Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem

Neki ljudi baš imaju sreće. Dobiju na lotu, taman kad im treba nađu posao, slijedom slučajnosti riješe stambeno pitanje... A mi (ne svi, ali neki od nas :)) slušamo takve priče i mislimo "Pa dobro kad ću ja jednom imat' sreće u životu?"

Srećom nam u pomoć priskaču znanstvenici sa svojim istraživanjima. :) Rezultati eksperimenata ukazuju na to da ljudi koji imaju sreće posjeduju 4 karakteristike koje "baksuzi" nemaju:

1) Vješti su u primjećivanju i stvaranju šansi - U eksperimentima su napeti i nervozni ljudi propustili oglas u novinama preko pola stranice u kojem je pisalo da će dobiti 250 funti ako ga pokažu ispitivaču. Dakle, ako uspijemo ne primijetiti kad na pola stranice piše skoro pa "evo ti pare", zamislite kakve sve šanse smo sposobni propustiti. Pogotovo ako smo koncentrirani na pronalaženje nečeg drugog, a ne oglasa u kojem nam nude novac!

2) Slušaju svoju intuiciju - Znamo da jako malo znamo o načinu na koji naš um djeluje, zato nije loše ponekad poslušati što nam taj naš um govori. S druge strane, zna i pogriješiti, ali čovjek uči dok je živ. ;)

3) Imaju pozitivna očekivanja - Henry Ford je rekao: "Ako misliš da možeš ili misliš da ne možeš, u oba slučaja si u pravu." Ako očekuješ da se dogodi nešto dobro, dogodit će se nešto dobro. Možda nećeš imati više sreće, ali ćeš očekivati pozitivne rezultate i zato ćeš uložiti više truda - što će vjerojatno dovesti do boljih rezultata.

4) Pretvaraju nesreću u sreću - Ne, nemaju magični štapić, nego imaju pozitivan stav i pogled na svijet. U jednom eksperimentu su volonteri opisali zamišljenu scenu pljačke banke tijekom koje su pljačkaši pucali na njih. Sretni ljudi su u tom eksperimentu opisivali kako su imali sreće što nisu smrtno stradali, a "baksuzi" su se žalili kako nemaju sreće jer su dobili metak u nogu!

Iz tih zaključaka slijede lekcije za više sreće u životu:
- Budite otvoreni za nova iskustva i neplanirane događaje.
- Slušajte svoju intuiciju (ali ne pretjerujte).
- Svaki dan se prisjetite sretnih stvari koje su vam se dogodile (npr. u "dnevniku zahvalnosti").
- Razmišljajte i vizualizirajte pozitivan ishod važnih događaja.

Kao i uvijek, preporučam da savjete najprije isprobate pa odlučite koliko vam pomažu i - javite rezultate. :)

Čitam ovih dana jednu zanimljivu knjigu, "The Shallows" autora N. Carra. U njoj autor opisuje kako se mozak mijenja kad je izložen novim utjecajima i kakav utjecaj na njega ima internet. (Danas pod pojmom "internet" podrazumijevamo većinom www stranice, iako je "internet" zapravo termin za svjetsku mrežu na kojoj se nalaze i www stranice i email i FTP serveri i još puno drugih lijepih stvari. :)) Nema dileme oko toga da se naš način razmišljanja mijenja, pitanje je samo da li se mijenja na bolje ili na gore - a "pravilnog" odgovora na to nema.

Razne studije i eksperimenti su za sada pokazali da korištenjem interneta pridobivamo vizualno-prostorne sposobnosti, sposobnost procesiranja veće količine informacija, bržeg odlučivanja i prepoznavanja uzoraka, ali gubimo kritičko razmišljanje, usvajanje znanja, izvođenje zaključaka i maštovitost. Naravno, to ne znači da odjednom u potpunosti gubimo sposobnost usvajanja znanja, nego da teže učimo nego prije našeg susreta s internetom.

Dio problema leži u činjenici da je mozak, kako autor kaže, "plastičan a ne elastičan". Ne možete ga nategnuti kao elastiku pa da se vrati u početno stanje kad pritisak popusti, nego kad se jednom promijeni, ostane u takvom stanju, kao plastelin. Znači, čim prvi put prosurfate webom, gotovi ste. Činjenica je da je internet već tako sveprisutan da nema povratka na staro. Preostaje nam samo prilagoditi se i pronaći najbolje načine da iskoristimo nove tehnologije za svoje potrebe.

Mene je taj detalj o plastičnosti i neelastičnosti potaknuo i na razmišljanje o navikama, dobrim i lošim. Naime, mozak ne zna što je dobro a što loše, zdravo ili nezdravo, itd, zato će se naviknuti na ono što radite, bez obzira da li je to dobro za vas ili ne. Pretpostavljam da je lakše nikad ne zapušiti nego prestati pušiti kad se jednom naviknete. Zato razmislite prije nego što počnete nešto raditi: da li želite da vam to postane navika?

Pisala sam već o "neodraslim odraslim" ljudima, pa me to podsjetilo na još jednu kategoriju - takozvane "polovica para" ljude. Takvi jednostavno ne znaju živjeti sami. Ako nisu u vezi i nisu dio para, jednostavno ne znaju što bi sa sobom. Znam mnoge ljude koji ne mogu zamisliti da bi bili sami, pa radije skaču iz veze u vezu ili godinama ostaju u vezi s "pogrešnom" osobom, koja često onda i iskorištava takvu situaciju i strah svog partnera od prekida veze.

Moram naglasiti da ne zagovaram potragu za savršenom "drugom polovicom" nego mislim da trebamo prije svega živjeti za sebe i biti zadovoljni sobom i svojim životom. Ukoliko pritom naiđemo na nekog s kime bismo rado podijelili svoj život, odlično. Ali to ne znači da trebamo živjeti za njega/nju, nego s njim/njom.

Za normalnu vezu su potrebne dvije odrasle osobe. Primorci imaju izreku "bolje sam nego slabo kumpanjan" - bolje sam nego u lošem društvu. Da bismo dobro funkcionirali u paru, moramo prije svega voljeti sebe i znati živjeti sami sa sobom. Kako možemo očekivati da nas drugi vole ako se mi ne volimo?