so far away...

nedjelja, 08.12.2019.

Krila ...




Život je toliko čudna biljka. Jednom je prijatelj moje prijateljice izjavio nešto čega se obje često sjetimo... tim više što tog prijatelja više nema, prošle godine je poginuo na motoru. Bio je jedan od onih ljudi koje bi sigurno voljela upoznati...voljela bi da sam ga upoznala dok je bilo prilike. Prijateljica je sigurna da bismo se super slagali. Rekao je ovo: zamisli kako bi bilo da uz sebe imamo ljude koji nam daju krila... a ne nekoga tko nam je uteg. Kako bi bilo imati nekoga tko te potiče... daje ti snagu... i daje ti krila. Gdje bi nam bio kraj.

Jedan razgovor prije koji tjedan nakon filma o svim mogućim različitim životima... Sanjarili smo o tome što bi bili... i smijao si se da ja zapravo želim biti anđeo. Imati krila. Mislim da sam svoja pronašla...
Da oni neki predivni snovi koji su me gotovo proganjali jer sam se vječno pitala tko je taj netko s kim mogu razgovarati satima i tko me u potpunosti razumije.... tko je taj netko s kim radim 1.000 ludosti i bauljam najljepšim krajevima. Mislim da je taj netko napokon tu kraj mene.
I zaista nisam do sada nikada imala takvu povezanost...ni toliko zajedničkih tema...ni toliko sličnosti s nekime. S njim je jednostavno sve na mjestu. Buđenje ujutro, taj pogled na nasmijane i snene plave oči... koje me gledaju kao da sam nešto posebno. Dovoljno je da se tako i osjećam. Čini se kao da nema prepreke koja nam bi bila nepremostiva... dok imamo jedno drugo. Čini se da se priča tek treba ispisati... tek dolazi bezbroj lijenih nedjelja, sretnog trčanja po brdima. Šetnji gradom i druženja s prijateljima. Da tek dolazi hrpa putovanja... ova Irska na proljeće se čini kao nešto prilično realno. I predivno. A možda već i prije uspijemo nekud zajedno pobjeći. Osjećam se kao da sam upala u neku paralelnu realnost gdje je ono nemoguće postalo moguće. Gdje napokon imam onog nekog posebnog, samo svog. Nisam vjerovala da je to moguće. I ta krila tek su narasla. Još ih gledam sa čuđenjem.

Drago mi je da se svima sviđaš... Čak i prijateljicama kojima se ni jedan moj odabir nije dosad svidio. Drago mi je da si jednostavan i pažljiv. Da slušaš i pamtiš što volim. Da se brineš oko mog zdravlja. Da me nasmijavaš. Da u meni budiš razigrano i sretno dijete. Da je biti zajedno toliko prirodno poput disanja. Da voliš onu moju otkačenu stranu i prihvaćaš sve moje dobre i loše strane. Da se trudiš i nastojiš biti tu. Da je vrijeme s tobom poput neke samo naše čahure... koja je beskrajno udobna i sigurna. Da je samo tvoja potpora dovoljno da budem spremna suočiti se sa bilo čime.

I da, još je rano, možda se malo i bojimo koliko nam je brzo i jako stalo. Oboje smo ne jednom bili povrijeđeni. Ali, ovo osjećam kao nešto posebno. I sretna sam i letim...

08.12.2019. u 18:01 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.12.2019.

Sjaj...




Sve odgovore već imam. Vidim ih u tom pogledu...
Neki ljudi jednostavno sjaje kad su sretni. I to se ne može odglumiti. A taj tvoj pogled govori sve... koliko sam bila u krivu misleći da je ovo vrijeme koje je prošlo između susreta tvoj odabir. Misleći da si izabrao najednom odmaknuti se od mene. Iako ništa prije nije dalo to naslutiti. Tim je veće bilo moje iznenađenje i zbunjenost. No, jedan pogled i jedan zagrljaj su riješili sve nedoumice.

Vikend je bio divan kao i uvijek. Možda i bolji. Sve je ljepše i ugodnije provoditi vrijeme u tom zagrljaju. Sve su zanimljiviji razgovori, rasprave, zajednička sanjarenja i zezanja na jastuku, kasno u noć ili rano ujutro. Sve je prirodnije ušuškati se u taj zagrljaj. Zapravo, bilo je prirodno i od prvog trena. I predivno, jednostavno. Kako to da jednom ipak sretneš nekoga s kim sve nekako paše... na razini na kojoj si odavno odustao od očekivanja da ćeš pronaći idealan komadić. Kao kad si ti onaj neobičan komadić puzzle sa tri izbočena dijela... i uz tebe paše samo onaj jednako tako neobičan.

