uvod u filosofiju

srijeda, 13.06.2007.

umiranje?

''arhajski osmjeh'' na licu umirućeg ratnika - skulptura iz hrama u Alphaisi

ulomci premješteni na novo izdanje bloga:

nastojanje oko smrti? (ulomci iz Platon, Fedon i Ozren Žunec, Mimesis)

umiranje? (ulomak iz Helmuth Vetter, Bliskost kasnog Heideggera buddhizmu)


Neki je stupanj umrtvljenja neizbježan preduvjet stvaralaštva, ali i uživanja, čak i u puko intelektualnim i estetskim dobrima. Umjetnik se, dok gleda svijet, mora odreći uobičajenog ljudskog nagnuća da misli pojmovima korisnosti i dobitka. Slično tome i kritički filosof mora umrtviti svoja uobičajena mnijenja, dok istraživač mora čvrsto odoljeti iskušenju da pojednostavni i misli konvencionalno, već sebe mora učiniti prijamčivim da bi ga vodila nepoznata Danost. A to što vrijedi za stvaratelje estetskih i intelektualnih dobara vrijedi i za njihove uživatelje, kad su već stvorena. Da ta umrtvljenja nisu nipošto bezazlena pokazuje se tijekom povijesti uvijek ponovo. Sjećamo se, primjerice, Sokrata i kukute kojom su ga nagradili njegovi neumrtvljeni sunarodnjaci. Sjećamo se herojskih pokušaja Galileija i njegovih suvremenika da slome aristotelovske misaone konvencije, i ne manje herojskih pokušaja koje danas mora činiti svaki znanstvenik ukoliko vjeruje da u svemiru ima više toga za otkriti nego je moguće slijedeći Descartesove poviješću posvećene recepte. Ta umrtvljenja imaju stanovitu nagradu u stanjima svijesti koja, na nižoj razini, odgovaraju duhovnom blaženstvu. Umjetnik – a filosof i čovjek od znanosti su također umjetnici – poznaje blaženstvo estetske kontemplacije, otkrića i nevezanog posjedovanja.
(Aldous Huxley, Perenialna filosofija)

''Kad mu stvari postanu nejasne ratnik misli na svoju smrt .''
''To je još teže, Don Juan. Za većinu ljudi smrt je nešto neodređeno i daleko. Mi na to nikad ne mislimo.''
''Zašto?''
''A zašto bismo mislili?''
''Vrlo jednostavno'', odgovori. ''Zato što jedino misao o smrti čeliči naš duh.''
(...)
''Takav čovjek ne čezne ni za čim jer je stekao tihu strast za životom i za svim što je u vezi sa životom. On zna da mu je smrt za petama i da mu neće dopustiti da se ni za što čvrsto veže, pa će zato okusiti sve, ali bez žudnje.''
''Tako izdvojen čovjek, koji zna da se ne može oduprijeti smrti, ima samo jedan oslonac: snagu svoje odluke. On mora potpuno shvatiti da je odgovoran za ono za što se opredijelio... Njegove odluke su konačne, naprosto zato što mu smrt ne dopušta da se za bilo što veže.''
''Vodi ga spoznaja o vlastitoj smrti čineći da istodobno izdvojenim i veselim. Snaga njegove konačne odluke osposobljava ga da bira ne žaleći ni za čim... I tako sve što mora, on izvršava sa zadovoljstvom i radosnom efikasnošću. Njegova smrt sjedi do njega i njih dvoje su prijatelji. Njegova smrt ga savjetuje, na tajanstven način, kako treba birati, kako se opredjeljivati, i kako živjeti strateški.''
(Carlos Castaneda, Odvojena stvarnost)

''Vječna smrt'', što se ponekad smatra ishodom buddhističke zamisli o lišenosti sebe, čudnovat je pojam, koji uopće nema nikakvog smisla. ''Smrt'' može nešto značiti samo u poredbi s rađanjem, jer se radi o relativnom pojmu. Vječna smrt je kvadratura kruga. Smrt se nikad ne događa ako nema rođenja. Gdje je rođenje, tu je i smrt; gdje je smrt tu je i rođenje; rođenje i smrt idu zajedno. Gdje je vječna smrt mora biti i neprekidno rađanje. Gdje se održava vječna smrt mora biti i neko neprestano rođenje.
(D. T. Suzuki, Misticizam: kršćanski i buddhistički)



- 16:20 - A što Ti misliš o tome? (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

  • opis bloga: pokušaj sebeuvođenja sabiranjem filosofskih tekstova