (Bila je to godina smijeha ili svjetlosna godina) Samo je jednom bila tuzna Tog dana U zatamnjenom kutku hotelske sobe ne dajuci mi ni da privirim Cekala je satima svoju kisu Tada sam o krajeve usana njenih Vezao dva velika balona I tako Izazvao osmijeh Koji sam volio U prvo svitanje Godine iste Nemirni djecaci iz susjedstva Gadjajuci ptice (koje su po svoje zito slijetale na njen dlan) Probusise balone preciznih hicima Jedva su joj promasili oci I ponovo se tuga uselila u njeno tijelo Vodio sam je u lov Punila mi je pusku corcima promatrala je dok sam nisanio Nije dala prstu ka obaracu Potom bi Neizmjerno srecna Moj lovacki torbak Punila liscem i travom Naga je ulazila u jezero (podatljivo i njezno) kao da ulazi u najtopliju postelju Brda su se prikradala vodi Nijesam znao da plivam Pratio sam je s camcem Mahao joj veslima razagonio radoznale ribe Zaticao bih je kako zaneseno Miluje glatku povrsinu Rekla bi: da se moj lik ocrtavao Na vodi Nijesam vjerovao Zabranio sam joj to jezero Tih dana je neko planinom pronio pricu kako u svitanje Jezero Posjecuje Utva Zlatousta Samo sam ja Tajnu jezera Znao O ljubavi nijesmo nikad ni rijec ni o ljudima Voljeli smo da ih presrecemo Kao najposteniji drumski razbojnici Prasnjave i umorne Da im oduzmemo dragocjeno vreme Da ih nagradimo smijeskom Koji je crveneo Ili da im ponudimo kofu Izvorske bijele vode Pili bi Ako su ljudi Neki covjek nas je kradom fotografisao Dok smo nepazljivo Ispijali Ucaureno nebesko plavetnilo Strasno smo bili ljuti Na covjeka tog Sto je uhvatio nas obnazeni pogled Stradao je u saobracaju A mi smo Imali tajnu vise Cigani nam bjehu jedini susedi Mnogo su nas postovali Ja sam voleo cerge a ona cigansku decu Jednom su nas divno ugostili Ispijali smo prvjenac Nas je tridesetak oko vatre uz pjesmu jelo Peceno pile Tada mi je prisapnula Da je na bogatiju gozbu Nijesam vodio Kada su ih cuvari suma Svojim mrgodnim licima Protjerali u drugi svijet Ostavise nam cergu I njen cudni pepeo Bili smo neizmjerno srecni i ostajali nijemi Do svjetlosti Zima nije mogla da zakorovi u nasa orijentalna jutra U zivot smo se kleli jedino zvijezdama Bjezali smo u snove Za dlaku neostvarene U ljepotu Koju smo tako bojazljivo cuvali Pocelo je nenadano da zlovremeni Trazili smo sifru Za lose proljece I ponovo klanjali zvijezdama Ni sanjali nijesmo Onako mlada Da ce ona prva Ka njima A svemu je kriv Pogani vjetar Sve cesce sam stavljao obloge od svog tijela Privijao na njene upaljene grudi Hlada cela Opasni nemir ociju Cemernu nevjericu usana Onoga jutra Kada joj je na raspukla usna Pokuljala Crvena lava Pijavicavim poljupcima sam uzaludno zaustavljao Njen kasalj Iz bolnice su je donijeli blijedu I necujnu kao samocu Izvadili su mi srce jednostavno je rekla I kad god je potom sunce umiralo od zapada se otvarala i crvenjela njena rascvjetana rana Setajuci alejama Zatvorenih ociju (sljepilo je postalo moja druga velika bolest) pronadjem je uvijek po mirisu Tamjana Njeno toplo tijelo Ni u smrti nije moglo Da se ostudeni Znam to pouzdano Jedino je zimi Na cijelom groblju Njena humka Bez snijega... |