so far away...

nedjelja, 17.03.2019.

snovi...



Moji su snovi ponekad bili...čudno ispunjavanje onoga što je ostalo zauvijek neispunjeno. Predskazanja (detaljna) nekih događaja koji su uslijedili. Sjećanja...na nešto što...ne mogu objasniti i van je svake logike. Nadanja...nečemu što dolazi. I najviše sam...poruka i odgovora u njima pronašla.

Ima ih nekoliko koji su se ponavljali. Jedan...toliko divan da...voljela sam ga sanjati, ponavlja se već godinama. Rijetko, s vremena na vrijeme. Uvijek s istim efektom. Probudim se zbunjena tom divotom koju osjećam nakon što se iz njega probudim. Uvijek je sličan, plutam u toplom moru, nekom čudnom, plitkom, bistrom moru. Okolo je bujno raslinje, gotovo šuma...i odmah pored brda.
Uz mene je netko kome u potpunosti vjerujem. Netko tko mi u jednoj verziji prilazi i nježno me ljubi u čelo. U drugoj me samo primi ispod leđa i podigne.

Nedavno sam ga ponovo sanjala. Dva puta. Jednom kako u nekoj šumi šećem, pa se veremo preko slapova do nekog jezera. Taj netko tko je samnom je...netko s kim zaista mogu razgovarati...i netko tko me razumije bez ijedne riječi. Nikada nisam saznala tko bi to mogao biti.

Drugi san je bio opet plivanje u tom toplim, plitkom moru...i taj netko odmah kraj mene. I taj mir, čuđenje koliko sve može biti lijepo, glatko, sretno i jednostavno.
Možda...ću upravo saznati.

17.03.2019. u 05:59 • 3 KomentaraPrint#

subota, 16.03.2019.

zar zbilja?



Jedno pitanje...vjerujete li u zakon privlačenja, manifestiranje, frekvencije?
Ne onu pomodnu, površnu varijantu di mantraš pozitivne afirmacije i očekuješ da ti stvari padnu s neba bez da si malo poradio na tome i zaronio u dubinu?

Jer...igram se s tim već par godina. Ideja mi je bila zanimljiva od kad znam za nju. I ona neka teorija da je to prirodni zakon, poput onog fizike mi nekako drži vodu.
Bilo je dosta razdoblja kad bi nekako uspjela...poželjeti nešto i ne držati se toga kao utopljenik. Čak na neki način odbaciti tu ideju, kao da mi ne treba...e baš tad bi se sve te želje ostvarivale.
Često sam i otišla u drugu krajnost, beskrajnu negativu...možda i pomalo namjerno, kad vidiš da ono što si složio nije u startu dobro krenulo, a gradio si i gradio...pa porušiš sve i spališ. I podigneš novo, čišće i bolje, jasnije.

Ovo je sve možda samo igra...stvaranja i razaranja i polako sam shvatila da je oboje podjednako važno i da oboje služi svrsi. Možda je smisao pronaći što više djelića koji nas vesele iz nekih šašavih samo naših razloga. I ništa više od toga, jer samo kroz to donosimo dovoljno sreće i sebe ovdje i sad.

Možda to što sam počistila neka stara uvjerenja donosi neke dobre vjetrove u leđa.
A možda...ti se materijalizira popis svih tvojih želja...taman kad si se prestao nadati...i postao nasmijan :D

16.03.2019. u 04:52 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.03.2019.

vrijedan objave?


napisano prije dva tri mjeseca...


- ti njega još uvijek voliš...
- znam, volim...a što ću?

Voljeti ću te...na daljinu. Na sigurnoj udaljenosti na kojoj ne možemo povrijediti jedno drugo. Na onoj na kojoj oboje možemo biti nesavršeni i sretni. Na kojoj te neću čekati. Neću biti razočarana.
Neću tugovati. Neću pokušati naći objašnjenja tome kakav si i zašto me ne voliš onako kako bih ja željela. Niti ćeš se ti pitati što ja to zapravo želim jer ono što ti možeš dati ne daje rezultate.
Neću te spominjati, ali ću te pamtiti.

Ostavljam iza sebe jedno beskrajno nepoznato plavetnilo.
Injem prekrivena polja.
More snova i želja.
Leonarda Cohena i vožnji po snijegu.
Sve one živote koje nismo proživjeli...i one koje smo odabrali pustiti.

Zaista, prije drugih mooooraš voljeti sebe.
I ponekad znati reći kad je kraj.

Kad ti je netko i roditelj i prijatelj i najveći učitelj...i vjerovala sam ljubav tvog života...
onda ti je možda taj netko malo previše toga...da bi to mogli podnjeti

Možda smo...trebali shvatiti na prvoj prepreci. Zaobišli smo ih stotine...zaobišli sebe, izvukli kosture iz ormara i pogledali ih u oči. Nisu nam uzvratili pogled.


...možda su sve "krive" staze...ipak samo put prema onim pravima...

11.03.2019. u 20:18 • 4 KomentaraPrint#

subota, 09.03.2019.

INISHMORE



Svoja obećanja obično održim, ponekad i sa golemim kašnjenjem. Ponekad ne, jer postanu besmislena i nepotrebna. Ponekad zaboravim. Ali u pravilu, jako su mi važna, to je nešto što me naučila majka, da ni ne obećam nikada ono što ne mislim ili ne mogu ostvariti. Pogotovo joj je to bilo bitno dok sam bila dijete. I tu neku obvezu da držim riječ je usadila u mene.

I eto, iako je već prošlo gotovo godinu dana, evo obećanog irskog putopisa...međutim, nekim čudnim redom. Naime, tamo sam išla s očekivanjem da će klifovi biti glavni i jedini, najčarobniji od svih stvari...bili su san koji se sanjao već gotovo 20tak godina i ostvariti to je značilo jako puno.
No, kako to obično biva u životu, iako me se jesu dojmili...iako sam se pregovarala tamo s Bogom (u koga ne vjerujem onako kao većina)...da za malo svjetla na pravom mjestu pristajem vjerovati da je tu...(naravno, svjetlo se pojavilo), ipak me se jedan otok dojmio najviše.
Inishmore, jedan od otoka iz Aranskog otočja.




Evo zašto. Iz Gallwaya smo autobusom krenuli prema mjestu s kojeg ide trajekt...vožnja ujutro kroz polja isprekidana suhozidima, uz more koje je potpuno drugačije od našeg, nekako...oštrije. Takva je i zemlja, trava, drveće. Mjestašca su mala, lijepa, rijetka. Ukrcali smo se na trajekt, vožnja je trajala manje od 45 minuta. Još kroz prozor se vidio jedan...za mene drugačiji svijet. Dugačka, pješčana plaža uz ledeno more. Malene kuće, pristanište.

Vrijeme je bilo vjetrovito, ali dosta toplo i lijepo. Sunce nas je ugrijalo kad smo stigli. Na pristaništu nas je dočekao lokalac koji vozi ture po otoku. Ima kombi za 10tak ljudi, za nekih 20-30 eura nudi turu čitavim otokom. Bila je fenomenalna odluka sjesti u taj kombi jer se ispostavio kao odličan i duhovit vodič. Provezao nas je otokom uz detaljnu priču o svim znamenitostima, o životu na otoku...o tome kako na cijelom otoku imaju vrlo malo drveća, samo na jednom mjestu, šumarak sa 50tak stabala. Ostalo su kamen, trava, ovce za koje ih često pitaju jesu li ih isfrizirali ili uštekali u struju. Jer imaju deblju vunu.

Prvo stajanje bilo je uz utvrdu čije ime sam upravo morala izguglati jer nije bilo šanse da to upamtim: Dún Aonghasa. Na ulazu je maleno, pitoreskno divno mjestašce sa suvenirima, jako lijepo uređen ulaz u park. Plaća se ulaz, na ulazu je i izložba s detaljima o utvrdi.



Naravno, pravo oduševljenje je izazvala i šetnja do utvrde. S jedne strane divlja prekrasna polja, s druge pogled na ogromnu pješčanu plažu. Puteljci uz koje je baš procvalo grmlje od kojeg se radi čaj za konje (a može i za ljude), biljka se zove orse (for horse, da bi se upamtilo) i cvjeta žuto. I najluđe od svega, kako se uspinješ prema utvrdi osjećaš neku drevnu energiju koja se ne može opisati. Naravno, ako imaš radar za takve stvari.



U jednom trenu otvara se pogled prema drugim klifovima, onima koji su me iznenadili, oduševili...i natjerali da se divim ovom mjestu. Ovi su klifovi puno manji, ali kameni. More udara u njih nevjerojatnom silinom. Nema ničega na pučini i taj vjetar tamo je...nešto neopisivo.
Utvrda je ogroman plato s vrlo neobično glatkim i ravnim kamenim "stolom" na vrhu.



Oko nje je nabacano šiljasto kamenje koje strši iz zemlje. Kasnije sam čitala da su ljudi znali slagati tako kamenje radi obrane. Ima i prolaza nalik dovratniku usred tog nereda. Tada nam se činilo kao da je svemirski brod krenuo s tog mjesta i ostavio za sobom kamenje u takvom položaju.

Nije bilo previše turista, prošetali smo na sve strane, fotkali, odvojili se u grupice i svatko sam za sebe istražio tu divotu.
Pri povratku smo kupili nešto nakita...rade ga od bakra i bronce, poželjela sam ostati tamo i kuckati bakar do kraja života.

Vožnja dalje otokom, do groblja s keltskim križevima i male polurazrušene kapelice...kroz mala mjestašca s kamenim kućama i slamnatim krovovima. Iste takve malene kućice imaju u dvorištima...mislim kao kuće za nekakve patuljke. Tradicija u koju su vjerovali.

Evo i jedna prava, razglednička.



Čovjek koji nas je vozio je za vrijeme našeg istraživanja utvrde skoknuo doma skuhati ručak.
Otok ima jako malo stanovnika, banka radi samo srijedom. Gallway ima preradu smeća valjda tamo, sve se reciklira, na otoku kaže ostaju samo kamen i ovce. Jako mi se sviđa kako su osvješteni ekološki, koliko je sve uredno, koliko naglašavaju domaću proizvodnju.
Putem je pozdravio i prijatelja koji kroti neke goleme čupave konje, jedan je bio s njim i bome nas nije gledao s oduševljenjem.

Provezao nas je do samog kraja otoka, najsjevernijeg dijela...i rekao da tamo gurnemo ruku u Atlantik, uzmemo koji kamen za suvenir (očito je čovjek dobro upoznat s tim da mnogi od nas kamenje donosimo odasvuda). Pojurili smo puteljkom prema rubu otoka, toliko predivno, neopisivo divljem da se to ne može prikazati ni riječima ni slikama. Golemi valovi od valjda 15 metara udaraju neopisivom silinom neke stijene ispred otoka. Vjetar puše toliko jako da je zvuk zaglušujuč.
More je tmurno, crno, snažno, beskrajno jako.
Tamo možeš samo stajati uz puno poštovanje prema toj silini divljine.



Između kamenja sam ugledala ogromnu školjku, poletjela prema njoj. Prijateljica je vikala pusti, ne možeš ju izvući, puknut će. Međutim bila sam uporna, izbacala manje kamenje između većeg gdje je bila zaglavljena...i izvukla je cijelu. Najdraži suvenir...iz Atlantika.
Kasnije sam u malom kafiću u mjestu s kojeg smo krenuli kupila i drugi, nimalo autentičan, mjesec napravljen od maslinova drva sa kristalom u sredini. Toliko mi se svidio da sam to morala uzeti. I u istoj toj suvenirnici pila najbolju kavu u životu.



Klopali smo ribu, popila prvi pravi Guinnes u životu, sa djetelinicom na pjeni. Počela je kiša...prijateljica i ja smo u trku prema trajektu brale djetelinice...i bome nas je dobro smočilo. No to je bila jedina kiša u 5 dana Irske tako da sam zahvalna na tako lijepom irskom vremenu.

I na tome koliko se živo prisjećam svih detalja, zrake sunce, tuljana, šetnje kroz polja...i kapi kiše na koži. I silne ljubavi prema otoku koji me...ničim izazvan, oborio s nogu. Vjetru i suncu i tom nekom divljem rubu svijeta na kojeg se jako želim vratiti.

Za kraj...nitko nije lijen, raditi ono što voli.

09.03.2019. u 07:28 • 5 KomentaraPrint#

subota, 02.03.2019.

prekretnica?




Jutro. budna od 4, višak energije, čekam da idemo na brda, u prirodu.
Sama sa sobom raspravljam o...poslu i traženju novog i trebam li zaista sad požuriti i izaći iz ove lažne sigurnosti u kojoj je postalo...neudobno.
Pisala sam ne jednom o tome da radim u struci, firmi koja dosta dobro stoji...da su nam uvjeti rada dosta pristojni, plaća ok i redovna, da sam dobivala povišica i napredovala. Pisala sam i o incidentima koji su se kroz godine događali, općem dojmu da šefovi vole uzeti ljude koji imaju volje i znanja i inicijative, a kasnije od njih očekivati da za sve traže dozvolu i slijepo slušaju. A ima tu toga još lošega, jedna osoba je uspjela narušiti atmosferu u cijeloj firmi.

I došlo je do toga da...mogu zbrisati sad ili moram odraditi zahtjevan projekt na ljeto i sezonu još.
Ne osjećam se spremno na skok bilo kamo i bilo kako.
Nisam maher u struci, učim brzo, odgovorna sam, imam radne navike koje su ok. Iskustva i znanja ne toliko jer ovaj posao je čudan križanac struke i prodaje, nabave, organizacije, svega i svačega. U kojem sam dosta dobro zaplivala ako izuzmem prošlu godinu.

Borim se s idejom traženja posla. Borim se s idejom imanja posla u uredu.
Želim, ali, zaista, naći si neki drugačiji put. Ono što čitav život pričam i sanjam i čitav život tome bježim u sigurnost koja to nije. A onda dođe ovakvo jutro i shvatim da...jednostavno moram.
Nebitno je da li sad ili kroz godinu pet ili deset, moram koračati u tom nekom smjeru. Nešto će se otvoriti. Neki put, prozor ili vrata. Pomislim, istraži kako su drugi uspjeli u tome. Pitaj ih za savjete. Pa se sjetim, ne možeš biti netko drugi, budi ti, svi ostali su zauzeti...nedavno pročitan Oscarov citat.

Kako iz ljubavi prema....fotografiji, crtanju, dizajnu, putovanjima, prirodi i ljudima stvoriti posao?
Na samo svoj način.

Možda je baš najljepši dio putovanja...taj što ne znamo kojom ćemo stazom doći do vrha...pa ipak, na njega uvijek stignemo?


Moj vjetar je promijenio smjer.





02.03.2019. u 06:59 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< ožujak, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter