04.12.2009., petak

Ljudi u tranziciji

Završio kakav-takav dan.

Pizza i piva u društvu. Malo dizela (pivo i kola), a onda sama piva. Pizza aj funghi, s malo kukuruza i mrvicu jače pečena.

Odosmo doma. No, nakon što sam ostao sam, umjesto da odem kući, posegnuo sam za cigaricom, zapalio, i nastavio dalje s vožnjom. Kišica je sipila i dalje. Brisači su jednako koma kao i prije neki dan. Tja.. ionako će se sada razvedriti...
Vozim se tako sam, odbacujem povremeno pepeo kroz prozor, močeći pri tome šaku.
Muziku po striktnom izboru u skladu s raspoloženjem, peta brzina, 50 do 60 km/h. Šušte gume po mokroj cesti, a ja se zgurih, snatrih u onom sicu, nizak ko da sjedim u sportskom bolidu. U stvari vozim karavan. Obiteljsko vozilo. Moram jedino nadokupiti i ugraditi dodatna dva zvučnika, i nabaviti dvoje djece da popune stražnje siceve. Onda ću pokupiti i ženu da se sve kompletira, a slušat ćemo Ježurku Ježić ili Trešnjevačke mališane (mnogi ondašnji sad su već obiteljski ljudi).

Neobično je koliko ljudi nam ulazi u život, ljudi koje nikako drugačije ne bismo upoznali, s kojima se nikako drugačije ne bismo zbližili. Nismo ih ni znali prije, a kamoli im ime, a onda se nekako, uglavnom čudnim putevima upoznamo, zbližimo, i ostanemo u kontaktu. Ponekad nam upravo ti neplanirani ljudi postanu vrlo bliski, čak najbolji prijatelji.

Svatko od tih ljudi ostavlja nekakav trag. On može biti nepostojeći za cijeloga života, no može se desiti da se uoči tek nakon podosta vremena, čak i onda kada je efekt tih ljudi i njihovog (privremenog ili trajnog) boravka u našim životima već nestao.
Netko može ostaviti trenutno uočljiv trag, mokar i sluzav, suh i grub... ili pak nekakvu brazgotinu.

Poneki ne ostavljaju pozitivan, ili upecatljivi trag.
Ali, sada nije riječ o njima.

Pusim cigaru, i istinski uživam u tome. Veceras ti, prijatelju, hvala što si donio to iskustvo u moj život.

O, već sam pred domom! Opušak sam već bacio ponešto ranije, auto proluftao, a sad sam idealno raspoložen da odem kući, stavim slušalice na uši, malo glasnije stavim muziku te napišem ponešto kreativnih redaka dok sam ovako raspoložen.
I eto, otuda dođoše ova razmišljanja, pisane misli.

Ali... dosta za večeras. Vrijeme je da pustimo sjećanja da se umire.

- 12:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #