Jok.
|
Jutro. Kuckam po mekanoj tastaturi IBM Thinkpada, ultramoderno pouzdanog kompjutera, uzročno možda ponajsporijeg kompjutera koji sam ikad koristio. Zirkam u mislima aparat za kavu na kraju hodnika, iako ga optički ne vidim - iza ugla mi je. Tri kune od dvije i jedne kune zaklokotale bi kroz mehanizam i pokazale tri kune kredita. Pritisnuo bih puce po želji, ono koje obično gnječim u to doba, pokušavajući kroz njega prodrijeti unutar mašine, iako je njegov hod svega milimetar-dva, i pričekao zujanje i kvrckanje. Ovo je jedan od boljih aparata, jedan od onih koji sami spuštaju čašicu na postolje i u njega smjesu, faktički tekućinu. To je super, jer kava ne može iscuriti u prazno ako zaboraviš staviti čašu, kao što je to kod nekih aparata starije generacije. Tja, znaš da svaka medalja ima dvije strane, ako izuzmemo obrub? Ne da mi se pričati, ali eto, ipak... Što će se desiti ako ovdje netko zaboravi pokupiti svoj pripravak... jer mu je možda zazvonio telefon pa je skočio nešto obaviti u ured i onda smetnuo s uma kavu? Tehnologija protiv sebe same! Prazna čaša upala bi na mjesto pune koja ju tamo već čeka. Izlijevanje, špricanje, upropaštena nova i prijašnja čaša te dragocjene tekućine... Često sam se noću budio obliven znojem, u bunilo zamišljajući novu plastičnu čašu, onu neprozirne smeđe boje, kako prazna pada na već punu i spremnu istu takvu na postolju, zbog lakoće upadajući samo oko jedan prst u punu kavu u položenoj čaši. I kako ju mašina puni kavom odozgo, tako se ona sve više zabija u kavu u donjoj čaši, prskajući na sve strane. Na kraju zbog nestabilnosti, prije negoli zadnjeg brziganja - kakao treba doći u čašu da zaokruži proces kapučina s čokoladom - obje se čaše prevrnu i proliju. Danas bih uzeo samo čisti kapučino. Nekako mi ne paše slatkoća onoga s čokoladom. Imam kunu. Kolega mi dadne medvjeda. Upitam ga da li će i on kavu. Blesavo. A on će: "Ne. Popij ti dvije." |
