Zahvalnost
|
Stavio sam karfiol, s malo vrhnja na njegovom cvjetiću, u usta i pregrizao lagano hrskavi plod. Taman da nije prekuhan, onako kako volim svo to povrće. I bez previše dodataka koji bi ubili okus povrća. Ovaj je, uostalom, bio potpuno nativan, osim vrhnja. Pogledao sam u tanjur na trenutak, a onda spontano podigao vrh vilice kako sam oslonio ruku na stol. "Znaš one kršćanske molitve i kratke psalme na temu "Hvala ti što nam daruješ ovu hranu", koje se izgovaraju prije jela." prozborih mami. "Da, znam." odgovori mi ona. "Ja osjećam iznimnu, užasnu zahvalnost za ovu hranu koju jedem, za ovaj obrok koji imam pred sobom, sada i bilo kada. Općenito sam zahvalan što mogu jesti. Zahvalan sam na hrani koje imam koliko mi treba, što uopće mogu jesti a da se ne zamaram time da li imam hrane." iznijeh početak svojih misli, a onda odmah nastavih. "Gle ovdje, imamo pred sobom jedan… uobičajen, "ništa posebno" ručak. Okei, pored toga što je kuhan na lešo i što je po tome "siromašan" po nekim normama pretrpanosti hrane mirodijama i začinima, što je u biti samo subjektivna norma, subjektivna procjena… no nevezano za to – gledajući količinu i vrstu hrane, a i količinu koju imamo na raspolaganju na stolu, imamo jedan solidan, korektan ručak; dakle, nitko da se raspameti.". Spustih nakon toga pogled prema tanjuru predamnom i počeh na glas nabrajati: "Jedan, dva, tri četiri, pet… šest. I osam, devet, deset vrsta hrane. Gle – imamo kuhani krompir s peršinom, zelenu salatu s lukom, svakako i sa soli, uljem, octom, a onda imamo i pureća prsa - kuhana, karfiol s vrhnjem, a ti tamo imaš i rižu. A prije sam pojeo i juhu od vode od karfiola i riže, s nešto malo dodataka, vjerojatno peršina, s jajem. Poslije je očišćeni grejp, a vidim da ću kući gricnuti poslije i suhe grožđice, možda kod tebe i suhe datule. Za mene je hrana uvijek bila svetinja, i svako njeno bacanje jedan od najgorih mi je grijehova, za nijansu ispred bacanja smeća uokolo, konkretno u okoliš. Ne mogu baš puno utjecati na reciklažu, ali bar bacati u okoliš… Kad pogledaš da imamo… što? Čak 7 jela s nešto dodataka, a onda i voće, tri vrste! Ja jednostavno ne mogu biti ništa drugo doli iznimno zahvalan za hranu koju imam, hranu koja mi je omogućena da ju jedem. Sretan sam što ne moram razmišljati da li ću sutra imati hrane za jelo ili ne, da li će biti uopće za jesti, a da ne govorimo da gledam što bih mogao jesti, jer eto – baš to mi se jede!" Mama me gledala s odobravanjem. "Kad se samo sjetim one Hunte i… onog… bože, kako se ono zove…?!" zastah. "Mianmara?" zasuflira mama. "Da – Mianmara! Nakon katastrofe koja im se dogodila, kad pogledaš kakva je sad situacija tamo… a kad pomisliš što je još toga iza medijske blokade… Kad pomisliš da ljudi na svijetu ratuju radi hrane ili vode… ne radi energije ili dijamanata ili sl., već čak i radi pukih stvari poput hrane ili vode, ubijaju se, ginu radi toga da imaju NEŠTO za pojesti, a mi razmišljamo što bismo mogli jesti sutra da malo promijenimo! Koliko ovoga svijeta nema pitke vode, a mi je imamo napretek! Ma ne samo to - mi se kupamo u vodi koja je pitka, a jutros sam potegnuo u WC školjki vodu koja bi, da je samo drugačije bila spojena cijev dovoda, mogla biti pitka voda upravo kao i sve ostale pipe koje imam po stanu. Mi se KUPAMO U PITKOJ VODI! Sad se situacija počela mijenjati u odnosu na godine unazad. Porasli su troškovi, realno su nam plaće manje za 20-30%, ali ajde, imam dobru plaću, bit će manja, ali – šta?! Imat ću možda petsto ili tisuću kuna manje viška na kraju mjeseca, ali onaj bazični dio – prehrana i osnovni standard mi je isti. Naravno da će trebati vremena dok se plaće dignu, ako se budu, i kako kome, ali shvaćaš ti koja je to razlika u standardu i poimanju života!? Kad vidim nakon svega toga klince u školama kako ne žele jesti kuhanu marendu, ili čak uzmu mnogi od njih pa onda bace veći dio te hrane… Odmah ti je jasna kućna dimenzija, razmišljanja njihovih roditelja u tim prenesenim ponašanjima! To je tragično! Onda pogledaš Rojtersove slike, a često su s motivom ljudi koji dolaze po humanitarnu pomoć pa onda stoje na gomili i pružaju ruke prema mjestu gdje se hrana i namirnice dijele, a iz tog rakursa je i slika! I onda odeš na benzinsku u prolazu, kupiš jednu čokoladicu Leon koja košta šta?! Tri kune, pet kuna, štajaznam koliko! To ne samo da nije neki desert, već je živo sranje, koje ću platiti toliko. Nije to nikakva nužda, već neko puko sranje, platim ga toliko, utrpam ga u sebe i još si naštetim, ako ćemo gledati realno, no poanta je da toga ima koliko želiš! Koje su to proporcije!" zamislih se i zaustavih glasnu kontemplaciju na trenutak. Na trenutak sam napravio kratku digresiju: "Ovo mi je jedan od rijetkih vikenda kad jednostavno ne moram ništa raditi. Nemam utrke, sâm sam kod kuće, Nje nema, nemam nikakvu obavezu koju bih morao raditi. Bio sam na treningu, i konačno se osjećam bolje – išao sam dužu vožnju, umjereniji ali dovoljno jak ritam, tri sata sam se izvozio i osjećao sam se super; baš mi je pasalo!". "A gle što sam do sada jeo danas!" vratih se na prijašnju temu. "Ujutro sam se probudio već nešto nakon šest, po navici, a onda sam se vrtio do sedam i kvarat, kad sam se digao. Imao sam mrvicu kruha, stavio sam ga u toster, kogumu na ploču da se skuha kava, a šalicu mlijeka u mikrovalnu da se grije oko minutu i pol. U međuvremenu sam odjurio u market po kruh i natrag, taman kad je sve bilo spremno. Uživao sam u tom crnom, već na prilično tvrdo prepečenom kruhu, maslac, domaća marmelada od šljiva. Pio sam bijelu kavu od mlijeka i vrhunske kave pripremljene u kogumi. Na kraju sam na posljednje dvije fete kruha promijenio na nutelu i guštao ko blesav! Ležerno sam završio negdje malo nakon osam, i uopće nisam išao danas u grad na kavu. Tako sam bio ležeran i opušten, pasalo mi je biti doma, tako sam uživao u novom stanu, muzika po mom odabiru, mir, nema dima, nema ljudi, samo moje misli, moj mir, i najljepši dio dana na najljepši način!" "No, kad pogledaš što sam jeo samo do sada danas" vratih se nanovo na srž problematike, "doručak, a onda na treningu dvije banane, poslije proteine i mlijeko i čokolino, a sad ovaj ručak… što mogu reći pored svega toga, a kad pomislim na sve ono o čemu sam do sada pričao, nego jedino da budem zahvalan za to što imam, da budem na tome sretan, i da svaki puta toga budem svjestan kad budem imao priliku jesti!" * * * Kad sam stigao kući od mame, odlučih napisati tekst. Sad, dok pišem tekst, pored mene nalazi se jedna poveća tulipanska čaša iz koje pijem vino – boca malvazije nalazi se na stolu dva metra dalje lijevo od mene, a pored nje je sinoć otvorena boca merlota. Razmišljam dal da otvorim napolitanke od Kraša, one od čokolade, moje omiljene i nenadmašene… Naglasih input ušiju, glazbu koja je svirala, Andreasa Vollenweidera, svijet onog iz Gospodara prstenova, koja mi je sada odgovarala, a onda bacih pogled blago desno kroz kliznu stijenu, preko ograde od terase, gore na brdo prepuno zelenila i kuća. Na nebu je bilo podosta oblaka tako da sunce nije prodiralo, a cijelo područje je bilo u dnevnoj tami. Već je dvaput kratko pljucnula kišica, ali se skoro još i brže osušila. Priroda je bujala, zelenilo je bilo u naponu. Uto me zapuhnuo vjetar koji je puhnuo; pustio sam da vjetar puše kroz nekoliko Lagano odškrinutih prozora, da bude lagani povjetarac, kako bih ga ja nazvao. nekome bi bio propuh pa bi brzo zatvarao sve prozore, ali meni je uvijek pasao dah svježine… Klimnuh glavom sam sebi, svojim mislima. Možda bismo uistinu trebali biti zahvalniji i skromniji. |