I pričali smo o svim tim nekim odabirima u životu. Kako ponekad odabereš posve krivu osobu iz nekog razloga pa je se držiš. Nešto te vuče njima. A ponekad, nekim čudom sretneš pravu. Možda u krivo vrijeme.

I naravno u ovako malo i državi mi smo se mogli ranije sresti. Samo pokoji tulum više.... kod tvoje poznanice a moje prijateljice. Tamo negdje prije 15 godina. Pitam se kakvu bi priču tada ispisali. Možda smo mogli biti sretni. A možda smo samo bili djeca... i ne bi imali ovo šta imamo sad. U pravo vrijeme ili krivo. Da smo se barem sreli...

Mislim, ako je već ovako moralo biti onda mi je drago što smo se sreli sad. Bolje nego nikad. Ne mogu zamisliti kako je kad nikada ne sretneš nekog zaista svog. Jer svo ovo vrijeme prije... svi oni gotovo pravi... nekako su žuljali. Nekako to barem u podsvjesti nije bilo to. I nekako mi je to uvijek bilo jasno. Nešto je nedostajalo. Sve je nedostajalo.

Jer onaj komad puzzle koji baš ne odgovara... ne odgovara uopće. To je sve...

A ti, moj komadiću... drago mi je da sam te srela. I koliko god vremena imali iskoristiti ćemo ga najbolje šta znamo. Iako ne živimo u bajci, daleko od toga... ovi naši vikendi me podsjećaju na to. I svaki je trenutak dragocjen. Zato ne želim više bojati se da bi mogao otići, jer sve odgovore jasno vidim u tvom pogledu.

01.12.2019. u 14:05 • 1 KomentaraPrint#

subota, 30.11.2019.

Vrijeme...




Petak navečer. Vraćam se sa večere sa prijateljicom. Nosim sivu haljinicu, lijepe čarape i sivi kaput koji volim. Gledam prolaznike u svojim običnim životima kako hodaju zamišljeni, nasmijani i obični. Svojim običnim životima. i ja možda izgledam tako. No ovaj petak nije običan.

Samo hodam i s vremena na vrijeme pojavi se samo jedna misao. Tumor. Tumor na mozgu. Onda odmahnem glavom i ne vjerujem da se to događa meni. To su priče koje slušaš o tamo nekim ljudima. Ne možeš to bi ti.

I možda i nije sve toliko strašno... Ipak je to najvjerojatnije nešto što je u tebi čitav život. Pa ipak čini mi se kao da sam saznala da hodam okolo sa tempiranom bombom u glavi. I iako ti je vjerojatnost za to prilično mala... Može se dogoditi... bum.

Nije ovo prvi puta da se srećem sa tako nekom mogućnosti. I ništa se zapravo nije promijenilo. Prošla godina i vrtoglavice, silni pregledi... Sve to nosi samo spoznaju o onome što je oduvijek u meni. Sada se samo odlučilo predstaviti.

Nisam zabrinuta. Teže je gledati ljude oko mene koji će sada mene gledati drugačije. Da, ne bih željela biti u njihovoj koži... možda je sada i lakše biti ja. Ništa se ne mora promijeniti. Ovo je samo jedan u nizu podsjetnika da treba svaki dan živjeti kao da je posljednji... jednom ćeš sigurno biti u pravu. A ja zaista nastojim. Već dugo živjeti tako. Sad ću još i više. Tako da nekakvi angiomi i lezije ne mogu baš puno promijeniti.

Možda dodaju još malo hrabrosti da živim još malo luđe. Da napokon odem na neko zaista daleko putovanje. Sada kad tu novi posao i otplaćen je stari kredit... mogu razmišljati o tome. Napokon. Već mi se činilo da tako nešto nikada neće doći na red...koliko god to silno željela.

Možda opet napravim popis svih želja... koliko god lude, detinjaste, otkačene i čudne bile. Možda opet pokušam što više stavki prekrižiti s tog popisa. Možda bi svi trebali imati taj popis... i živjeti ga kao da sutra ne postoji. Nitko od nas ionako ne zna koliko ima vremena. I hoće li neka mala žilica u mozgu sutra odlučiti da je igra gotova.

Ne znam kako se dogodi da svi mi tu neugodnu činjenicu volimo uporno ignorirati. Kako se uljuljamo u dosadnu svakodnevicu koja iz nas i isisa život... pa ga proživimo bez da smo zapravo živjeli. Možda su ovakva upozorenja nužna.

