Dnevnik.hr Na ovom blogu ce pisati sve o najvecim ustasama, ustaske pjesmice i ustaske slike... Spustila Se Gusta Magla Jasenovac
|
Ante Pavelic - biografija Ante Pavelic roden je 14. srpnja 1889. godine u hercegovackom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici. Osnovnu školu pohadao je u raznim bosansko-hercegovackim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. godine maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava. Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao 1914. godine, a vec 1915. godine stekao je doktorat prava. U razdoblju od 1915. do 1918. godine radio je kao odvjetnicki perovoda u odvjetnickoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske stranke prava. Nakon završene strucne prakse (1918.) radi kao samostalni odvjetnik. U tom periodu ženi se s Marom Lovrencevic i s njom kasnije ima troje djece: sina Velimira i kcerke Mirjanu i Višnju. Iste godine (1918.) ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava. Prvo je bio clan Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga potpredsjednik stranke. Tri godine nakon uclanjenja (1921.) izabran je za zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još jednu zadacu - u ime Hrvatske stranke prava bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašicem, a u cilju slabljenja stranke Stjepana Radica. Godine 1927. izabran je za zagrebackog pokrajinskog zastupnika, a u lipnju iste godine predstavljao je zagrebacku gradsku opcinu na europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku talijanske vlade Davanzatiju u ime Hrvatske stranke prava predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim ocekuje talijansku pomoc u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te iznosi spremnost na teritorijalno, politicko, ekonomsko i vojno prilagodavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je, zajedno s Trumbicem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove Starcevic i Kvaternik. Poslije atentata na prvake Hrvatske seljacke stranke 1928. godine pristupa Seljacko-demokratskoj koaliciji. Tada pokrece list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. godine osniva istoimenu organizaciju za borbene akcije. Pavelic na smorti ustaških postrojbiNakon proglašenja šestosijecanjske diktature 1929. godine odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u Bec, zatim s G. Percecom u Budimpeštu, te u Sofiju. U Sofiji 20. travnja 1929. godine s vodama makedonske emigracije potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoci Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. srpnja 1929. godine osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930. osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoc Italije. Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i urotnickim nacelima. U drugoj polovici 1931. godine u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Madarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1. lipnja 1933. godine obznanjuje - Nacela ustaškog pokreta, u 17 tocaka i kao cilj pokreta istice uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na citavom njezinu povijesnom i etnickom podrucju, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Sukladno deklariranim nacelima inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski ustanak, a 1934. godine atentat u Marseillesu. Stoga je ponovno osuden na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17. listopada 1934. godine uhicuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve do 1936. godine. Do kraja listopada 1936. godine dovršava opsežni elaborat za njemacko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: Hrvatsko pitanje. Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano - Stojadinovic, 1. travnja 1937. godine izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na podrucju Italij. Sukladno tome ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni do 1939. godine. Nakon pada Milana Stojadinovica, te talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. sijecnja 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji ukljucuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih dogadanja 27. ožujka 1941. godine prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije, tj. 11. travnja i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na celu skupine ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. Dana 15. travnja 1941. godine Pavelic stiže u Zagreb i kao poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje ustaški pokret u jedinog nositelja politicke volje i mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilacki pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-politicku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržicu 18. svibnja 1941. godine potpisuje Rimske ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten Italiji, a ujedno prihvacen talijanski politicki, ekonomski i vojni nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna ponudena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Pocetkom lipnja 1941. prvi put posjecuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. godine u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Odnose unutar NDH Pavelic riješava terorom. Tako vec 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi retroaktivno i predvida samo jednu kaznu, smrtnu, za djela povrede casti i životnih interesa hrvatskoga naroda. U Hrvatskoj je uspostavio totalitarni sustav po uzoru na nacisticki režim u Njemackoj, donio rasne zakone, uspostavio koncentacijske logore i podržavao nasilje nad dijelom stanovništva, unatoc prosvjedima Katolicke crkve na celu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Zabranio je sve stranke i udruge, te uspostavio osobnu diktaturu. Na poticaj umjerenih ustaških prvaka, pocetkom 1942. godine ublažava teror pa tako u sijecnju 1942. godine saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Maceka iz Jasenovca u Kupinec i pušta zatvorene zastupnike i pristaše Hrvatske Seljacke Stranke (HSS), Srbima priznaje status pravoslavnih državljana i donosi odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, a u listopadu 1942. godine uklanja s dužnosti Eugena Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja politike terora. Nakon puca maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje N. Mandica, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnošcu N. Mandic i M. Lorkovic vodili s celnicima HSS-a. Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacisticke Njemacke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju M. Lorkovica i A. Vokica za odvajanjem NDH od Njemacke. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovica i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunistickog bloka. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. godine te preko Austrije i Italije otišao u Argentinu. Godine 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilacki Pokret (HOP). Nakon atentata na njega 10. travnja 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti Argentinu, te odlazi u Španjolsku u kojoj tada vlada Franco. U Španjolskoj, tocnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine. Za života je objavio više politickih i literarnih radova te dvije knjige: politicki roman Lijepa plavojka (1935.) i politicku raspravu Strahote zabluda (1938.). Njegova kcerka Višnja objavila je 1968. godine knjigu njegovih sjecanja Doživljaji. |
