Diskrecija
|
Vozim se na posao, svaki dan. Pol sata tamo, pol sata amo. Mahom ravna cesta, autopilot i... ide samo. Solidna brzina. U pravilu nešto sporije kući nego na posao. Što zbog laganog uspona, ali više od opuštenosti krajem dana. Vrijeme je to koje upotrijebim za sebe, za slušanje glazbe, za kontemplaciju u tišini, ali najčešće da se izbrbljam s prijateljicama, ponekad s prijateljima :-) Slušalice, da mi ne pregore uši, i da ne ugrožavam promet (fućkaš promet, već sebe!) i autopilot... U zadnje vrijeme volim kopati nos na putu kući. Kad odmaknem iz grada gdje radim, slijede sela i naselja te šumoviti predjeli, i nema ljudi, policije... Rado stavim prst u nosnicu, na istoj strani na kojoj je i prst, i polako kopam. Tako sam i neki dan. Putovao sam ležerno, nije mi se žurilo, a bilo je i par auto ispred koji su putovali uglavnom pristojnom brzinom, stoga mi se nije dalo preticati ih. "Kruzao" sam kao posljednji auto u koloni, ležerno. Stavio sam prst u nos i polako tražio. Svrljao sam tako prstom po nosu, trajalo je to svojih desetak minuta, i ponešto zgodnog materijala se i našlo. Trunio sam to kroz prozor, pružajući ruku daleko van da mi vjetar ne vrati materijal u kabinu, ili sam tresao na pod ispod nogu. Baš sam bio opušten. Ležerno sam bio na kraju prčkanja po nosu, i sad sam samo ležerno slijedio promet i slušao glazbu... Pogled mi je polako skrenuo na auto ispred mene. Cijelo vrijeme sam se vozio iza njega. Uočio sam kako vozač u retrovizoru pogledava unatrag. Gledao je mene. Pitao sam se koji klinac mu je tako zanimljiv... Bo, nebitno. I eto, nakon par kilometara dao je žmigavac i skrenuo desno na sporednu cestu prema jednom naselju. Zatrubio je i, kako sam ga prolazio, prepoznao sam mu profil. Bio je to jedan poslovni partner s kojim sam prije nekoliko dana imao jedan od naših susreta i razgovora. Odlazeći, zatrubio sam mu veselo i nastavio svoj put kući. Uskoro nas je stiglo još nekoliko auta te više nisam bio posljednji u koloni. Iza mene je bio jedan zanimljiv mladi par, nešto su razgovarali. U jednom trenutku mladić je posegnuo za okom i protrljao oko, a onda očigledno otresao krmelj iz oka. Nasmiješio sam se i skinuo pogled s retrovizora. I onda mi se trbuh zgrčio. Sve sam to, savršeno vidljivo i pregledno, gledao u retrovizoru, dok su oni bili uvjereni da su sami u autu. I sjetih se poslovnog partnera koji je, vozeći ispred mene, maloprije skrenuo na sporednu cestu... (disclaimer: fikcija, sjetih se u trenucima spomenute dokolice u vožnji) |