I zato ću prvom prilikom ispenjati sve vrhove. Zato ću se svako toliko počastiti večerom u udobnom i finom restoranu. Zato ću gledati da si ugodim barem malo svaki dan. Zato neću dozvoliti da mi rutina oduzme životnu radost. Zato ću svima govoriti što želim i očekujem od tog odnosa. Zato neću ostati ni minute ondje gdje se ne osjećam ugodno.

Jer vrijeme koje imamo je previše vrijedno....

30.11.2019. u 10:48 • 5 KomentaraPrint#

petak, 22.11.2019.

kad je otkaz najbolje što ti se desilo...



Dakle, situacija je slijedeća...nekako se ipak kocka okrenula tako da...opet ostanem. Možda je greška, možda su neki privatni razlozi (koji se ipak mijenjaju, opet) doveli do toga da ne odem u Irsku. Ili samo činjenica da se ovdje ipak ukazala ne jedna nego nekoliko prilika za novi posao od kojih je jedna bila primamljiva.

Neću lagati, bila sam itekako zabrinuta za svoju budućnost u jednom trenutku nakon što se ona prilika za zaposlenje pretvorila u dim, a financije nisu daleko sezale. Tada sam krenula tražiti što dalje i jedno kraće vrijeme nije čak bilo ni oglasa za moju struku. Briga se uvukla u mene, nekako sam već i računala na to da ću morati birati između konobarenja i Irske. Prijatelj koji je nedavno otišao gore (nevoljko) je jako lobirao za Irsku. Bio bi sretan, a i meni bi bilo lakše, vjerojatno bi bili cimeri i imali svu potporu. Daleko bolja opcija od one da sama negdje krećem isponova.

Ali, eto, nakon tjedan dana se pojavilo nekih 6-7 oglasa...javila sam se na njih 6. I bila pozvana na 4 razgovora u tjedan i pola. I dobila dva posla. Shvatila sam da moj životopis ne zvuči loše. I da portfolio očito izgleda dobro ako sam jedna od 15 odabranih od 150 kandidata. I da nešto zaista i valjam. Digla sam glavu i naučila još jednu lekciju...čak i kad ti se čini da te život šutnuo...možda ti je dao priliku da poletiš.

Shvatiš napokon da imaš ta krila i čemu služe.

Tako da, da, pokušaj da mi daju otkaz je bio najveća usluga koju mi je ta firma koju sam nekako...prerasla...mogla dati. Šefica koja je početkom godine govorila kako bi bila sretna da svi koji tamo nisu zadovoljni odu drugdje, vidjeti kako se ondje radi....koliko je tamo teže...možda bi se iznenadila kad bi je sad srela. I objasnila joj nekako (a vjerojatno se to ionako ne bi dalo jer svijet u kojem ja živim i onaj njen se previše razlikuju)...da se drugdje radi toliko sporije lakše i ležernije da ja nakon dva tjedna ne mogu doći sebi ni vjerovati da je TO način na koji uspješne firme rade...

Da nema potrebe za time da su svi konstantno stisnuti negdje do krajnjih granica svojih mogućnosti...pa je zapravo jedina opcija da se kad tad razbole od tog sulodog tempa...a onda slijedi tretman koji je mene čekao pola sata nakon što sam se vratila s bolovanja...otkaz.
Da pravi menađer ne tlači ljude ispod sebe...već ih potakne.
Da kaos i presing stvaraju greške i nezadovoljstvo...a ne uspjeh.
Da nema načina da se posao obavi i kvalitetno i ultra brzo.
I da nikome ne koristi to da ti netko skaće po glavi u ionako teškoj i napornoj situaciji.
Uvjerena sam da bi svaki radnik iz moje prošle firme (iz bilo kojeg odjela) nakon tri dana u ovoj...imao dojam da je na drugom planetu ili u raju. I ne bi se želio vratiti.

Tako da...hvala...da, vidim kako je to drugdje raditi.
Lako. Mogu disati. Mogu u 4 izaći s posla, zaboraviti na njega, sretna i zadovoljna što sam odradila sve što se tražilo. Dobro, odgovorno, na vrijeme. Bez drame, bez presinga, bez tisuća prekida i ometanja i odluka da li ovaj ili onaj hitan slučaj prvi riješiti.

Mogu prvi puta u 6 godina dočekati Božić kao čovjek. Sa kupljenim sitnicama za poklon na vrijeme...bez da se razbolim i odspavam tih desetak dana toliko premorena da ne znam kako se zovem i samo želim da me svi puste na miru. Mogu biti osoba koja živi, radi, uspješna je, ali ne stavlja zbog posla cijeli svoj život na čekanje.

I dok gledam one neke koji ovu lekciju još nisu usvojili...nasmijem se jer...dok to sam ne shvatiš...nitko drugi te ne može uvjeriti da smo svi sposobni....poletjeti ;)

Naravno...tu je i ona druga, privatna priča...gdje...netko ovo gore nije naučio...a to će ga možda koštati nas...
ili je to ionako tako trebalo biti... tko zna?

22.11.2019. u 19:08 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.10.2019.

posao




Nisam na kraju opisala što se dešava na poslovnom planu u zadnje vrijeme.
Naime...znaju oni koji su pratili, nisam baš bila sretna zadnjih godinu dvije u firmi. Bila sam tamo 5 i pola godina, nekako je to prestalo biti dobro i postalo loše. Ponajviše zbog šefova, naravno, nešto manje zbog kaosa samog posla.

I tako, desilo se da sam taman pred veliki projekt kataloga (2-3 mjeseca prekovremenih i rada po 12h na dan) dobila drugu ponudu za posao. I to solidnu, puno lakši posao i jednostavniji...dobrodošla promjena. Dogovorila sam se s njima da ne mogu sad ove ostaviti na cjedilu...i da ću odraditi taj katalog, a onda preći k njima. Za to vrijeme mogu im vikendima nešto odraditi i uskoćiti ako je frka. Sve riješeno.

Međutim, ono što nisam predvidjela bilo je...bolovanje. Napad vrtoglavice, hitna, bolnica i više od mjesec dana vrtoglavica od kojih se jedva hoda. Nisam mogla raditi, nezadovoljstvo mojih šefova raslo je eksponencijalno, naravno, njima je to bio moj pakleni plan da umaknem katalogu, zeznem njih...i nije mi bilo ništa. Jelte. Sumnjalo se i na multiplu, otkrilo da nije to, ali nešto autoimuno jest. Ne znam koliko će još godina proći dok saznam što s obzirom na tempo...narudžbi za preglede.

I tako su me dočekali dan nakon bolovanja sa otkazom uz obrazloženje da nisam pouzdana. Sjetili se to nakon 5 godina u kojima su mi dizali plaću i nisu pokazali ni trag nezadovoljstva, naprotiv. Ne vjerujem da bi ijedan privatnik bez dobrog razloga davao povišice. Međutim sve je to u sekundi nestalo tih zadnjih par mjeseci. Kad sam inzistirala da mi daju primjere mog podbacivanja rekli su; ma dobro nećemo sad o tome. Slatko zar ne? Kad ti netko pokušava uručiti izvanredni otkaz nakon bolovanja, tvojom krivicom...
Pristala sam ipak na sporazumni otkaz, pošto sam ga i sama željela dati i čekao me novi posao. U suprotnome bi vjerojatno bilo i nekakve tužbe, ne bih to samo tako pustila.

Tu slijedi drugi dio drame po hrvatskim poslodavcima. Naime, sve je to dobro zvučalo i činilo se ok, međutim, prije davanja otkaza ja sam tražila da mi pripreme ugovor. Nisu. Nekako se trudila ta šefica izbjeći to. Kod mene se upalio alarm i jako mi je to bilo sumnjivo. Da bi se primirila kad sam primila prvu isplatu honorara, čak i veću od dogovorenog. Pretpostavila sam da će i s ostalim biti pouzdani i fer kad su već bili sa time.
No, iza ovog otkaza koji je uslijedio u staroj firmi, hladan tuš. Situacija im se znatno pokvarila nenadano unatrag mjesec dana, ne mogu me zaposliti. Ostali bi na ovom honorarnom dogovoru do daljnjega. I nikome ništa, kao da se radi o nekoj sitnici a ne egzistenciji. Kroz dva mjeseca nestalo je i potrebe za honorarnim suradnikom, a ja sam se našla bez posla u ne baš zahvalnoj situaciji.

I naravno, zabrinula se. Nemam neki veliki backup pa je bitno što prije nešto pronaći.
Da bi se nakon tjedan dva u kojima sam ustanovila da ni nema oglasa u mojoj struci, pojavilo njih nekoliko. Javila sam se na četiri. I još saznala za neke poslove preko žena koje znam s pseće livadice ili planinara pa i tu ima nekih otvorenih opcija i šansi.
Nisam bila prezadovoljna sa portfoliom...ali, sigurno da mi ovo radno iskustvo sad dosta solidno djeluje u CV-u. Iza toga, danas, iznenađenje, u istom danu su me zvali na razgovor iz dvije od ove četiri firme u koje sam se javila. Ispada da ne djelujem kao loša opcija sve u svemu.
Manje brinem i jedva čekam da vidim što se tamo nudi.

28.10.2019. u 15:41 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< prosinac, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter