04.12.2009., petak

Divljač

Idemo za desetak minuta, dogovorismo se Kum i ja.

Prilično sam umoran, iscrpljen, a mislim da imam određenih zdravstvenih problema. Već i samo stanje feritina (zaliha željeza), sa svojih 18 umjesto 120-200 regularnih jedinica, bio je pokazatelj da je vrijeme da prekrižim davanje krvi, od kojeg sam prošli puta imao vrtoglavice tjedan dana (sad shvaćam zašto!), te da porazmislim kako doći do poboljšanja željeza u čim kraćem vremenu. Sve stvari koje činim - malo spavanja, nemiran san od napetosti, treninzi i natjecanja, posao u kojem sam i emotivno zaronio, te sve ostalo što se događa, sve to ipak ne može ne ostaviti traga...
Redovito mi se kasnije popodne počelo spavati, teže se koncentriram, navečer jedva gledam, teško se dižem. Pri naporima na rekreaciji ne mogu se više mučiti, puls se ne diže, mlohav sam i totalno razvaljen. Tako smo se i danas vukli po cesti ko magle...

Ispričao sam Kumu razgovor s doktorom prije tjedan dana, kad sam mu išao reći da sam razmišljao da dolazim kod njega na inekcije željeza. Pogledao me preko naočala i preko stola, te rekao:
"A jesi možda razmišljao da staneš s nekim stvarima?"
Pogledao sam ga blijedo, skoro s nevjericom, i odvratio:
"A s čim da stanem?! Ionako nemam neke tko zna kakve aktivnosti!"
"Kurac nemaš, Ivane!" odvratio je on samouvjereno.
"A šta imam!?", uzvratih. "Odradim posao, ajde malo intenzivnije, ali poslije ništa, osim treninga. Nakon toga ili nešto radim za sebe, ili nešto za posao dovršim, ili nešto od drugih stvari, ali nije to ništa posebno!"
"Ne, osim što s treningom, kažeš, završavaš oko 19-20h. Plus toga svaki vikend imaš natjecanja, trčao si maraton za tri sata prije niti dva mjeseca i rasturao se cijelu zimu radi toga! Da ne govorim za ostale stvari. I još kažeš da slabo spavaš od napetosti. Ti si stvarno popizdio!" reče on skoro ljutito, ali odlučno.
"Dobro, ajde, to sam zaboravio sad, ali... Ma nije to nikakav poseban napor, nije mi to problem..."

* * *

Pitao sam se nakon posla da li da idemo na rekreaciju, pogotovo što je bilo oblačno. Na kraju je počela padati lagana kiša možda 10 minuta prije nego što smo nas dvojica trebali poći na vožnjicu. No, on se već obukao te je odlučio da ide neovisno o vremenu. Malo sam se dvoumio, ali sam onda shvatio da nemam ništa određeno za raditi od tada, a ako se odem bar malo rekreirati bit će daleko bolje!
Krenusmo!
Nakon prvih par minuta, kad smo se zagrijali, čak mi je i pasala kišica i to vrijeme, a to sam i predviđao da će se desiti. U biti, bila je to prava ćakula, kao i svaka druga u kafiću uz kavu, samo ovaj puta bez potrošnje na kavu, a uz korisno rekreiranje.

* * *

U jednom trenutku, negdje na polovici vožnje, pošto smo bili na biciklima, prozbori Kum s osmjehom na licu:
"Znaš, baš gledam malo što mi se dešava ovih dana, sad kad imam dosta posla i stalno ronim po tim obavezama i faking ponudama.".
Pogledah ga, a bio mi je s lijeve strane. Upravo je auzicao, klateći se mrvicu višlji od mene u tom trenutku.
"Malo doručkujem, a onda marendam tek negdje oko podne-jedan, i to mi padne na želudac! Onda me uspava i baš me,ono, zabije; sav se nekako uspavam. A onda kad dođem doma, ko da nešto pukne u meni i sva ta pospanost se pretvori u energiju, baš mi dođe da se odem ganjati!".
"Ti bi se sad malo natjeravao, dakle?" u nedoumici ga upitah.

"Ma ne, a i moš mislit koliko bi se mogo natjeravati - već za kilometar-dva bih se ispuhao ko balon.
Ali samo sam ti htio reći kakav sam kad se u tom trenutku uspavam, ono - ko da mi padne živina!"

:-))

* * *

U tom trenutku odlučih da ću od sada i takve kratke stvari zapisivati, da ih sačuvam od zaborava.
A poslije smo pričali o komadima. Uglavnom tuđim, nedostupnim. Ah, ta muška posla... :-)

Za promjenu, idem spavati. :-o
:)
- 12:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #