Istisnut, gladak asfalt
|
Ravna cesta, bez nepravilnih nagiba nastalih zbog utiskivanja tisuća kotača, čiju podlogu voda nije isprala. Ravan asfalt, napravljen od oblutaka odnosno vapnenačkog kamena iz obližnjih kamenoloma, koji se s vremenom zavidno izglačaju i postaju iznimno glatka površina utoliko opasnija za vrijeme kiša. No, za vrijeme suhog i lijepog vremena takva površina iznimno je glatka i podatna za vožnju. Prolazeći dionicu prilično devastirane ceste od Buzeta do izlaska iz klisura tik kod skretanja za Istarske toplice, izlazim prilično izmučen što tjelesno od većih napora i zaobilaženja, a dijelom i psihički od koncentriranog posmatranja ceste preda se. Dolaskom na novi asfalt, prolazim pored otoka i posljednjeg raskršća prije nego cijeli uronim u cestu kroz dolinu Mirne. Bicikla mi klizi po takvoj površini naprosto mameći da se malo poveća brzina, potisne puls još malo više, zategnu nožni i torzni i svi ostali mišići i potjera tijelo u mrvicu veće, a željene patnje. Sa desne strane se, u ta sunčana vremena, nad cestu ili tik uz nju, nadvija krošnja iznimno intenzivne svjetlije zelene boje, velikih plosnatih lisnatih listova, poput kanadskog znaka u zelenoj boji, izvirući iz močvarnog tla. Jer, podno nasipa po kojem prolazi cesta, nerijetko se nalaze čak i manje količine vode koje natapaju ionako gnjecavo i vodenasto tlo. Zbog izmjena temperatura koja su kroz godišnja doba imala velike razlike, polako je asfalt na specifičan način podlegao utjecaju vremena. Međutim, kako su temperature za toplih ljetnih mjeseci prilično visoke, modificiranje asfaltnog sloja izvedeno je na jedan rjeđe susretan način… površina je ostala glatka i ravna, bez rupa, međutim vjerojatno postojeće pukotine bivale su popunjene blago-ljepljivom i mekanom crnom tvari katrana, koja je s vremenom bivala istisnuta na površinu, a tamo onda pritiskana kotačima, radi čega se pravilno raširila preko cijele površine, popunjavajući moguće pukotine i zaglađujući se na površini. Kako se broj takvih mjesta povećao, površina asfalta izgledala je prilično išarana, poput svojevrsnog mozaika koji se tim brže mijenjao što je brže promatrač prolazio. Naravno, ako je obraćao pažnju na takvu životu nebitnu sitnicu… Vozeći se tom površinom u ljetnim mjesecima kad su temperature bile visoke, stvarao se osjećao kao da će kotači zapasti u taj površinski sloj i ostati slijepljeni unutar njega, međutim to se nije dešavalo, osim pri kraju prije dolaska na raskršće podno Motovuna. U tunelu pod krošnjama površina je bila dovoljno tvrda da se odupre utiskivanju, a opet dovoljno mekana da s vremenom dobije lijep šaren raspored duž i širom cijele ceste. Napola bez daha, jureći cestom kroz taj tunel, s desne strane stvoren krošnjama, s lijeve zatvoren brdom, onkraj rječice koja vodi tik uz cestu, kojeg uskoro zamjenjuje ravnica… sve to zatvara malu cjelinu koja se vizualno i strukturno odvaja od ostalog krajolika. Tim više, mogu se posvetiti samo svojem pedaliranju, naprezanju u koje se sa željom mećem. Gledam onaj broj brzine preko četrdeset na sat i uživam u sposobnosti tijela da takvo što podnosi. Uskoro zavoj na lijevo djelomično otvara izoliranost - brdo s lijeve strane polako prelazi na vrhove stabala, a s njih onda još niže na visoku travu, no još uvijek svi oni iste zelene boje kao i stabla s desne strane; sve to i dalje me ostavlja samoga. Otvara mi se pogled ka Motovunu koji se nalazi na kraju novootvorene ravnice, uzdignut iznad svih mojih osjećaja koja sam razmijenio sa stablima. Znam da ću se, u trenutku kad dođem podno njega, te me cesta po posljednji puta povede desno do raskršća, morati rastati od mojih opijajuće zelenih stabala, skrenuti lijevo preko mosta i rječice, te krenuti usponom prema Motovunu, ostavljajući iza svojih leđa dolinu, stabla, visoku travu, utoliko jačim šokom prvog desnog zavoja nakon kojeg će početi oštriji, teži uspon. |
