so far away...

subota, 10.08.2019.

the end of the life as you know it...




Možda sam baš zato jučer imala silnu potrebu ispisati ono što je ispisano. Jer sam očekivala promjenu, jer sam slutila da je ovaj netko možda ipak nešto drugo...nešto što bi se moglo zadržati. U mojim mislima, životu...u srcu?

Koliko je dan bio divan ne moram ni pisati...sreća pa je moj prigovor da je ostao nešto dužan upalio pa sam tu dugo čekanu pusu dobila odmah u startu. Inače bi možda još plesali jedno oko drugog bez da toga bude...koliko je bilo super stajati tamo na stepenicama i ljubiti se, sjediti na klupici na strossu uz pivu i laprdanje o svemu i svačemu dok ti s malim prstom zakači tvoj... i zagrli te i naslanjaš se na beskrajno udobno rame u koje baš super paše tvoja glava...i ljubiš to totalno iznanađujuće stvorenje.

Neobično je odjednom naći nekog tko je toliko nježan, tko te vidi i sluša, kome si zanimljiva i nova i tko te baš poštuje. Nekoga kome...neke stvari nisu prepreka i tko se svaki dan javi s pozdravom ujutro i za laku noć. Netko tko nalazi vremena za tebe...bez obzira na hrpu obaveza. I tko te gleda onim pogledom....
Hmmm...možda ipak pomalo padam. Zaljubljujem se u tople, plave oči...kojih se za promjenu ne moram bojati jer drže neku distancu zbog koje znam da ću nastradati.

I da, možda je zaista jučer, kao što kaže u filmu...bio kraj života kakvog ga znam...

10.08.2019. u 10:21 • 6 KomentaraPrint#

petak, 09.08.2019.

paralel...




U jednom se trenutku cijeli život rasuo...na tisuće kristala, duginih boja, svaki u svom paralelnom svemiru. U nekima od njih...u mnogima od njih, ispisali smo toliko...ljepšu priču.
I ovdje si i sada bio najdulja moja priča...i naj..veća ljubav, nažalost, nekako neispunjena. Putevi su se ukrstili, sraslo je korijenje...ali, ne dovoljno da potraje. Nisam se zavukla dovoljno pod kožu toliko tvrdu...preko zidina koje je zima oplela vječnošću....da ih nitko više ne prelazi...

I u nekom od tih svemira se budim kraj tebe u mirisnim plahtama dok mi poljupcima dotičeš vrat, iza mene, snene, sretne, tvoje...potpuno...
U nekom potpuno nevjerojatnom držiš u krilu našu bebu, plavih očiju, a ja se smijem i plaćem od sreće dok promatram taj prizor...
U nekom nismo toliko daleko, nisi toliko hladan i neuhvatljiv, nisu nas razdvojile baš tolike godine.
U nekom smo dvoje djece koja su zajedno odrasla...i oduvijek pripadala jedno drugome.

I ovdje i sada sam ti pripadala, više nego što...smo možda željeli. Bilo je neminovno. Jednako kao što je bio neminovan onakav početak...bio je i ovakav kraj.

Nije li ironično što ti...ovaj netko tko sad koraća u moj život, toliko nalikuje? Plašilo me, donjelo neku dozu opreza...kako je moguće otrgnuti se od nekoga da bi uletjela u naručje nekoga za koga bi bez problema pomislila da mu je mlađi brat. Tko zna...

I kako dalje bez tih nekakvih završnih stihova, toliko značajnog poglavlja? Hoće li ih biti ipak?
Hoćeš li doista doći i reći mi zašto si najednom, baš kad sam te trebala odlučio ne biti tu? Ti, koji si ako išta, uvijek bio tu kad je trebalo? Što se to dogodilo kod tebe, jesi li dobro?
I koji je to morao biti motiv, da se udaljiš od mene na takav način?

Ili ću jednostavno kroćiti dalje kroz život, znajući da je netko tamo negdje...bio moj i nije to bio...ali je ostao...na nekom posebnom mjestu...jer neke se niti isprepletu tako...da ih se razdvojiti može samo kad ih se raspara...i nastane nepopravljiva šteta...

Ili jednostavno pustiš da ti se ta neka, nečija davna nit provlaći kroz snove zauvijek...
Nije li to tužno?

Nije li nepravedno pomalo, prema onima s kim...ćemo sada možda dijeliti postelju?
Zašto postoje te neke nedorečene, tužne, moglo je biti priče...kad nije bilo, kad se nije ispisalo, isplelo, izljubilo, izrodilo...a moglo je, trebalo je...

Zašto ostanu ti neki pogledi kojima nikada nismo oprostili?

Ne bi trebala sad o tome razmišljati.
Ne dok se spremam na još jedan predivan susret sa budućnošću...dok razmišljam koju haljinu obući i hoće li napokon poljubiti me kad dođe...
Dok hrlim ususret tim lijepim plavim očima...razmišljati o onima...koja su sama odabrala ne biti tu. I to ne zato što ih nisam željela tu.

Mogu li zatvoriti to poglavlje, s tobom ili bez tebe, s objašnjenjem za odlazak ili bez njega...
mogu li živjeti život bez da se sjetim...

...da tamo negdje...u paralelnim svjetovima...tisućama njih...još živimo sve snove...koje sam u ovome morala napustiti?

09.08.2019. u 15:39 • 6 KomentaraPrint#

subota, 03.08.2019.

i što sad?




Prošlo je već dva i pol tjedna od mog izleta s hitnom. Ono što je užasno je činjenica da meni nije bolje nakon toliko vremena. Vrtoglavice, trnci, teturanje, beskrajna slabost. Sve je i dalje tu. S vremenom mi se vraća mrvica više energije, ali to je taman toliko da sam jučer uspjela s nekoliko pauza prohodati od Glavnog do Radićeve, preko Štrosa i natrag. Uz sjedenja na terasama itd.

Doktorica koja je mijenjala moju nije gotovo ništa poduzela osim gurnula mi kutiju brufena, kutiju normabela, pitala da li jedem i spavam normalno i konstatirala da mora da se uzrujam ja ponekad. Blijedo sam ju gledala u tom trenu. Ok, provjerila je i štitnjaču, ona je u redu.

Sad kad se vratila moja, a ja pametna pokušala raditi nekoliko dana i na kraju odustala od te ideje...probala je s nekim jačim injekcijama kortikosteroida koji su trebali sve srediti u slučaju da je to kičma. Jučer sam bila došla po treću, no kako nije bilo nikakve promjene, odustala je od toga. Ostaje manje više samo opcija multiple...tako da čekamo nalaz magnetske da to potvrdi.
Ili misteriozna vrtoglava bolest koja ne prolazi i nema joj rješenja. U tom kontekstu multipla se čini savladivom u odnosu na to da ne znamo što je.

Na bolovanju ostajem do daljnjega, tj. barem dok se ne vide ti nalazi...ili se nešto promijeni sa mojim lelujanjem. S obzirom na ona dva dana na poslu, isprva iznenađujuće divnu šeficu punu podrške, a zatim za dva dana totalno povlačenje svega rečenog i drvlje i kamenje po meni...uz izjavu da trenutno od mene nemaju koristi...nemam ni malo želje vraćati se tamo. Ako neću morati ni neću. Otkazni rok planiram pokrenuti čim se vratim, iskoristiti još i godišnji neka dva tjedna i raditi minimum koji moram. Nakon onoliko truda, u trenutku kad sam krahirala fizički oni od mene nemaju koristi. A svih godina prije toga? I što je dovelo do toga da krahiram?
Sigurno premalo posla. Pa to gurkanje s pitanjem da razmisli da li je to meni previše stresan posao...očiti su. Ali sigurna sam da će zamjenu naći ipak puno teže nego što misle. I neka im.

Sve u svemu...oko posla ne moram više brinuti. A i bitnije je da zdravlje dovedem u red jer bez toga nikakav posao neću moći raditi, pa ni novi. Brine me to što se već tjednima ništa ne mijenja...što se neke nove stvari pojavljuju, problemi s vidom i slično.
Brine me što sad i nema drugih opcija, što je multipla prilično izgledna dijagnoza...
Ne želim se s time morati nositi. Ne želim razmišljati u kontekstu tko zna koliko mi je ostalo normalnog i kvalitetnog života prije nego što to krene raditi nered u mom organizmu. I svijetu.
Ne mogu si zamisliti da se ne mogu normalno kretati, ja, ovisnik o brdima.

Biti ovisna o nekome (a taj netko bi izgledno bio moj dosta mlađi brat pošto nemam svoju obitelj)...jednostavno, to nije za mene. I znam, treba na stvari gledati kao izazove, treba se boriti, ne mislim dopustiti nekoj bolesti da mi oduzme moj život...pa ipak...nije to baš lako.
Za sad puštam to vrijeme do nalaza...kako je rekla doktorica za odmor i meditaciju.
Danas idemo u Slavoniju, kod frendice tj njenih divnih roditelja. Mali odmak od svakodnevice i svega. Možda promjena klime pomogne.

