so far away...

ponedjeljak, 09.05.2022.

tri mačke, jedna rijeka i ja...

Život kao da mi je skrenuo u mirnu uličicu nekog malenog, čarobnog seoca u kojem teče nekako nježnije, slobodnije, kao smirujuća slika puna zelenila i vidljivih poteza kistom. Hah, vidi se da sam počela malo slikati, valjda to ovo mjesto napravi iz tebe.

Kaos grada, trubljenje i puno previše prometa, nervozni susjedi i mrki pogledi su daleko iza mene. Nedostaje mi ponekad Zagreb, obično kada idemo tamo, dobro poznate ulice i silne trgovine, Bundek, nasip...sve to nekako zove da onuda prošetam, no skoro nikad nemamo vremena ostati šetati. Brzinski obavimo ono što treba, njega ionako strašno umara grad pa ne inzistiram da dulje ostajemo.

Ovdje je sve nekako manje, otvorenije, slobodnije, tiše i pristojnije. Ljudi pogotovo, oni su puno mirniji i susretljiviji nego oni iz mog rodnog kraja. Još me čudi ta susretljivost i ljubaznost. Nisam na to navikla. Na sporiji tempo života, e na to sam se navikla, čini se. Možda je tome pomogla i činjenica da sad već neko vrijeme ne radim, potpuno je drugačije biti doma, u kući sa tri mačke i posla onoliko koliko tog dana poželim....ili trčati na posao svakodnevno. Brine me malo situacija da još nisam riješila posao...zato sam se i javila za onaj u Zagrebu, opet. Sad čekam da vidim da li su me izabrali i jedan dio to želi, drugi se užasava putovanja od preko sat vremena u jednom smjeru, svakodnevno. Dio mene bi ipak volio biti ponovo u svom gradu.

Usporila sam definitivno. Povremeno se spustiti do rijeke i tamo popiti kavu je zaista predivno.
Njemu, njemu uživam biti žena. Kućanica, nešto što ni u najluđim noćnim morama prije ne bih sama sebi poželjela. Sada...i privremeno je i to prihvatljivo. I ne, ne mogu se nikako svrstati u tipične žene dok demoliram parket po potrebi i hvatam se kojekakvih projekata građevinskih.

Imamo i maleni vrt, tamo iznad rijeke. Osim što je puž pojeo mrkvu, ostalo je lijepo naraslo iako nismo očekivali da će nama početnicima uspjevati povrće. Mislim da ćemo napraviti omanju feštu kad uberemo prvi paradajz.

I da, sve to zajedno izgleda kao idila. Ponekad se pitam gdje sam tu ja...kako to da sam se protkala nekim potpuno drugačijim krajolikom, nekim potpuno stranim životom i opet ostala svoja. Sa novim i neočekivanim iskustvima, izbrušenih uglova, baš kao što je i ovaj kraj pitomiji od mog. Vjerojatno to i jest čarolija putovanja, možeš ti navigirati koliko želiš, ali život te nerijetko odnese negdje gdje nisi očekivao. Na tebi je odluka da li ćeš iz toga rasti ili plutati neodlučno.
Rekla bih da trenutno radim pomalo od oboje. Dio mene još pluta u potrazi za točno onim dijelom obale na kojem mogu trajno pustiti korijen. Dio se već odavno ušušurio kraj zelenookog čovjeka zbog kojeg se sve promijenilo. I neka se, sve je to dio puta.

09.05.2022. u 12:16 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 22.03.2022.

hoće li biti bitno?





Gledam na fejsu video, bakica od kojih 80tak godina se rasplesala na plaži, sama, vidi se koliko gušta u muzici, a svira ova gore pjesma. Čini se da nema niti jedne brige na ovome svijetu, a nije ni čudno...ta je vjerojatno svoje već proživjela...a sve ovo sad je bonus. Pa zašto ne i plesati pred svima, kad već može...

Ono što sam se zapitala je...što će od ovoga svega tada uopće biti bitno? Jedan od perioda u životu kad nisi radila? Zbilja? Dok ipak imaš nešto novaca, potporu kakvu nisi ni očekivala i krov nad glavom? Misliš da će zbilja biti bitno? Rekla bih da ipak neće. To je samo period, neće trajati dovjeka. I ako je vjerovati ljudima koji su navodno od riječi...onda će i taj obećani posao doći. Da, nije došao odmah, no ponekad život trenira strpljenje...počesto možda kod onih učenika kojima taj pojam nikako ne ide u glavu...nećemo sad imenovati, je li?

Hoće li tada biti bitnije ono malo vjenčanje samo s obitelji...nakon kojeg su ostale fotografije na kojima se vidi pogled pun odanosti i sreće... ili jutarnje ispijanje kava u krevetu, kava koje ti je naravno donio...dok se nasmijavate, gradeći sve više neki samo svoj riječnik, sladak i smiješan, krajnje djetinjast...

Hoće li biti bitni poslovi koje smo radili...ili drage životinjice koje su nam spavale kraj nogu?
Hoće li biti bitno koliko smo zaradili...ili koliko smo dana zapamtili tamo negdje na obali mora dok šećemo u suton?
Hoće li biti bitno koliko smo vremena proveli u uredu...ili koliko smo nedjelja proveli na brdima?

Zašto se ponekad toliko jako koncentriramo na onu jednu stvar koja nam nedostaje da zaboravimo na sve one koje su tu...i na mjestu...i gotovo savršene? Mislim da uopće nisu loše one ideje sa dnevnicima zahvalnosti...ili samo podsjetnikom da nabrojimo svaki dan nekoliko stvari na kojima smo zahvalni. Promijene nam pogled i maknu fokus s nečega što nam nedostaje na sve ono što imamo. A često imamo puno a da toga nismo ni svjesni.

22.03.2022. u 18:35 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 22.02.2022.

hm...




there's work to do...

Najprije je prošlo ono što se čini kao stoljeće od kad sam zadnji put pisala...a onda je još stisnuti gumb koji otvara editor bilo iznenađujuće teško...tako da ne mogu ne zapitati se što leži u pozadini tog mog odsustva s bloga i potpunog izostanka nekad tako neophodnih mi izljeva duše na papir (ekran). Ponekad je zaista teško pronaći to zašto u onome što radimo ili još češće što ne radimo.

Osim pisanja tu je i jedna kvalifikacija koju sam dobila, no nisam tražila iskaznicu koja omogućava da radim taj posao. Prošla je skoro godina od tad, nadam se samo da mi neće...zanemariti diplomu ova naša država zbog tog golemog razmaka od diplome do izdavanja iskaznice. I na pitanje zašto...opet nemam odgovor. Možda bi u tom slučaju bila na tragu kad bih rekla da se ne osjećam dovoljno kvalificirano raditi to. Edukacija je bila sve samo ne dobro koncipirana i odrađena, čini se kao da je sve skupa bilo jedno uzimanje novaca i izdavanje dokumenta bez da se išta posebno tu odradilo i naučilo. Sigurno da nakon tako nečega nisam sigurna u sposobnost da to radim. Vjerojatno je to dobar trag.

A pisanje? Ne znam...možda sam u vrijeme kad sam prestala pisati dobila neki pritisak okoline kad bi izrazila svoje prave želje, naume, pokazala se u punom svjetlu. I taj otpor je bio rezultat nekog mog ozbiljnijeg rada na sebi i postavljanja granica tamo gdje ih prije toga nisam imala. Naravno, to je sklizak teren, kad ljude koji su navikli na tebe takvog iznenadiš drugačijim zahtjevima i reakcijama. Ne naiđe to baš uvijek na odobravanje, nekoliko prijateljstava je samim time završilo na velikom testu. I ne bih rekla da su sva dobila prolaznu ocjenu. I tako, možda sam se više izrazila u stvarnom životu pa je potreba za pisanjem ovdje splasnula. Ili je taj neki negativni odgovor malo potaknuo to da manje pišem. Ne mogu točno shvatiti...i da, ima tu još posla, čim je to mjesto na kojem nešto žulja kad se dotakne.

Ono što znam, nedostaje mi onaj trenutak kad riječi poteku. I kad to pomalo zvuči poetski, kad imaš dojam da si zaplesao u pravom ritmu i da pleteš nešto smisleno i lijepo, nešto svoje i iskreno. Nedostaje mi mogućnost da se izanaliziram i da usred tog pisanja iskrsne neka nova ideja, neko novo rješenje, neki novi problem ili pogled na problem. Nedostaje mi jasnoća koja nekako dođe s pisanjem. Nedostaje mi čak i to da dotaknem one neke teške teme i kroz to pisanje se i dobro isplačem. Nije to nešto što si treba uskratiti.

A možda je to isto kao i vožnja, jednom kad sjedneš za volan i kreneš, onda i nastaviš.
Da, ima toga što se promijenilo kod mene i još će se sad. Selidba, zajednički život i nužnost da počnem voziti. Strah je bio strašan isprva, moja najveća životna neman koju je trebalo poraziti. Sada napokon vozim i samostalno, još je jako teško savladati taj glupi i uporni strah, no, kontroliram ga dovoljno da sam suvisla iza volana. Ali nije lako, još uvijek nije.

Nije lako ni pisati nakon ogromne stanke. Ne teku riječi kao nekada, više je to kao kad zapinješ jer si dao premalo gasa. Cupkaš malo. Nije lako ni otvarati ona mjesta u koja najradije ne bi gledao. Kao što je zabrinutost da li će ovaj posao koji se spominje zaista uspjeti. I da li ćeš tamo biti zadovoljan. I iskaznice koje još nisi podigla. I činjenicu da moraš svaki mjesec na preglede jer eto, kontroliraš konstantno zdravstveno stanje htio ne htio. Sve te neke stvari bi najradije ostavili po strani, baš kao i autić kojeg je teško voziti. Pa ipak, previše se toga gubi ako se ne pogledaju ti kutevi sa onim komadima našeg života koje baš treba ispolirati. Pa makar značilo pronaći i pomoć, psihologa, makar značilo pokušati stoti put jer devedeset i deveti nije uspio...ili pak pregrmiti, uzeti taj volan u ruke i krenuti. Riskirajući...ništa manje od života. Ali...upravo taj život, samo stoput bolji dobivamo ako uspijemo. Da, baš, nikako to nije lagano. Ali je nužno.

22.02.2022. u 17:37 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 12.10.2021.

krušne mrvice...


Zaista nisam više mislila da ću ikada pisati kratke crtice iz zajedničkog života...pa ipak, iznenadi te taj frajer život ponekad. Misliš da si ga prokljuvio donekle, da je to to, da se snalaziš, a on izvuče neki novi set trikova. Ovaj se puta možda iskupljuje...ili sam ja napokon savladala lekciju. A ta je bome dugo dugo trajala.

Trebalo je nagaziti na svaku moguću pikavu beštiju prije nego što se naučilo zaobići takvu vrstu. I onda taman odustaneš, radiš na tome da sam sa sobom naučiš živjeti i da nema trebanja nekoga. Pa naleti niotkuda napokon netko koga ne trebaš...ali želiš. I imaš...ovaj puta zaista.

Kako to izgleda? Slatko. Neobično, jer ne, ne držim se ja za ruke, ne govorim volim te i ne tepam...oh ne, nikako, nipošto ja ne tepam, pa nismo djeca. Vraga nismo, samo smo gori od toga. I tepamo, još i kako. Imamo taj neki sjaj u očima zbog kojeg nas povremeno zaustave prolaznici, jedna nas je cura zaustavila na cesti, bila je počela kišica, mi smo se držali za ruke, a ona je gledala u nas sva oduševljena, rekla kako smo slatki, kako se šećemo po kiši i produžila dalje...ostali smo malo zbunjeni, ali sretni.

Sve je to nekako odmah u startu kliknulo, bez puno drame ili usklađivanja....jednostavno si pašemo i to se osjeti svugdje i u svemu. Volim zajedničko kuhanje, volim spremiti hranu za nas, nekako je to toliko neusporedivo ljepše za dvoje nego za sebe samu. I tako, bio je taj jedan dan kad sam kod njega spremala ručak, a on je dolazio s posla. Dan prije bio je plan da napravim neke faširance od kelja. Ujutro sam mu među ostalim napisala poruku da kupi krušne mrvice. U međuvremenu, pronašla sam jedan neotvoreni paket i javila mu da ne trebaju mrvice, ali da uzme mlijeko i još neku sitnicu, ne sjećam se točno što.

Dolazi on, grli me, gledam ga, a on mi ponosno daje vrećicu sa krušnim mrvicama. Samo njima. Gledam ga zbunjeno, bebo, ti uopće ne čitaš....
Bez drame, bez svađe, sa ljubavi i nježnosti...i što ćemo sad? Ništa, okrenuo se i skoknuo do obližnjeg dućana po ono što smo stvarno trebali...a krušne mrvice su postale simbol...ono po čemu je ovo toliko drugačije od svega prije...netko bi drugi planuo i ludovao, napravio omanji eksces, samo zbog nesretnih mrvica...

E, pa, neke su stvari ipak veće od ovih nekome nimalo smiješnih, a nama upravo takvih detalja...Sad, sad ga pošaljem tu i tamo u šoping uz obaveznu napomenu, ne zaboravi krušne mrvice....

12.10.2021. u 08:04 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 20.04.2021.

odvažne izjave...




Ima ta jedna rečenica iz meni omiljenog filma. Tužnjikavog, iskrenog P.S. I love you. Ona kad kaže... It will be the end of the life as you know it. Sjetila sam je se onog dana prije našeg prvog susreta. Prošlo mi kroz glavu da sve to nekako drugačije zvuči i miriše, da miriše baš na to...kraj života kakvog znam.

I bilo je. Nekako mi tek sad sjeda koliko smo zaokrenuli. Odjednom postoji mi, po prvi puta u životu. I ne stišće me ta množina poput neudobne cipele, ne guši me i ne tjera na bijeg, kao što je to bilo do sad kad bi se mi uopće dalo naslutiti. Ne, ovoga puta došlo je lako, brzo i prirodno. Doma je i tu i tamo u njegovom domu. Planova ima, svakakvih. I uopće mi nije nezamislivo da baš te oči i ta usta budu prvo što vidim svakoga jutra...i posljednje svake večeri.

Samo tako, kraj života kakav je bio, kraj mene kakva sam bila.
Sada sam mekša. Sposobna reći što osjećam, bez straha.
Sada sam jača. Mogu ga držati za ruku dok ga nešto brine i reći da će biti u redu.
I bez obzira na sve da ću ja biti tu. I mislilti to.
Sada sam hrabrija. Jer znam tko mi čuva leđa.
Sada sam napokon mirna jer je ta dugo tražena stavka bez koje život ne bi sasvim imao smisla napokon stigla.

Ipak, ostaneš malo zatečen pred tako odvažnim izjavama. Kraj nečega.
Pa ipak...moraš se nekako rastati sa dobrim dijelom onoga što si živio...i tko si bio, da bi otvorio vrata nečemu drugačijem. Biti spreman na to, da bi se uopče dogodilo. A kad se dogodi, ipak te zatekne. U nekom laganom šoku što je zaista tu. Sanjao si o tome, bio si spreman, trebao si to i trebalo je tebe pa ipak...ne vjeruješ nekako onome što je ispred tebe. Suviše je neobično, lijepo, naučen si na ono neko meeeeeh, u redu je u svom životu. Dok si odbijaš priznati da baš i nije u redu. I da si tužan onako duboko u sebi i da nešto drugo sanjaš. Dok te ne pogodi svom silinom neke životne grubosti ta spoznaja. A meeeeh prestane biti prihvatljivo.

Jer imaš priliku tamo negdje s druge strane živjeti potpuno drugačiji život. Kad se usudiš...pustiti da se kraj života kakav znaš dogodi. E pa drago mi je da se moj dogodio.

20.04.2021. u 20:30 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< svibanj, 2022  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..