Sanjam knjige
|
Sajam knjige. Misli o knjizi kao pojavi, u biti više kao monolog, kratki vrckavi izlet misli. Tema mnogosti knjiga. Želje za čitanjem. O da… gledajući sajam stvarno čovjek poželi da si uzme knjige i čita... čita... čita... … da uopće ne izlazi iz kreveta, da se zavuče i ode u svijet mašte, fikcije, nestvarnosti... A onda mi se nametne pitanje o ispraznoj zatvorenosti ciklusa svake knjige, koja završava unutar obima od sto-dvjesto, eventualno nešto više stranica, i ostavlja u čovjeku, naravno pored određene inspiracije i novih misli, isto tako i jednu prazninu. Jer, nit vodilja, kreator, podstrek našoj mašti odjednom je naglo završila, prestala, a mi se opet nalazimo u praznini iz koje uteći možemo na način da se opet primimo života; ili da opet zaronimo u drugu knjigu. I jedan i drugi odabir uglavnom smanjuju vrijednost i intenzitet knjige koju smo čitali, no s tom razlikom što uzimanje druge knjige, iz perspektive kontemplacije putem ovog teksta, može biti bliže nogiranju, prekidu, prijevari. A gle sad: da ti je netko ikada rekao da se knjiga može prevariti, a s njome vlastite misli, vjerojatno bi rekao (rekla) da je taj netko malo puko, zar ne? :) Ali što su vlastite misli nego mi sami?!? Konačno - oni pravi mi, sa znatnim odmakom od dugih vremenskih dionica provedenih pred ostalim ljudima, perioda u kojima u manjem ili većem obimu uglavnom iskazujemo ono što bi drugi htjeli čuti. Stoga – evo, sa smješkom na licu - izražavam mišljenje kako smo time – uzimanjem druge knjige nakon pročitane one prije nje, no jednako tako i maloprije spominjanim konformističkim uvijanjem moralnog kontinuuma u blizini ostalih jedinki - prevarili sami sebe! Sad... vrativši se na temu posezanja za novom knjigom nakon iščitavanja one njoj prethodne, osjećam se povrijeđeno, ostavljeno, a najviše me ljuti činjenica što sam to učinio sam sebi, usprkos očekivanjima sam prema sebi, te na ovako beskupulozan, direktan i namjeran način ostavio nikoga toliko koliko sam sebe, izigravši time povjerenje koje sam imao sam prema sebi. Jednim dijelom ću nakon svega ovoga moći razumjeti nesigurnost koju ću dalje gajiti u sebi. Radi se o upravo onoj nesigurnosti koja se u svakodnevici očituje blagim, umjerenim, temperiranim ponašanjem, uz naizgled potpunu kontrolu nad samim sobom u svakom trenutku, neovisno o situaciji. Kažem "nesigurnost" usprkos svom miru i (samo)kontroli stoga što će ta sigurnost, cijelo vrijeme skrivana i sklanjana od osjetila sugovornika, nestati u nekakvom bezazlenom trenutku, poklopljena sasvim neprimjerenim intenzitetom bijesa ili bespoštednosti. Tada će se mir i sigurnost pokazati lažnima upravo kratkim erupcijama kontradiktornih i dijametralno suprotnih reakcija. Nerijetko jedan vid takvih erupcija dolazi u vidu čudne, neplanirane, nekonzistentne odlučnosti, često upravo u raznim dijalozima i pregovaranjima. Ali samo naizgled odlučnosti. Jer, kako se sigurnost i njoj "neodgovarajuća" odlučnost u takvim situacijama vrlo često pojavljuju zajedno, zapravo se nameće zaključak kako su, u konačnici, vrlo kompatibilni supstituti. Bacajući se tako iz jednog stanja u drugo, poput skakutanja s noge na nogu, promjenom i nestabilnošću rakursa, taj netko najbolje će odavati kako gaji i hrani – oh, čak istovremeno, bok uz bok, ruku uz ruku - dvije podsvjesne pojave, dva mentalna kompleksa - međusobno suprotna! Umaram te? :-) Ne bi li bilo umnogome jednostavnije da se manem ćorava posla i ovih razmatranja, i prihvatim da sam i jedno i drugo – i sigurnost i nesigurnost, i jedna knjiga i mnogo knjiga - u stvari - ja, i prestanem sagledavati te dvije strane odvojeno?! Pitkije je reći kako su to kompleksnosti karaktera, podsvijesti, rascjepa nas samih kroz želje - jedne, a činjenja – druga i drugačija. Spaja ih... hinjenje, što čak se i rimuje! :) Dakle: želje, činjenja, što obuhvaćaju i spajaju ih hinjenja. |
