Ako se ponašaš kao smeće, ne čudi se što te tretiram kao smeće
|
Pitam se tko je osmislio tu životnu vrijednosnicu, ne bih rekla da je Grumf, on ipak ima idealističniji svjetonazor i manji je homofob od prosječnog pripadnika „od stoljeća sedmog - spustismo se sa Karpata“ naroda. Prispodoba iliti savjet kako smeće držati podalje od sebe i ne čačkat po njemu da ne smrdi još više. Dan kao i svaki drugi. Usran, kišovit. Jebeno vrijeme mijenja se stubokom od-do, i kako sad izgleda, sa ove trenutne točke gledišta, i stakleniku, u kojem je ljudska vrsta (hm…upitno je decidirano trpanje svih humanoida u isti koš) zatočena, počelo je pucat staklo, onako, mic po mic, kao kad se kamenčić sa ceste zaleti na šajbu automobila ili snježna kugla sa stiroporskim snijegom napukne u grubljoj dječjoj igri. U radnoj jedinici Zrinka provodi svaki dan, pet dana u tjednu, 8 sati slažući puzzle od raznoraznih službenih obrazaca. Hineći zainteresiranost poneki puta joj i uspije nešto smisleno napraviti. Možda rad i oslobađa, ali Zrinkino osmosatno papirološko izdrkavanje mazohistički odbija biti oslobođeno svakidašnje rutine. Naravno, tu je i posloudavac. Posloudavac ionako misli da je Zrinka samo niš koristi, a tu je samo zato jer su pristupni prigovori opet prolongirani zbog tamo-neke-blokade tamo-neke-Slovenije. Zrinki je svejedno. Nemre nju nitko tako malo platit koliko ona može malo raditi. Zajeb u vidu oduzeća pristupa matrix-svijetu, samo je nadomjestila brojnim Gloriama i Cosmima u ladicama radnog stola. Lak za nokte, zajedno sa lakom za postojane frizure drži u ladici pod ključem. Ona drolja Vidakovićka znala joj je kopati po ladicama kad je nije bilo u uredu i tako je jednog dana, vrativši se sa kraćeg bolovanja, Zrinka vidjela da crveni lak marke Maybelline ima lagani nedostatak. Nedostaje ga više od pola. Dovoljno da Zrinka zaključi da je Vidakovićka imala svoje prste tu, a u prilog joj ide i činjenica da se Vidakovićka, vrsna lajavica sa gestikulacijom na kojoj joj može pozavidjet i Tereza Kesovija, neko vrijeme držala k'o, što se ono u narodu kaže „kurac u sladoledu“, ruku duboko uvučenih u džepove jeftinog sakoa, totalno demode pepita uzorka. Zrinka je planirala uzeti jedan dan godišnjeg, ima neke privat stvarčice za obavit, počela su i neka ljetna sniženja, a na koncu konca, Zrinka je taj dan htjela iskoristiti slično kao i na radnom mjestu. U besposličarenju. Jednako tako plaćenom, ali bez naporne kleptomanke Vidakovićke pod nosom. Nonšalantno se najavila nadzornom organu par dana ranije, mailom, da će uzeti jedan dan godišnjeg odmora i da je to dan taj-i-taj. Nadzorni organ je nepune dvije minute docnije k'o tsunami uletio u njene radne odaje, omevši Zrinku baš kad je krenula čitati savjet drage Magde čitateljici potpisanoj kao „sputana u ljubavi“. Zrinku je iskreno zanimalo koliko draga Magda prepoznaje problem spomenute čitateljice i hoće li joj se savjet svesti na puke upute kako doživjeti orgazam na danjem svjetlu ili će možda dubiozno servirati svoje poznavanje žensko-muških odnosa od pećine, muflona i toljage naovamo. Naprasno prekinuta, Zrinka je poluzainteresirano podigla pogled i ugledala nadređenu. - Jao, Zrinka, pobogu, kakav godišnji ti meni spominješ?! Pritom je ista povisivala intonaciju, svaku riječ za ton više. Vidjelo se da Zrinka, što hotimice, što nehotice, a ponajviše iz razloga usko povezanih sa stavom, popularno nazvanim BMK iliti u engleskoj inačici nešto pristojnijoj WTF, sadistički uživa u novonastaloj situaciji, ponekad su je zabavljale spodobe sa insuficijencijom inteligencije, Zrinka si i priznaje tu zabavu. „Svi smo krvavi ispod kože“- objašnjava. - Treba mi taj dan godišnjeg - reče Zrinka kratko i zablene se kroz beznačajnost dotične. - A, ne, ne...oprosti, jel bi ikako mogla odustati od tog dana, neće skoro nikoga biti, mogu uletiti neke hitne stvari i kaj onda? Reci, jel možeš? Da je imalo suosjećajnija po naravi, trunkicu altruistična, Zrinka bi rekla nešto kao: - Ma, nema problema, samo reci. Ostat ću. Ali, ne. Zrinki se jebalo. Umjesto dobrohotnog odgovora koji bi zadovoljio svakog, iole pristojnijeg katolika koji drži do sebe i nedjeljom zauzme prvi red na misi, a radnim danima u cik zore, šank lokalnog bircuza, Zrinka je rekla jedno najobičnije: - Ne. 1,2,3,4,5,6…ajd' dobro, 5 sekundi je bilo dostatno da se nadzorni organ oporavi od osupnuća. „Zašto kažu za tišinu da zna biti neugodna?“ - pitala se Zrinka. Nikako joj nije bilo jasno da se ne vrti uvijek sve oko nje, ali za ime Božje, zašto i ne bi vrtjelo? Ta, nije li i Bog sebi prvo bradu stvorio?! Rafal potpitanja i naprečac zaključaka koje je nadzorni organ izbacivao iz svoje birokratske guzice, Zrinki nisu došli do Eustahija. Bar ne u onoj mjeri kako je pripadnik Klana revno inspiriranih patriotskih lezilebarovića (KRIPL)sebi umislio da bi trebalo. - Kako „ne“?! Molim te, Zrinka, uzmi u obzir sve, probaj nekako ipak doći, i ja ću probati nešto iskemijati, a ako i ne uspijem, nisam sigurna hoću li ti moći pisati taj dan kao dan g.o.-a , zato bolje da se dogovorimo – izbeči oči KRIPL, a na Zrinkine se oči spusti roleta. Momentalno i monumentalno. Ako Zirnka nešto ne podnosi, to su bilo kakve prijetnje pogotovo one prikrivene ispod fasade beskičmenjaštva. Na takve izazove Zrinka ima odgovor. Ignorancija. Nema boljeg nego otpad staviti u spremnik za otpad. Otrest ruke i krenut dalje. Postoje i oni koji bave smećem, iz sebi znanih pobuda i motiva, ali Zrinka zasigurno nije među takvima. Zrinka namjesti glavu u dlanove, nalaktari se na radni stol, zagleda u KRIPL-a pogledom haiku pjesnika i razgovjetno i, kao ovlaš, to je se ne tiče zapravo, ali „aj, dobre sam volje, pa nek ti bude, pokazat ću ti mar“, reče: - Da ti prekinem agoniju. Mene taj dan nema, pisala ti-ne pisala meni g.o. To je dogovor. Potom Zrinka, skoro pa iznenađena neuobičajeno malom dozom drskosti u glasu, otvori ladicu, izvadi knjigu, znakovitog naslova „doggiestyle“, i umjesto predgovora ugleda citat iz Taksista. „Someday a real rain will come and wash all this scum off the streets.“ |
