Jeste li ikada čuli onu:Živi kao da suta ne postoji.Ja jesam...i sada mi se stalno ponavlja u glavi...ne mogu je izbaciti...razmišljam što ako zaista ne postoji sutra?



Ponekad razmišljam,žaleći se na život,zašto ću se sutra probuditi...ne znam....jednostavo mi dođe dan kada mi je ispijena svaka volja za životom...nije mi više ništa važno...osijećam se kao da ne postojim...počnem se pitati da li se drugi osijećaju nestvarno poput mene...Ali onda sama sebe počnem tješiti govoreći si kako i drugi imaju takav čudna razdoblja u životu...ali zapravo nikad ne znam je li to istina....Je li to istina?!

Iskreno nadam se da je..jer ako nije mislim da ludim...pomalo,ali sigurno ludim...

Pa se onda počnem pitati koji je smisao mog života...kada ći jednom i ja sigurno otići sa ovog svijeta...da li nas je Bog stvorio da propatimo godine svoga života i onda da završimo dva metra pod zemljom?

Sada imam osijećaj da sam nabaljezgarila hrpu idiotskih gluposti....ne znam...jednostavo sam imala potrebu nabaljezgariti baš to...ali ako se sutra probudimo i pokupi nas auto...sutra će još uvijek postojati...ali samo za neke druge...(optimistične misli...šta ne?)

Pa pozdravlja vas vaša Val

Norah Jones-Don´t know why