Jučer sam provela prekrasnu večer na...trećem dejtu s nekime tko...mi se sve više sviđa s vremenom. Za promjenu, većina dejtova ove godine su bili katastrofe pa trećeg nije ni bilo.
Iako možda i on nije u najboljoj situaciji s onime kako mu je život podijelio karte...nosi se s tim vrlo zrelo i sviđa mi se kako funkcionira. Možda sam nestrpljiva jer smo sva tri puta bježali ko pepeljuge, prvo ja pa onda on na buseve...jer uporno zaboravljamo na vrijeme pa skoro kasnimo na neki zadnji...i nije bilo puse koju sad već ipak očekujem. No, slatke su to brige. A te plave oči, toliko slične onima koje sam toliko dugo godina imala a nemala...nalaze daleko više topline i vremena za mene, uz sve obaveze...od onih nikad osvojenih...
Ispada da se sve može...kad je netko prioritet, a ne opcija...

03.08.2019. u 08:42 • 5 KomentaraPrint#

subota, 20.07.2019.

što ako?



Moj djed je sa svojih 45 godina (a ja sam tad imala 4) imao prvi moždani udar. Hrpu puta znam reći kako bi na njegovom mjestu vjerojatno poludjela, jer je već preko 30 godina invalid. Čovjek koji je radio od svoje 13te, izgradio kuću, borio se da izađe iz siromaštva svakodnevno, svih tih godina dok mu je organizam funkcionirao.

Čak je i kasnije neprekidno nešto pokušavao napraviti, izraditi iz drva iako mu sa tako oštećenom desnom rukom to baš i nije bilo lako, često ne bi ni uspješno završilo. Pa na tavanu u kleti još stoje neki od njegovih neuspjelih "klopotaca" za tjeranje ptica. On i dalje neumorno hoda dvorištom, ponekad pokuša i "pobjeći" pa onda nema snage vratiti se doma ako ode u selo.

Zašto sad o tome razmišljam?
Jer me u srijedu odvezla hitna iz firme. Slabost, vrtoglavica, trzanje ruke, trnci u rukama i nogama, mučnina, glavobolja. Počelo je s trncima u rukama dan ranije i sijevajućom glavoboljom na mahove. Radila sam ukrug skoro na projektu koji je velik i zahtjevan i samo ga ja radim, naravno.

Nalazi su većinom bili uredni, vjerojatno je vratna kralježnica...no, već je druga neurologica malo zabrinuta. Naime, slično se dogodilo prije 7 godina, kad se zbog vrtoglavice nisam mogla ustati iz kreveta. Nakon svih pretraga (osim MR-a jer je stroj bio u kvaru) u dnevnoj bolnici, ustanovili su da je problem u vratnoj kralježnici. Uz napomenu da mi je oštećen živac u kapku što ne može biti od kralježnice. Već tad je neurologica bila malo zabrinuta da bi to mogla biti multipla skleroza. Ova sad kaže kako misli da je vratna...no, ravnoteža je sad problem, čak i veći nego onda.
I zato je preporučila MR mozga i vratne kralježnice, traže se demijelinizacije.

Liste čekanja za pretrage su enormno duge, nadam se da ću uspjeti u Virovitici dobiti termin u 8 mj jer oni jedini imaju relativno kratak rok. Ostale bolnice po cijeloj HR se čekaju do 4 mj iduće ili čak 3 mj 2021 u Zagrebu. Ono što moram reći je da je osoblje i u hitnoj i na hitnoj neurološkoj bilo više nego ljubazno. Iako, vidi se da prema mlađim pacijentima imaju daleko više obzira jer možda manje gnjavimo od onih jadnih i izgubljenih staraca.

Pitanje je, koji sad stav zauzeti dok čekam "presudu". Prošli puta nisam željela znati, na neki način mi je bilo i drago da je ta pretraga bila preskočena. Malo sam se informirala tad, shvatila da ja ionako život živim maksimalno potpuno i da ću tako i nastaviti.

U međuvremenu se desio još jedan susret sa mogućnošću odlaska, onaj pad na stepenicama, pa sam si dala truda još malo više želja ostvariti. Vidjela Irsku, otok snova. Planinarila još više, radila svega što volim sve više i više. Tako da bi, čak i da mi se sad nešto dogodi vjerojatno mogla reći da sam iskoristila ovo vrijeme najbolje što sam mogla i znala. S financijskim mogućnostima kakve imam, živim daleko bolji život nego što se čini da si mogu priuštiti, vjerojatno i puno više toga vidim i napravim nego mnogi s dosta boljim primanjima. Naučila sam jako rano kako dobro žonglirati s vrlo malo. Kao i mnogi ljudi u ovoj državi, vjerujem.

Ono što znam da bi mi bio veliki problem je baš ovo u početku opisano...ne biti u mogućnosti raditi, ova ruka koja sad baš i ne sluša i stvari ispadaju iz nje. To da trebaš nečiju pomoć za svakodnevne zadatke...ja, koja nikad ne tražim da mi se pomaže i s hitne se vratim taksijem?
E to, to bi bilo teško, jako. Sad dok odmaram kod svojih i znam da je netko tu za slučaj da se izvrnem uljevo (što imam grdu tendenciju trenutno) je sve ok...biti sama u stanu nije bila opcija.

Pa ipak jedva čekam vratiti se u svoju rutinu i neku normalu. Ako budem u stanju kroz par dana. Danas je prvi dan kad sam se probudila osjećajući se nešto bolje. Iako prokleto slaba, još je odlazak do kupaone teži od uspona na bijele stijene pred koji tjedan.

Kako bilo, još ću više..boriti se i truditi ostvariti sve svoje najluđe želje i željice. Neće to niti neka možebitna dijagnoza promijeniti. Sad...odoh crtati kućicu na kotačima. Makar prva u Hrvatskoj, bit će izgrađena. Ne zvala se ja.....


20.07.2019. u 07:33 • 9 KomentaraPrint#

subota, 13.07.2019.

susreti

"Nema slučajnog susreta. Svaka osoba u našem životu je ili ispit, ili kazna ili dar sudbine."

Ovu mi je rečenicu netko rekao...na našem početku...i na kraju. Ok, i dalje smo...prijatelji. On to tako vidi, ja sam se zamislila oba puta i...možda to nekako i bude tako sa ljudima. Vjerujem u to da slučajnost ne postoji. Da sve ima svoj smisao i svrhu i razlog zašto nam se dogodi. Pa tako i ljudi s kojima nam se ukrsti put. I onda...ako pogledam ove svoje ljude...koji su tu ili su kroz moj život prolazili...ima taj netko tko se pomalo (pogotovo danas) čini kao test na kojem...uporno padam. Zašto?

Pa...da sam ikada uspjela zaista odustati od njega...možda sam mogla pronaći nešto stvarnije i pravije. Ok, taj odnos prikazujem kao idealno nešto neobavezno...kao predivnu neovisnost i jedan alternativni odnos na kojem mi (pogotovo muška ekipa) ponekad i zavide...i to jako.
Jer je jednostavno i nekomplicirano, imaš nekoga na koga se uvijek možeš osloniti a nemaš ograničenja. Pa ipak...lagala bi sama sebi da ne priznam kako od samog početka znam da to nije i ne može biti dovoljno. I da je nemoguće da ti barem ponekad ne smeta to što si nekome na petom mjestu, iza posla, još posla, fuša, prijatelja i kolega. Pa što ostane. A ostane vrlo malo vremena.

Ostane to da ne provedeš ni jedan godišnji negdje na dulje od 4-5 dana...pa ti se ovaj sad s prijateljicom od 6 dana čini kao mjesec. I super je i predivan jer radite sve što ti voliš, niste samo dva fotografa koja zajedno hodaju a svatko živi neki svoj film i svatko radi i misli svoje...i ne razumije se baš. Ne doživljava i ne vidi stvari na isti način.

Ne, nije to generalno tako crno...samo je eto danas nešto rečeno što nije trebalo. Vjerojatno nije ni svjestan da sam čula dio razgovora u društvu gdje govori kako je moj poziv nešto nebitno.
Možda pretjerujem...ali, možda je samo glupost izvučena iz konteksta zazvonila toliko...jer je generalno istinita.

I zato svi ovi tinder dejtovi s nekakvim...frustriranim ženomrscima, dosadnjikavim odvjetnicima, ne znam čime sve ne...ali generalno ljudima nezadovoljnima svime i svačime...osim onime u ogledalu...izgledaju tako prokleto isprano i prazno. Ne živi mi se i dalje i opet s nekim tko je sebi tako super i posložen...a svi i sve drugo nije...dok uporno radi istu stvar i dok je sam sebi jedini centar svijeta. Želim nekoga tko me gleda i vidi i želi razumjeti i vidjeti. Je li to zaista previše?

Je li okret na peti jer je netko rekao u startu kako se ne misli on sad baš nešto puno potruditi oko tebe, greška? Ili napokon uzgojeno samopouzdanje?
Ovome...kome je moj poziv (uzvratni jer je on zvao ranije) nešto nebitno...neću se javiti nekoliko dana. Pa mu objasniti zašto. Jer donekle i uvažava moje kritike, njega se još ponešto i dalo uvjeriti.

A ovom prvom ugodnom razgovoru uz kavu...koje ko za vraga fizički užasno sliči njemu...možda ipak dam šansu. Iako....razum vrišti samo tako. Ima prtljagu. Onu s kojom se nitko ne može zezati. Ali, možda se baš zato ne ponaša poput umišljenog dječaka.

13.07.2019. u 19:49 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2019  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter