Pljačka (od) stoljeća (sedmog)

ponedjeljak, 29.08.2022.

Ekonomist Vuk Vuković ovako je napisao na svom Fejsu:

Sad kad polako saznajemo detalje, priča oko INA-e ima puno gore implikacije nego da se radi o “običnoj” pljački na koje smo navikli (lokalni šerifi, namješteni natječaji, i sl.) Probat ću objasniti (sam sebi isto), pa ako netko zna više, slobodno komentirajte.

Prvo, u ovako velikoj firmi zamračiti milijardu kuna nema šanse da nije aktiviralo čitav niz alarma, bilo u kontrolingu, bilo u internoj reviziji, bilo kod vanjskog ovlaštenog revizora.

Prodaja plina nekoj novoosnovanoj firmi koja je tek neposredno prije transakcije ishodila dozvolu od HERA-e (i to treba ispitat, tko je dao dozvolu i pod kojim uvjetima?), i to daleko ispod tržišne cijene, prije svega značajno narušava maržu INA-i. To je red flag kojeg kontroling firme odmah primijeti. Pogotovo zato jer je cijena po kojoj je INA, bilo preko PIS-a, bilo samostalno, prodavala “bila fiksna i uvijek je iznosila 19,46 eura/MWh, bez ugovaranja zaštitnih klauzula i neovisno o promjenama cijene plina na energetskom tržištu”.

Fiksna cijena? Bez zaštitne klauzule? Neovisno o promjeni cijene na tržištu? Ovakve stvari probiju sve moguće interne procedure kontrole marže i cijene. Pogotovo kad se radi o tako velikom iznosu i pogotovo u ovom periodu neizdrživog rasta cijena i političkih pritisaka oko istog.

Dakle netko u čitavom tom lancu bi morao obavijestiti upravu o transakciji gdje se ključni proizvod prodaje nepoznatoj firmi ispod svake cijene, gdje se bitno narušava marža za INA-u. Drugim riječima, direktor sektora plina, prvookrivljeni, nije mogao to sam progurati bez znanja uprave. Ako je, onda je čitav niz ljudi na par razina bio upleten da to Uprava ne sazna.

Znajući koliko je teško koordinirati veliki broj ljudi, pogotovo kada se radi o kaznenom djelu, skloniji sam zaključku da je Uprava to znala i (prešutno?) odobrila. Jasno, to treba dokazati.

Što nas dovodi do druge, još gore implikacije. Jeste primijetili koliko je novca završavalo na računima osumnjičenih? Prvi je na računu oca ostavio 480 milijuna. Drugi je uzeo 92 milijuna, treći 68 milijuna, i još je 200 m ostalo na firmi. Zar nije malo čudno da si partneri u pljački podijele plijen tako da jedan uzme 500 m, a ostala dvojica “samo” 70 m odnosno 90 m?

Ok, ajde da si ova druga dvojica kroz firmu još svaki uzme idućih X godina po nešto manje od 100 m kroz zadržanu dobit, i dalje su uzeli puno manje od prvog. Bez obzira na to što je taj prvi bio glavni u lancu, uzet si 7 odnosno 5 puta više od partnera (ili ajde, 2 do 3 puta više) mi je malo teško za povjerovati. Ako ništa zbog pohlepe partnera.

Jedno (najlogičnije?) moguće objašnjenje je da je tih 500 m, odnosno razlika do neke fer raspodjele među partnerima, trebalo ići ljudima koje ne vidimo u lancu. Uprava, odnosno neki članovi uprave koji su ovo odobrili? Hrpa drugih unutar INA-e koji su ovo morali primijetiti i izraziti sumnju? Politika koja je dala podršku? Pojma nemam, al mi se čini da je ovo tek početak priče i da ovu istragu treba proširiti. Previše je novaca i prekršenih procedura u igri da to odrade neki foot soldiers.


Draga djeco, ima li tko da ne pljačka, neka digne dva prsta kako bismo znali da nije Hrvat, da je izdajica, da je možda Finac.



Anđeli i pokemoni

subota, 27.08.2022.

Drugarica Ypsilonka dala je post u kojem govori o graničnim područjima psihe - je li nečije viđenje anđela i sporazumijevanje s njima zdravo, moguće i prirodno ili je stvar psihoze? Ovdje prepisujem sve svoje komentare koje sam tamo ostavio osim prvog.

Velika većina stvari koja je napisana o anđelima su potpune gluposti i uglavnom dolaze iz sentimentalnog i romantičnog dijela naše osobnosti, odnosno sa zrcalnih, obmanjivih astralnih razina. Mnogi su ljudi astralno veoma senzitivni, primaju raznorazne impulse s te razine, snovi su im neobično živi i detaljni, čak im je i puko sanjarenje veoma živo i energično (pa ga brkaju s dubokim stanjima meditacije). Oni su jednostavno takvi - nadprosječno senzitivni za svoj vlastiti astralni cirkus (kojeg je Castaneda zvao smetlištem vječnosti). U njemu ima svega i svačega, od anđela do otmica od strane izvanzemaljaca, od začudnih impulsa vlastite podsvijesti do spretnog kombiniranja svega onoga što se tijekom života pročitalo i od literature apsorbiralo. Većina toga je naš vlastiti astralni um, tek malen dio su stvarni, objektivni impulsi s općeg zemaljskog astrala - a i oni su obmanjivi jer je astral naprosto takav. Mnogi od onih (velika većina njih, zapravo svi) koji "kanaliziraju" Isusa, Uzašle Majstore, Djevicu Mariju, Arhanđela Metatrona/Mihaela, Krišnu, Buddhu, Saint Germaina, Guan Yin i tko bi ga znao koga sve ne (iz desetljeća u desetljeće bizarni se popisi proširuju) ili bezočno lažu, ili kontaktiraju vlastitu podsvijest, ili kontaktiraju obmanjiva astralna bića koja se lažno predstavljaju. Veoma su rijetke osobe poput Helene Petrovne Blavacke ili Alice Bailey, koje su zbilja komunicirale uzvišena duhovna bića jer su i same bile iznimno napredni pojedinci s visoko razvijenom sviješću. Anđeli i Majstori su, dakle, danas puki biznis u kojem se dobro zarađuje zahvaljujući milijunima tupoglavaca. Sve gore navedeno, međutim, nema nikakve veze sa psihozom. Ti su ljudi možda nemoralni, možda su obmanjivači, možda i same sebe obmanjuju (što je veoma čest slučaj), ali su daleko od bilo kakve psihoze. Tko god je imao posla s psihotičarom, paranoikom, shizofrenom osobom, a onda i s ovima o kojima sam gore pisao, jako će dobro, kristalno jasno znati razliku. Psihoza primarno donosi negativno opće stanje psihe, dakle negativna osjećanja (čak i kod manično-depresivne psihoze onaj manični dio također je zapravo negativan, iako je euforičan, samo ako se zna dobro gledati), manjak energije, neku vrstu mračnjaštva, crnila, veliku negativnost u mislima i osjećajima. Ona može biti godinama prikrivana pred bližnjima, ali samo zato što bližnji ne znaju gledati i nisu zainteresirani ni za kog osim za same sebe. Psihoza je NEGATIVNO, bolesno, insuficijentno stanje, dok su sve ove pizdarije oko razgovaranja s anđelima, bogovima i superbogovima POZITIVNE, prštave, pune energije i humora, vesele i razbibrižne. Dakle, to je razlika između bolesti i zdravlja općenito. I to je osnovni element za detekciju.

Svi smo svjesni da u nama postoji percepcija i ono što se percipira. Ono što se percipira vjernici ležerno nazivaju Božjom Kreacijom, dok znanstvenici pokušavaju složiti multidisciplinarnu slagalicu od saznanja fizike (i astrofizike), kemije, biologije, antropologije, sociologije, psihologije i ekonomije. Recimo. Po mom shvaćanju postoji zaista kvalitetan, i zbog toga veoma rijedak duhovni nauk i on kaže: u kozmosu postoje dvije paralelne evolucije svijesti. Jednoj pripada čovjek - znana nam je kao evolucija oblika od minerala, preko biljaka i životinja, do čovjeka i dalje, iako je to zapravo evolucija svijesti, a profinjavanje oblika tu evoluciju prirodno i zakonito slijedi. Nema razloga za mišljenje da ta evolucija završava s čovjekom. Druga evolucija je evolucija anđeoskog ili - kako se kaže u Indiji - devičkog života, života koji primarno ima gradivnu, stvaralačku funkciju. I kao što u evoluciji čovjeka postoje podljudsko, ljudsko i nadljudsko carstvo, tako isto takva carstva postoje i u tzv. anđeoskoj evoluciji. Podljudsko carstvo anđela znano nam je iz literature kao carstvo elementala. Iz tog carstva potječu tzv. vile, tj. one ga sačinjavaju. Gradivnih je elemenata planeta pet - zemlja, voda, vatra, zrak i eter/prostor. Treba ih shvatiti u dubljem smislu, kao jezične izraze viših istina. Anđeli podljudskog carstva elementa zemlje znani su nam kao gnomi (patuljci iz "Snjeguljice"), anđeli vatre su salamanderi, anđeli vode su undine ili nimfe, anđeli zraka su silfi ili elfi. Anđeli prostora stvaraju i posreduju zvuk i sve vrste vibracija. Mi sve uzimamo zdravo za gotovo, no kako se, npr., posreduje zvuk? Objašnjenje fizike samo je jedno od plićih objašnjenja, zasnovano na našoj osjetilnoj percepciji, i bazira se na odgovoru što, a ne tko posreduje zvuk. No svi znamo da čovjek nije samo osjetilna percepcija, inače se ne bi razlikovao od kajmana, jednog od živućih dinosaura. Marko Pogačnik ima umijeće neke vrste posredovane vizije elementala i anđela (dakle, to što on vidi samo je njegova mentalna interpretacija), no te vizije su u određenom smislu ipak vrlo objektivne. On je slušao violinu uživo i "vidio" kako anđeli prostora ili etera uživaju u stvaranju i posredovanju zvuka. Zatim je slušao violinu s CD-a, preko zvučnika, ili čak uživo, no opet preko elektronskog ozvučenja, i vidio kako oni, doduše, i dalje posreduju zvuk, ali se silno muče jer zvuk iz zvučnika za njih nije prirodan. Upravo je zato stvarna nazočnost na koncertu bez ozvučenja psihološki neusporedivo iskustvo u odnosu na sva iskustva u kojima posreduje elektronika. A tako je i sa svim našim drugim osjetilima.

Postoje i viši anđeli podljudskog carstva, npr. Faun koji drvetu daje inteligenciju (zahvaljujući Faunima, krošnje stabala u šumi skladno se nadopunjuju i prepliću i ne smetaju jedna drugoj). Pas ima svog anđela podljudske kategorije koji njegovu tijelu daje inteligenciju (a koju inteligenciju nikako ne treba brkati s inteligencijom samog psa koji pripada našoj evoluciji). I čovjek ima neku vrstu "Fauna", devičkog bića koje njegovu tijelu daje inteligenciju. Svi smo znali govoriti o inteligenciji tijela mimo naše vlastite - to je to. Nebrojeno nam je puta ona služila, izvukla nas iz neugodnih situacija, ozdravila nas, opomenula nas na vrijeme - no ona nije naš anđeo čuvar. To je samo inteligencija tijela, kojom rukovodi jedan viši anđeo podljudskog carstva. Naš anđeo čuvar (termin je pomalo djetinjast, ali što sad) pripada razini evolucije kojoj pripada i čovjek, dakle razini koja posjeduje samosvijest i razum, s tom razlikom što su anđeli čuvari i svi anđeli u razini ljudskog carstva u cijelosti ispunjeni ljubavlju i u tom su smislu božanski puno prije dosezanja stvarne božanske razine. Dobro znamo da je odnos čovjeka i ljubavi daleko od idealnog, čak i od nužno, minimalno ili urgentno potrebnog. No anđeo čuvar nije romantično, sentimentalno biće, on se ne obraća čovjeku osim u iznimnim i rijetkim situacijama, i on nije u ego-smislu vezan za "svog" čovjeka - u određenom je, vrlo brutalnom smislu potpuno ravnodušan. Carstvo anđela, paralelno našoj evoluciji, nema slobodnu volju onako kako je mi shvaćamo, što ne znači da su svi oni robovi nekog okrutnog Boga. Oni nikada ne prosuđuju i ne osuđuju, iako sve vide jer imaju briljantnu inteligenciju i još briljantniju intuiciju. Pa ipak, budući da su kao i mi na tzv. ljudskoj razini evolucije, i oni fundamentalno žive u zabludi, u iluziji odvojenog postojanja, iako je to kod njih beskrajno mekše i bezbolnije nego kod nas jer je njihov doživljaj individualnosti gotovo zanemariv u odnosu na naš koji od naših života čini pakao. Oni su po defaultu nesebični i ispunjeni ljubavlju, što znači da njihova evolucija do Prosvjetljenja ili ostvarenja Božanskosti traje beskrajno duže nego naša. Naši paklovi, naša očajanja, naši bezdani - silno ubrzavaju našu evoluciju. Kod njih ne postoji ništa takvoga. "Vrijeme ionako ne postoji, stoga je nebitno tko će prije ostvariti Jednu Svijest kao krajnji cilj evolucije", zamišlja čovjek kako bi anđeo ljudske razine mogao razmišljati, no takvog razmišljanja u anđela nema, oni ne procesuiraju razložnosti ili bilo kakve brige i probleme koji bi proistjecali iz uzročnoposljedičnih sveza.

Može li tzv. anđeo čuvar čovjeku spasiti život? O, da! Zato se takvim i zove! Iako se u 20. i 21. stoljeću to, nažalost, događa rijetko i sve rjeđe. Zašto? Pa naravno, zato što se čovjek otuđio od prirode, od fantastičnog, nevjerojatnog carstva elementala, od carstva koje gradi i održava našu Majku Zemlju. Jesu li elementalna bića zla, ili - mogu li biti zla? Apsolutno ne! Ona na neki način nas ljude diviniziraju i zbog toga ekstremno precizno i tankoćutno reagiraju na izboje naših misli i emocija. A kakve su naše misli i emocije? Nasilne, nasilne nasilne. Agresivne, agresivne, agresivne. Pune ljutnje i mržnje, prosuđivanja i osuđivanja, jada i zdvajanja, osjećanja beznađa i praznine, zbunjenosti i strave. I kako bi naša anđeoska braća i sestre, koja nam žele služiti bez i jedne primisli, mogla reagirati na sav taj užas koji svojim umovima proizvodimo? Jedino ljubavlju, konstruktivno. Što to znači? To znači da se ona sve više i više i više naprežu kako bi nam udovoljila, a to naprezanje nužno stvara pozadinsku energiju za koju ona nisu odgovorna. Ona, naprosto, ne mogu ni na koji način amortizirati zlo koje mi stvaramo. Zlo ne postoji u evoluciji anđela, ono postoji samo u ljudskoj evoluciji. U jednom trenutku ta pozadinska napetost, koja nastaje posredno kroz njihovu nemogućnost da usluže naše izopačenosti, počinje "pucati po šavovima". Tada nastaju tornada, uragani, poplave, požari i potresi, ali i pandemije. Mi se igramo s Prirodom jer nemamo pojma što Priroda zaista jest, kolika je Njezina snaga i ponad svega Njezina mudrost. U pozadini Prirode inteligentan je život anđeoskog carstva koje gradi i posreduje - to se carstvo ne može podmititi niti izmanipulirati. Ono služi čovjeku čak i kad ga uništava. Na nama je da to prepoznamo i otrijeznimo se dok ima vremena.

Anđeli na nadljudskoj razini poznati su kao Arhanđeli. Rudolf Steiner puno je govorio o Mihaelu u kontekstu turbulentnih zbivanja 20. i 21. stoljeća - to nema baš nikakve veze s pučkim religijskim poimanjima istog entiteta. Arhanđeli su anđeli koji su nakon beskrajno duge evolucije, nezamislivo duže od naše, konačno postigli Bogosvijest, Prosvjetljenje ili stanje Jedne Svijesti. Neki od njih na specifičan, nama nezamisliv način fokusiraju osnovne stvaralačke Sile Prirode kojih na našem planetu ima sedam. Sedam Kozmičkih Zraka prolazi kroz sedam glavnih Arhanđela kao kroz sedam fokalnih točaka svojega uzemljenja i razrade. U tom smislu Bog utjelovljen u anđelu ima neizrecivo veću moć od Boga utjelovljenog u čovjeku. Učenje kaže da će na planetu Zemlja u veoma, veoma dalekoj budućnosti konačno doći do ujedinjenja anđeoske i ljudske evolucije u božanskog Hermafrodita. Šiva u čovjeku i Šakti u anđelu alkemijski će se spojiti u jedno na razini same evolucije, što će biti događaj bez presedana.

Zaboravio sam spomenuti veoma važnu činjenicu: anđeli na razini ljudskog carstva, na razini samosvijesti i razuma, nisu bića astralne sfere, sfere emocija, požude, zanošenja i opsjena. Anđeli na ljudskoj razini poznati su kao solarni pitriji koji grade naše kauzalno tijelo (onaj nosač svijesti koji pamti sve naše prošle inkarnacije). Nasuprot njima nalaze se lunarni pitriji koji posreduju sva zamisliva emocionalna stanja - oni su vrsta podljudskog carstva anđela. U svakom slučaju, doslovno ne postoji baš ništa što se s nama događa, a da to netko ne mora osmisliti, omogućiti, izgraditi, provoditi, održavati i dovoditi u kontekst. Mi sve uzimamo zdravo za gotovo i sprdamo se s urođenicima koji imaju animistička vjerovanja - i zato ubrzano propadamo.



Tri vile Suđenice

srijeda, 24.08.2022.

Vile Suđenice dolaze djetetu na njegovo rođenje i tri dana zaredom nad njim pletu niti njegove sudbine. Prva vila plete niti njegovih dobrih djela, druga vila plete niti njegovih zlih djela, a treća vila isprepliće niti prvih dviju i tamo gdje nastane nerazrješiv čvor, čovjekov život završava.

Kod nekog taj čvor nastane iznenada, naglo. Kod drugog on se izdaleka dade naslutiti, ali se čini kao da još ima nade, kao da će se dogoditi čudo i čvor će se nekako rasplesti. No treća se vila ne bavi rasplitanjem, ona samo sapliće, usložnjava, čini nepovratnim - to je njezin zadatak. Stoga, kad se niti prvih dviju vila jednom počnu saplitati, malo je izgledno da će se one same od sebe rasplesti. Istina je, niti prvih dviju vila veoma često dolaze zajedno - kako one pletu, tako se na podu pred djetetom umnaža gomilica niti, no one nisu zbiljski spletene ili upletene, one se samo dodiruju, naliježu jedne na druge, no ustvari su odvojene. Moment kad se niti prve i druge vile počnu uplitati stoga nikada nije dolje na podu, ma koliko ta gomilica izgledala kaotično; taj je moment uvijek blizu pletećih igala, blizu brzih, neumornih, vazda zaposlenih ruku vila - one se međusobno gurkaju, svađaju, jedna drugoj pokazuje kako se plete, jedna se drugoj miješa u posao jer ih treća vila neprestano gura u sukob, neprestano ih konfrontira, i eto gdje vreba opasnost, gdje se prije ili kasnije neke dvije niti, sasvim nehotice, sasvim slučajno, stanu uplitati, zaplitati, umnažati svoje svezivanje, kraćenje i kobno poniranje u čvor.

Naravno, vile Suđenice samo izvršavaju Božju Volju. A Božja Volja zlatom obrubljuje naše grijehe iz prošlosti, iz davnine, iz svršenih utjeljenja, i tako pozlaćene grijehe umeće u rad ruku vila sestrica. U konačnici, nakon eona vremena, nakon svih naših života, dolazi jedno rođenje kod kojeg tri vile Suđenice stoje nad djetetom i ništa ne čine. Samo gledaju, svjedoče, podupiru, jer je zlatna košulja sretnog čovjeka već zgotovljena i dijete ju je odjenulo te bliješti sjajem neprolaznog, vječnog. No ako se malo bolje pogleda, ako se pogled svom puninom ljubavi usmjeri na tu zlatnu košulju, vidjet će se da košulje zapravo - nema. Niti je ikada bilo sudbine, niti postoji oslobođenje od nje - sloboda je uvijek sjala svojim vlastitim sjajem u svojoj vlastitoj samobitnosti.

21. kolovoza navršile su se četiri godine od smrti Vesne Krmpotić. S tihom ponornicom zahvalnosti u srcu, donosim jedan njezin dragulj riječi:

Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke koja spopada site i bogate. Nakon duga vijećanja liječnika i zvjezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka. Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka koji nije izgledao uplašen, namrgođen ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je siromašan, ili to što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to što je volio ljude koji nisu živjeli s njim… Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Upitaše ga za razlog njegova veselja. Nemam nikakva razloga, odgovori čovjek, ja pjevam naprosto zato što sam sretan. Kad su to čuli, kraljevi poslanici kliknuše u slavodobiću i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju. Ali, da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.



Glup, gluplji na pametnim teflonima

ponedjeljak, 22.08.2022.

Nemam pametni teflon pa ne znam, ali mi supruga priča kako joj se preko WhatsAppa neke frendice otimaju za titulu glup, gluplji, šaljući joj izabrane dragulje antivakserstva, teorija zavjere i antirodnog pokreta iliti katolibanskog aktivizma protiv tzv. rodne ideologije. Tako je i jučer dobila donji video u mp4-formatu i proslijedila mi ga na mail. Dok sam ga gledao (traje malo više od minute), u glavi sam imao nevinu misao laneta u praskozorje: "Pa je li to moguće?!" Nakon što je video završio, pomislio sam: "Ma neeee. Teško mi je povjerovati da je to istina." Pet sekundi kasnije bilo mi je jasno: "O bože, pa naravno da je ovo čista izmišljotina! Tko zna zašto je ova scary-žena nalik bezazlenoj lutki iz horor filmova koja iza leđa drži nožetinu zapravo platila tih 263 eura! Složila je suludi miks iz nekoliko stvari koje su joj se (možda) dogodile kako bi pred vlastitom poliester-savjesti opravdala svoje izmišljotine!" Dvije minute kasnije prisjetio sam se da u Njemačkoj žive milijuni Turaka i ljudi s Bliskog istoka, iz Azije i Sjeverne Afrike, točnije (po popisu iz 2016.) - 2.797.000 Turaka, 4.069.600 ljudi s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, 1.108.000 Arapa, 1.119.000 ljudi iz Istočne, Južne i Jugoistočne Azije, 795.000 Indijaca, Afganistanaca i Pakistanaca, 443.000 Grka, 164.000 Iranaca, 510.000 ljudi iz Supsaharske Afrike itd. Trebamo li vjerovati da bi se njemačka vlada, čak i da je potpuno pošemerila pameću, usudila zatražiti od svih tih Turaka, Arapa, Grka, Indijaca, Pakistanaca i inih da svoju mušku djecu, da svoje sinove na koje su toliko ponosni, radi psihološkog eksperimenta dovedu u školu u haljinicama, i to još pod prijetnjom kazne od 263 eura u slučaju neposluha?! Samo osoba iz kategorije glup, gluplji može u takvo što povjerovati!

Žena koja je donji video preko WhatsAppa poslala mojoj supruzi (a koji sam ja bezuspješno pokušavao uploadati u ovaj post nakon što sam napravio konverziju u MPEG i redukciju sa 119 na 15 megabajta, ali sam ga onda, srećom, uspio naći na YouTubeu) sve do pandemije bolesti uzrokovane virusom SARS-CoV-2 nikako, ali baš nikako nije spadala u kategoriju glup, gluplji. Kao profesorica engleske književnosti živjela je godinama u New Yorku u diplomatskoj garnituri, zatim i drugdje po svijetu, a njezine su duhovne reference - da sad ne nabrajam jer ne želim otkrivati njezin identitet - zaista iznimne. Zadnjih je dvije godine, međutim, postala žestokom antivaksericom, u panici od kemtrejlova i duboke države, puna paranoidnog "što nam to rade" resantimana, a jučer, evo, saznajem, da se pridružila i tifusarima antirodnog pokreta. Barem još za sada, koliko znam, nije u pokretu Hoda za život, no mislim da joj to prirodno slijedi u ovom zagonetnom scenariju koji jako sliči "Invaziji tjelokradica" Philipa Kaufmana.

Pogledajte ovaj, ipak jezivi video i recite mi svoje mišljenje. Nažalost, nisam vam ostavio puno manevarskog prostora jer sam se jasno odredio prema temi, pa ipak...




Nedjeljna matineja

nedjelja, 21.08.2022.








Sloboda nije zanimljiva tema

četvrtak, 18.08.2022.

Možemo li na velikom uličnom plakatu vidjeti riječ krumpir i ne pročitati je? Vidjeti samo nepoznate oblike, kao što ih vidi sretno trogodišnje dijete? Ne možemo. Naša percepcija je vezana, zarobljena. Ako je zarobljena imperativom krumpira, teško je zanijekati da nije zarobljena i malim milijunom drugih stvari, što svjesno prepoznatih, što sasvim neznanih. Mi smo uvjetovani na neizmjerno mnogo načina. Prije samo nekoliko minuta imao sam namjeru prezentirati vam, dati vam na čitanje nekoliko vulgarnih riječi ili čak rečenica, ne bih li u vama izazvao reakciju koja bi vas potakla na razmišljanje vezano uz moju početnu misao, no onda sam se iz čistog konformizma ipak predomislio - moje su intencije očito vezane nekim skrupulama. Ne znači da su te skrupule same po sebi loše, pa ipak, ostaje činjenica da su moja percepcija, moji osjećaji, moj misaoni svijet, um, veoma vezani, skroz zarobljeni. Nema tu nimalo slobode, čak i kad se radi o mogućnosti vrline.

Vozeći se danas tramvajem od jedne do druge točke, uočio sam dvoje mladih kako u zadnji čas uskaču unutra na zadnja vrata, nakon što ih je vozač već počeo zatvarati. Sjeli su skroz iza i počeli se grliti, ljubiti, divlje nešto izvoditi. Bili su iritantni, dakako, bez obzira na šarm mladosti. Tada sam se upitao: što bih mislio o njima ako bi sada započeli neku vrstu seksualnog odnosa? Ne bi mi bilo prvi put da nečemu takvom u javnosti i protiv svoje volje svjedočim; osim toga, nisam čovjek koji se skandalizira, koji je konsterniran. Maknuo bih pogled, udaljio bih se, a ako bi stvari eskalirale, možda bih nešto i poduzeo u smislu zaštite javnog morala, no svakako ne bih imao nikakve moralizatorske reakcije unutar sebe. No, što bih mislio o njima? Kao mladić, kao student koji je želio postati pisac, gutao sam sva moguća iskustva koja su mi bila dostupna, čitao tone knjiga, promatrao ljude i događaje oko sebe, i sve to nastojao prevrednovati u literarnom ključu, osmisliti unutar spisateljske vrste imaginacije. Tako sam, naravno, literarno promišljao i sve vrste seksualnih ekscesa, ništa nije moglo ni trebalo izbjeći mojoj mašti pisca u nastajanju. Pa ipak, to je bila imaginacija, nije bila stvarnost. Hladna stvaralačka imaginacija jednog mogućeg pisca koji se ne veže i koji se ne smije vezati emotivno za svoje motive i likove. Nikada ni u snu ne bih sam počinio sve ono što bi moji književni likovi bili u stanju počiniti - to je jasno kao dan. Pisac ima tu frontalnu, radikalnu, skroz slobodoumnu imaginaciju, no ona mu služi samo za pisanje. To odvaja pisce od mnogih drugih ljudi. A onda u tom tramvaju gledam to dvoje mladih kako se ljube i grle ekscesno i opsceno, na rubu pornografskog. Što bih o njima mislio da su zaista prešli granicu? Mislio bih da su izopačeni, iskvareni do granice nakon koje je sve s njima moguće, da su se spustili na animalnu razinu koja nije normalna za čovjeka.

Slično je s grupnim seksom (možda će se netko sada pobuniti), još i više s ubojstvom - literatura, imaginacija, film su jedno, dok je stvarnost nešto sasvim drugo. Na faksu sam imao prijateljicu, puno smo se družili, bila je iznimna. Sjećam se, moj je Odsjek na Filozofskom upisivao 45 studenata na godinu, a prijavljivalo ih se između 200 i 300 - bilo je teško upasti. Ja sam bio pri kraju liste upisanih, a moja je prijateljica bila - prva. I ne samo što je bila prva, nego je po broju bodova drastično odskakala od druge osobe i svih ostalih. To ju je izoliralo. A i ne samo to. Bila je iz provincije, iz malog gradića Zapadne Slavonije. Mi provincijalci imali smo neku vrstu problema sa socijalnom adaptacijom među arogantnim i prštavim Zagrepčanima (ja sam tada bio već četiri godine u Zagrebu, pa ipak, bio sam sirovi provincijalac u odnosu na sva ta božanstva iz MIOC-a i Jezične). Možda nas je baš to spojilo. Imao sam već više od godine dana djevojku, također Jezičarku, koja je na tom istom Filozofskom studirala povijest umjetnosti i engleski i koja mi je nakon rezultata mog prijemnog rekla da joj obavezno moram pričati o toj frikuši koja je toliko superiorna nad svima ostalima. A onda se zaista tako slučilo da smo između svih studenata na godini upravo ja i frikuša postali prijatelji. Bila je nesigurna, posve bez samopouzdanja, iako je imala briljantnu inteligenciju - tko ne bi pao na takvu osobu, naročito ako je i sam nesiguran i bez samopouzdanja?

Ipak da napomenem - jedini studenti iz provincije koji nisu imali baš nikakav problem s adaptacijom niti kompleks manje vrijednosti bili su - pogađate - Dalmatinci! Među njima Damir Pilić koji je stalno pričao o nogometu pa sam ga smatrao idiotom, sve dok jednog dana slučajno nisam pogledao njegov index - imao je petice sve do jedne. Bio sam u šoku, shvatio sam da čovjek ipak ne može biti baš idiot. A s vremenom sam se i u dubljem smislu osvjedočavao da nije idiot, da je još jedan feralovski Dalmoš visokih i plemenitih ideala, kako je već tekla njegova novinarska i spisateljska karijera.

Ja i moja frikuša provodili smo dane u ogovaranju svih ostalih studenata. To je bilo slatko druženje nekoliko mjeseci, možda i punu godinu, no onda me ipak počelo opterećivati. Ali sve ovo ne govorim zbog toga. Jednoga dana, negdje u nekoj sobi na "Cvjetnom", već na trećoj godini, meni i mom prijatelju koji je studirao pravo (bili smo trojka nerazdvojnih prijatelja) odlučila je otkriti nešto što ju je strahovito tištalo i uzbunjivalo bez prestanka. Imala je dečka, studenta iz Slavonskog Broda, koji je također boravio na "Cvjetnom", u jednom od muških paviljona. Jako ju je volio, barem se takvim prikazivao. I iz razloga te silne ljubavi odlučio joj je priznati nešto što je u vojsci, na odsluženju vojnog roka, učinio svome kolegi vojniku. Naime, ubio ga je. Ni manje ni više. Imao je razlog za to, neku vrstu zavisti. Učinio je da njegovog kolegu vojnika poklopi neki stroj koji su zajedno opsluživali. Ispalo je kao da se radilo o nesretnom slučaju. Moja je prijateljica bila prestravljena - nemoguće je nastaviti takvu vezu, a bojala se prekinuti je. Bila je neka razmjena studenata početkom devedesetih, nastavila je studij u Beču, često me zvala da se i ja onamo preselim. Kasnije su me ona i njezin suprug posjećivali na Tuškancu gdje sam bio podstanar - dugo smo održavali kontakt. I danas još osjećam tu jezu njezine tjeskobe i strave zbog toga što joj je dečko kojeg je voljela priznao da je ubojica. Tih zadnjih mjeseci na "Cvjetnom" jako se znojila; bila je veoma uredna, pa ipak, neprestano se osjećao njezin znoj, destilirana tjeskoba.

Naša je percepcija vezana, zarobljena. Mi naivno mislimo da nešto možemo učiniti po tom pitanju, ali ne možemo. Maštamo o slobodi, no sloboda nije zanimljiva tema. :)

Dolazeći novi čovjek

srijeda, 17.08.2022.


Donosim dijelove iz knjige Jana van Rijckenborgha „Dolazeći novi čovjek“, iz 5. poglavlja „Nema mosta između čovjeka prirode i čovjeka duha“:

Vjerojatno ste razumjeli da je dijalektički čovjek opremljen jednom trostrukom svijesti, jednim trostrukim egom. Ako promatramo naše bližnje i njihovo ponašanje i ako smo obavezani da s njima uspostavimo kontakt, što se svakog trenutka i događa, neophodno je potrebno uvijek moći ustanoviti, s kojim od tri ego principa imamo posla u tom momentu.

Ta tri stanja svijesti u čovjeku nisu samo simbolična ili filozofska razlikovanja, ona su potpuno naučno, organski dokaziva. Prvo, postoji jedna centralna svijest ili „ja“, koja svoje sjedište ima u svetištu glave. Ta svijest koristi moždane centre i može se objasniti njihovom građom. Sve naše intelektualne sposobnosti kao i njihovo školovanje proizlaze iz aktivnosti tog jastva. Ono je, dakle, sposobno razumno registrirati stvari i vrijednosti onako kako se one tom jastvu prikazuju, izvlačiti iz njih razumne zaključke i donositi razumne odluke.

Pored toga, svijest svetišta glave opremljena je jednom snagom volje. Vibracija koja proizlazi iz te snage volje tjera krv, nerve i mišiće na aktivnost. Oprema te svijesti nam savršeno objašnjava zašto postoji toliko mnogo ljudi kojima u prvom redu upravlja ta svijest i koji kroz nasljedne osobine ili pak školovanjem stoje skoro potpuno pod vodstvom te svijesti. U tom slučaju, da bismo označili taj tip, govorimo o intelektualnom čovjeku. Jednoj određenoj klasi tog centralnog tipa svijesti glave pripada također i okultist.

Drugo stanje svijesti prepoznajemo u svetištu srca. Principijelno radi i ova svijest neovisno od dviju drugih. Organski ona ima svoje sjedište u sedmerostrukom srcu. Ali pazite dobro, ova svijest nema nikakve veze s atomom iskre duha u desnoj srčanoj komori.

Centralna svijest svetišta srca svira na svim registrima ljudskog emotivnog života. Emotivni život jedan je kompletni instrument te svijesti, koji, npr., može funkcionirati neovisno o svetištu glave. Čovjek može srcem zaista „misliti“. Međutim, riječ „misliti“ odmah u nama izaziva predodžbe koje se odnose na moći razuma. Zbog toga je možda bolje reći da je svetište srca u stanju registrirati i prosuđivati život i njegove različite faktore i na toj bazi donositi odluke.

Svijest svetišta srca također je opremljena snagom volje koju označavamo kao osjećaj, potresenost, ganuće ili sentimentalnost. Vibracije snage volje također tjeraju čovjeka na aktivnost. Ljude koji žive primarno iz centralne svijesti srca nazivamo mističarima, kojima, između ostalog, moramo pribrojiti i one koji potpuno izgaraju u religioznom životu ove prirode.

Treće stanje svijesti ima svoje sjedište u svetištu karlice ili, preciznije rečeno, na njegovu vrhu. Ono je organski povezano sa sistemom jetra – solarni pleksus – slezena. Ta centralna trbušna svijest je najfundamentalnija od svih tih triju prirodnih jastava. Ona određuje naš karakter s kojim dolazimo na svijet. Sve naše skrivene i očite sklonosti i cjelokupna naša karma sadržane su u tom jastvu. Ego tog sistema jetra – slezena ima jedan snažan, prevladavajući utjecaj na oba druga jastva; to je ono ja s kojim noću „izlazimo“ i skupljamo naša noćna iskustva.

Ego glave i ego srca mogu biti dijalektički kultivirani do njihove prirodno-zakonske granice, ali ego trbuha ne može biti podvrgnut nikakvoj kulturi. Taj ego je istinski dijalektički čovjek koji je primoran pokazati svoju pravu osobnost; neprikrivenu, takoreći golu. I pošto se ne usuđuje biti prepoznat, skriva se često iza manje ili više kultivirane maske centara glave i srca. Tada čujemo onaj dostojanstveni i uzvišeni govor koji je prepun razumijevanja i ljubavi za bližnjega. Iza toga, međutim, vreba praživotinja, spremna na skok.

I ta trbušna svijest posjeduje potpunu deduktivnu moć u strukturama sunčanog spleta, a isto tako i jednu volju. Volju svijesti trbuha nazivamo nagonom i svi znamo da je čovjek tim nagonom isto tako stimuliran na djelovanje. Ako neki čovjek primarno i razuzdano živi iz trećeg ega, tada on predstavlja tip pračovjeka, pravog čovjeka prirode koji ne poznaje granice, brutalnog materijalistu, grubog otimača.

Nakon izvjesnog razmišljanja postat će vam jasno da se svi dijalektički eksperimenti na području civilizacije, kulture, religije i magije mogu objasniti iz bezbrojnih pokušaja da se uvedu red i ravnoteža u djelatnosti i aspekte tri ega prirode. Ali vi ćete također prepoznati i to, da upravo iz toga nastaje veliki potencijal neistinitosti i da se tim načinom razvijaju silne, skoro neizdržive napetosti u svakom pojedinom ljudskom životu. Sve bolesti koje muče čovječanstvo prouzrokovane su disharmonijom i napetostima između tri ega, glave, srca i trbuha.

Kada se čovjekovi prainstinkti otmu kontroli, onda on propada u jednom užasnom životnom vladanju: jedan općeniti demonizam ga potpuno obuzima. Vođe čovječanstva u svakoj epohi pokušavaju odagnati tu fundamentalnu opasnost time što ego glave i ego srca podvrgavaju svim mogućim metodama odgoja. Međutim, čim individualizam, samopotvrđivanje i životne norme dopadnu nevolje (a to je u dijalektici jedan prirodni zakon), tada silom svog bića intervenira treći ego; svijet postaje bijesnim paklom, a čovjek poput krvožedne životinje u divljini. Sav trud glave i srca oko toga da se to stanje prikrije, uljepša, da se to prikaže u drugačijem svjetlu ili da se sanjari o jednom drugačijem stanju, sve to nije u stanju da nam prikrije pravo stanje stvari: ne postoji nikakav most između čovjeka prirode i duhovnog čovjeka. (…)

Čovjek prirode opremljen je s tri agregata svijesti od kojih dva moraju služiti kao sigurnosni ventil za treće, fundamentalno stanje svijesti. U pogledu prirodnih životnih rezultata sve se to ipak pokazuje kao nedovoljno: ili se događa jedna strahovita katastrofa ili pak nastupa jedno dramatično rasulo. Rezultat je u svakom slučaju smrt i neprekidno okretanje kotača dijalektike.

Tko dijalektički ljudski organizam objektivno istraži i na kraju svojih zaključaka doživi zdvojnost, pruža s tom zdvojnošću dokaz da se u njegovu sistemu radi o jednom krajnje čudnom zbivanju.

Čovjek je biće prirode; čitav njegov životni sistem objašnjiv je iz ove prirode, a njegovi životni impulsi proizlaze iz njegova jedinstva s tom prirodom. Bol, patnja i tuga čovjeka prirode ne potječu stoga iz očajavanja zbog otuđenja od Boga, već zbog otpora koji on u svom prirodnom razvoju doživljava. Isto tako kao što kunić ispušta svoj smrtni krik kada ga napadne lasica, tako urliče i čovjek kada njegov prirodni razvoj biva otežan bolešću ili drugim dijalektičkim poteškoćama. Istraživanjem tih stvari otkrit ćete da možete uvjeriti svakog dijalektičkog čovjeka u zakonitosti dijalektike, ali da je on nipošto ne smatra lošom. On je smatra prirodnom, često čak veličanstvenom, jer dijalektika potpuno odgovara njegovu prirodnom stanju. On borbu u prirodi smatra jednom pravom ljudskom i muškom stvari. Moderni stil života, koji trenutno vlada svijetom, u potpunosti je proizišao iz te borbe i tog zakona.

Ljudi su kao prirodna bića u svom stanju bitka zdvojni samo zbog toga što u svijetu ne ide sve onako kako bi oni željeli, isto kao što očajavaju i zbog ekonomskog fijaska. Ne smijete se stoga dati prevariti kada ti ljudi, eventualno puni religiozne sentimentalnosti, pjevaju svoje žalopojke o tom zlom svijetu, jer oni taj svijet smatraju lošim samo zbog toga što ne dobivaju ono što žele. Zato morate i same sebe dobro preispitati, jeste li možda u duhovnu školu došli zbog toga što ste razočarani neuspjehom u ovoj prirodi ili se stvarno osjećate kao stranac na ovome svijetu čiju dušu nagriza razočaranje zbog otuđenosti od Boga.

Ukoliko je ovo posljednje slučaj kod vas, tada se u vašem sistemu radi o onom do krajnosti čudnom zbivanju, na koje smo se upravo osvrnuli. Vaš nemir se, naime, može objasniti iz aktivnosti atoma iskre duha. (…) Radi se o bolovima atoma iskre duha u običnom zemaljskom prirodnom biću: isključivo ta patnja, isključivo ta bol su oslobađajuće. Tko tu bol poznaje, taj zna da mu ti ožiljci služe ozdravljenju, jer istinski učenik kroz tu bol osjeća da ga je Gnoza pronašla. Tko u prirodi podnosi bol, urliče kao životinja u divljini; ali tko podnosi bol čovjeka ganutog Duhom, taj je obilježen blagoslovom. (…)

Tko na taj način, kao posljedicu buđenja atoma iskre duha, podnosi bol u egu, taj započinje upravo objašnjeni proces koji doslovce i tjelesno predstavlja zvono smrti za tri dijalektička ega. Kao što znamo, iz atoma iskre duha rađa se jasna slika besmrtnog čovjeka, čija mentalna koncepcija konačno prodire u sistem jetra – slezena, da bi tamo napala ključnu poziciju dijalektičkog prirodnog bića.

Prvo će svetište srca preko atoma iskre duha biti prisiljeno na novu, oslobađajuću djelatnost. Centralna svijest srca će tako, kao prvo, biti izbačena iz njenog prirodnog stanja. Jednom novom mentalnom aktivnošću će nakon toga centralna svijest glave biti pripojena struji obnavljanja. Kao treće, slika besmrtnog čovjeka mora ući u ustavu jetre – slezene kako bi napala treći ego; time će biti položena sjekira na korijen dijalektičkog postojanja. Kad sada u učeniku započne ta treća djelotvornost, tada se on sasvim konkretno počinje spremati da postane spreman i podoban za tip novog dolazećeg čovjeka, tada će on organski biti pripravan za susret s Kristom u oblacima neba. Tada će riječi „I pobjeda proguta smrt“ postati stvarnost.

Ako pak ne posjedujete atom iskre duha ili ako ga Gnoza još nije u vama rasplamsala, tada ćete naša saopćenja i razmatranja primiti na znanje samo intelektualno ili mistički, ovisno o sklonostima vašeg prvog ili drugog ega. U najdubljem biću, međutim, sve to vam neće moći ništa reći i neće vas moći dodirnuti. To vas neće uzbuditi niti pokrenuti. Ako, međutim, podnosite s nama bol u atomu iskre duha, i svjetlo Gnoze stoga postaje svjetiljkom vašim koracima, onda će svako predavanje duhovne škole prizivati u vama jednu sasvim posebnu snagu. Svaka riječ se tada obraća neposredno vašem duhovnom atomu koji leži pokopan u krvi srca. Kroz čudesna svojstva duha bit će vam dano da ispitate svaku riječ i neposredno je prepoznate kao istinu. Ona će tada u vaš krvotok dovesti jednu snagu koja se ni s čim ne može usporediti. Tako će djelo Gospodnje, djelo Univerzalnog Kristovog Bratstva, biti u vama učvršćeno. (…)

Djelo Gospodnje u tom smislu nije nekakva dušebrižnička aktivnost koju za vas provodi Škola Ružinog Križa, već je to jedan metodičan rad koji u vama i za vas izvodi Gnoza. Ta aktivnost koju Bratstvo u vama i za vas poduzima nije rad s kojim nećete biti upoznati, nije neko automatsko oslobođenje u koje ćete biti primljeni, već vaš čitav atom iskre duha, napaćen u bolu ega, mora na inteligentan način surađivati u tom radu. Stoga, učenici na Stazi, budite postojani i nepokolebljivi!



Čak ni otpočetka

utorak, 16.08.2022.

Uvijek zaboravim da se trebam ljutiti na nekoga. Tko će to sve pamtiti? Toliko sam puta sebi rekao da određenog susjeda više neću pozdravljati kad ga sretnem u liftu ili pred zgradom, i? Razvučem lice u osmijeh i čujem sebe kako govorim: "Dobar daaaan." Nekako kao da taj stvarni susjed nije onaj susjed na kojeg se ljutim. Zamjeram si taj konformizam, ali si ne mogu pomoći.

Ako se danas posvađam sa ženom, sutra ujutro neću imati blagog pojma zašto smo se posvađali. Ne pretjerujem, tako je. To je možda ipak neka vrsta intelektualne uskraćenosti.

Deset puta na dan provjeravam je li mi kartica tekućeg još uvijek u novčaniku, jesu li vrata zaključana, je li svjetlo ugašeno. Kako vjerovati sebi? U mom umu ne postoji konačna konfirmacija da sam nešto percipirao, spoznao, zapamtio. Jedine dvije stvari koje znam napamet su Voćka poslije kiše i Oče naš, no ako bih kao rock-legenda na stejđu morao recitirati te pjesmice, velika je vjerojatnost da bih negdje putem izgubio nit. Jednom sam u jednopartijskom užasu sudjelovao u nekakvom dugačkom NOB-recitalu, tada su recitali bili fora, vodila nas je Zvjezdana Ladika koja je već tada imala 700 godina. Bilo nas je desetak na pozornici, svako malo došla bi moja dionica. U jednom momentu imao sam malo više teksta, počeo sam odvažno, a onda sam se iznenada zatekao u sadašnjem trenutku. Mogao sam satima buljiti u mrlju na reveru lokalnog političara. Tu i sada svaki recital doživljava svoje anihilacijsko prevrednovanje i ja najednom više nisam imao pojma koja rečenica slijedi. Na sreću, u umu mi se pojavila rečenica koja dolazi nakon desetak preskočenih i tako sam samo nastavio, a da nitko od veleuvaženih uzvanika iz publike ništa nije primijetio. A što se tu uopće ima za primijetiti? Dragi druže Tito ovo, dragi druže Tito ono, te rosna polja, te crveni makovi, te Neretva i Sutjeska, tifus, strijeljanja, ponosna jutra slobode, rumeni obrazi radosnih ljudi... Tifus zamijeniš strijeljanjem, slobodu radošću - razlike su neznatne. Pa ipak, ostalo mi je to kao neka trauma, sljedećih sam dvadeset godina opetovano sanjao kako trebam izići na pozornicu, a ne znam tekst. Najednom otkrivam da ne znam tekst. Brže-bolje čitam iz skripte svoju dionicu, no džaba, sve mi je nepoznato.

U našem je narodu tako uređeno da svatko tko drži do sebe mora imati svog primarijusa. Cijeli život slušam kolege kako se hvale svojim primarijusom. Razina iznad ima svog odvjetnika - očito znaju zašto im treba. U svakom slučaju, ljudi obožavaju drugima preporučivati svog - stomatologa, ginekologa, parketara, roletara, soboslikara, vodoinstalatera, električara, dimnjačara, automehaničara, pisca, lubeničara. Nitko da mi, međutim, preporuči svog psihijatra, a meni bi baš trebao jedan. Zašto? Zato što mu imam potrebu reći da se projiciram iz Bezprostornosti u Prostor i iz Bezvremenosti u Vrijeme. Zato što vjerujem da na neki čudan, neobjašnjiv način zaista sve jest Jedno. Zato što smatram da je Svijest nelokalna, dok su tijeloumovi samo minijaturne "lokvice vode" u kojima se Ona reflektira. Zato što mi se otkrilo da Sloboda nije nešto što se može zadobiti, postići, izvojevati, dosegnuti. Ona je stalno tu, sve vrijeme, čak ni otpočetka.

Psihijatar: Zašto imate potrebu riječ svijest pisati velikim početnim slovom?

Magija krvi

ponedjeljak, 15.08.2022.

Jučer mi je sinulo kako crkvena duhovnost, tzv. kršćanstvo, zapravo nije ništa drugo nego pogansko slavljenje predaka. Pogansko, šamansko, predkršćansko, staroegipatsko, kakogod. Crkveni blagdani, misa, liturgija, procesije - sve je to odavanje počasti precima, spiritistička seansa. Nema to veze s Trojednim Bogom niti s Bogorodicom, Zagovornicom ljudi. Kršćanstvo (i druge religije) samo je zgodan izgovor kako bi se i dalje, pod dopuštenim uvjetima, mogli slaviti preci. To je energetsko-značenjski potpis kršćanstva. Jer što vjera, što Crkva znači čovjeku-vjerniku? Prije svega i jedino - odnos prema tradiciji, naslijeđu, višestoljetnom kontinuumu. Vjera narod održava na okupu oko ideje povijesnog kontinuiteta. Dakle, skroz-naskroz svjetovna stvar. I kad se tako gleda na kršćanstvo, to je OK. Premda je besmisleno i stupidno u nekom višem smislu. I u nekom finalnom smislu katastrofalno.

Kaže se na Wikipediji da je Velika Gospa svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Jeste li primijetili da je riječ nebo napisana malim slovom? Je li to slučajno? Ili se radi o tome da je kršćanima (kršćanin - imenica muškog roda) Nebo zadnja rupa na svirali? Njima je do toga da jednu lijepu, zgodnu, vazda mladu ženu žrtvuju na Oltaru Djevičanstva kako bi sve ostale žene mogle ostati na tržištu, u ponudi. To je još jedan tipičan poganski, predkršćanski čin žrtvovanja, i opet jednom umješno maskiran.

Nema obmanjivije stvari od dramljenja oko vjerskih osjećaja, naročito kad se oni, gdjegdje, povrijede, kao u slučaju plakata za kazališnu dramu Fine mrtve djevojke ili Sotonskih stihova Salmana Rushdiea. Ja znam što su vjerski osjećaji, što je snažna devocija, osjetio sam je mnogo puta. Nisam vjernik, ali nisam ni ateist. Devocija nema veze s nečim što nam je nametnuto izvana kao institucionalna religija, kao crkvena hijerarhija, kao dogmatske propozicije. Devocija, strogo semantički, nije religiozan osjećaj, iako se u nekom labavom, uopćenom smislu može takvim nazivati. Ona je veoma intiman događaj unutar Srca i ni sa čim vanjskim se ne može prispodobiti. Može je izazvati i često je izaziva magnetsko zračenje pojedinačnog božanskog bića, čovjeka koji je nepovratno dosegnuo viši stupanj postojanja, no ona izvorno ne pripada tim bićima, ona pripada samo i jedino našem Srcu. Gospa za mnoge kršćane utjelovljuje Ženski Princip božanskog, slično kao u Indiji Kali, Durga ili Lakšmi. To je u konačnici dobro za kršćanstvo jer ga uravnotežava.

Velika se Gospa slavi diljem svijeta, ne samo u Hrvatskoj i Herceg-Bosni. No svagdje tamo gdje se ona emotivno i značenjski izjednačava s nacionalnim kontinuitetom i identitetom ne radi se ni o čemu drugom nego o atavističkom i toksičnom prizivanju predaka putem slavljenja tradicije i naslijeđa. U toj vampirističkoj invokaciji nema spomena ljubavi, dobrote, univerzalnosti, suosjećanja, solidarnosti, uživljavanja u patnje i radosti drugih. Postoji samo identitet. Plemenska svijest. Krv i rod.



Formatiranje pojma

nedjelja, 14.08.2022.

Čovjek osjeća: "Sve je sa mnom pogrešno. Sve je nasumično, proizvoljno, kaotično. Moje su misli izvan moje kontrole, još i više moji osjećaji, i jasno mi je da ispod moje svijesti teče široka, moćna, duboka ponornica koja zbiljski rukovodi mojim životom."

Zrnce plitkog zadovoljstva, kratak proplamsaj sreće pune konteksta, suovisnosti, bolje ili lošije susprezana nasilnost doslovno iz minute u minutu, dominacija negativnog psihičkog osjećanja, nezadovoljstva, tihe frustracije, na koju smo se navikli, s kojom živimo.

I tu su, dakako, bolesti. Kaže se da svatko ima svoju najslabiju kariku. Nekom je to dišni sustav, drugom krvožilni, trećem probavni, četvrtom urogenitalni itd. Najslabija karika usko je povezana s dominantnom vrstom negativnosti koju njegujemo. Veoma dragocjene povratne informacije možemo dobiti ako objektivno promatramo svoje roditelje te braću i sestre, no ono što će lakoćom primijetiti naš bračni partner ili naši prijatelji, nama će trajno promicati, bit ćemo slijepi za te uvide. Ja da sličim svojoj majci?! Ja da sličim svome ocu?! Nemoguće!!! Doslovno je podvig ako išta od toga zaista zamijetimo. No valja biti oprezan jer će naš bračni partner ili naš najbolji prijatelj svakako htjeti iskoristiti priliku, makar i podsvjesno, da na nas projicira svoje vlastite nezamijećene veze. Ako tomu pridodamo izvjesnost da se po mnogim podsvjesnim registrima zapravo intimno partnerski vežemo za ekstenziju svoje majke (ako smo muškarac) ili ekstenziju svoga oca (ako smo žena), tada se problematika dodatno usložnjava.

Život nam curi između prstiju. Nije to to. Nije to ono što smo zaista željeli, što smo priželjkivali, čemu smo se nadali, o čemu smo maštali, nad čim smo snatrili, što smo planirali, u što smo uprli svoju volju, što nam je bio unutarnji ideal. Nije to to. Netko nas je zajebao. Ili smo zajebali same sebe? Ili smo samo nedovoljno svjesni kako bismo pohvatali i spoznali sve stvarne sile koje u našem životu igraju ulogu? Bit će da je ovo zadnje. Stoga je besmisleno okrivljavati sebe ili drugoga i biti frustriran i nesretan. A najbesmislenije od svega je prepustiti se samosažaljenju i kukanju nad vlastitim životom. Mislim da nema gore osobine od sklonosti kukanju, žaljenju i prigovaranju.

Mnogi ljudi u novije vrijeme pribjegavaju floskuli o preuzimanju odgovornosti. Znate li što je istinsko preuzimanje odgovornosti? To nije "uzimanje stvari u svoje ruke", "dovođenje svog života pod svoju kontrolu", "odlučno micanje od stvari koje nas smetaju" i sl. Kad god smatramo da je to preuzimanje odgovornosti, vrlo brzo se nađemo u sličnim ili još gorim životnim okolnostima. Zašto? Zato što takva shvaćanja o preuzimanju odgovornosti uvijek mene vide kao žrtvu, a drugog kao krivca. Stvarno preuzimanje odgovornosti nije bijeg od situacije, već shvaćanje vlastite uloge u njoj. Shvaćanje vlastitih fiksacija, podzemnih struja reagiranja po liniji najmanjeg otpora, podsvjesnih sklonosti. Da bismo to mogli, mora nam se dogoditi zbiljska poniznost. Sve dok se i dalje prepuštamo samovažnosti, od prepoznavanja unutarnjih obrazaca naših nasilnih osobina neće biti ništa.

Samovažnost voli kritizirati i osuđivati. Ona nikada neće svjesno priznati: "Ja sam bolji od drugih", no zapravo se na to svodi. Nema neugodnije stvari od te kad shvatimo DA NISMO bolji od drugih, da nismo bolji ni od koga, čak ni od najcrnjeg vraga ili od najjezivijeg primitivca. Nismo bolji ni od koga. A ni lošiji. Samovažnost proizlazi iz duboko potisnutog straha koji bismo mogli formulirati kao: "A što ako ja zapravo nisam u pravu?! A što ako ja zapravo nemam pojma ni o čemu?!" U tom smislu, samovažnost ili arogancija često ima objektivno uporište u ovoj ili onoj vrsti izvrsnosti, no izvrsnosti koja je rano u životu čovjeka bila veoma povrijeđena, brutalno kastrirana, naglo odvojena od struje prirodne radosti koju moćna psiha generira.

To kastriranje ne mora biti samo na način da nas otac ili majka vrijeđa ili na druge načine poništava našu dječju samovrijednost. Ono može nastati i putem samog promatranja očevih ili majčinih zastranjenja, ukoliko smo inteligentno i samosvjesno dijete. Mogućnosti kastriranja su brojne i raznolike. Dijete se u struji nevinog mističnog poistovjećenja suobražava sa svojim roditeljem i njegove mane koje lucidno uočava podsvjesno prenosi na sebe i s vremenom ih pounutruje. Još je najbenignije ako dječak čiji je otac alkoholičar i sam jednom postane alkoholičar i ako sve ostane na tome (na pukom imitiranju očeve "vrline"). Puno je mučnije i kompleksnije ako se preuzmu dublje, karakterne osobine. Npr. ako preuzmem osobine varalice, obmanjivača, ili one samosažaljenja, izigravanja žrtve, vječne grižnje savjesti ili forsiranja nedostižnog svetaštva koje se onda - budući da je nedostižno - premeće u prisilnu sklonost tzv. grijehu (nevjeri, hedonizmu i sl.). Ili ako od roditelja preuzmem agresivnost, nadmenost, aroganciju, nesposobnost da se stavim u ulogu drugoga, sklonost vrijeđanju i ponižavanju drugih, sklonost manipulativnom upravljanju drugima, itd.

U svakom slučaju, s vremenom ćemo se razboljeti. Bolest je tako dobra učiteljica! Ali tko mari!? Tu je medicina da nas odvoji od imperativa samopromatranja, da nas uljuljka u osjećaj da će se naći neko medicinsko rješenje naše bolesti. Svi znamo kako to uglavnom završava - nikako pa ni tako. Ljudi se u najboljem slučaju muče dvadesetak godina, a onda, kako stare, problemi postaju sve veći i sve dugotrajniji, a mogućnosti koje medicina nudi sve tanje i maglovitije. I na kraju slijed kumulativnih "usputnosti" generira ovu ili onu vrstu fatalnog stanja i čovjek je - završio. To bude s pedeset, ili sa šezdeset, ili sa sedamdeset, no svakako prerano za tu dušu koja je mogla nešto sa sobom učiniti, a nije učinila ništa, protraćila je život, možda se malo bavila zelenim politikama, duhovnošću, zdravom prehranom, bla bla, no na koncu od svega zapravo - ništa. Promašaj. Još jedan besmislen život proveden u zabludama i iluzijama, u odgađanjima koja su postala fatalnima. I to je to.

Sve ovo primarno govorim sebi. I ja vapim za dubinskim, fundamentalnim iscjeljenjem. I pritom volim misliti kako bi se ono trebalo dogoditi samo na ekskluzivnim, apstraktnim duhovnim razinama, a da će promjena života onda uslijediti sama od sebe. Hm, neće. To je tužno samozavaravanje.

Astralni softveri

subota, 13.08.2022.

Kopam večeras malo po starim tekstovima rasutima po laptopu pa naiđoh i na ovaj, s datumom zadnje izmjene 21. kolovoza 2015. Kako leti to vrijeme! Dakle:

Sve je u našim životima vođeno s viših razina, kroz kanal koji nam je poznat kao podsvijest. Stavljajući sve žetone u toj unutarnjoj, psihološkoj kockarnici na jedan broj, na broj slobodne volje, mi se izoliramo od mogućnosti spoznavanja ili otkrivanja stvarnih sila koje postoje u pozadini. Vjerujući slijepo i odano u slobodnu volju, blokiramo si pristup toj istoj slobodnoj volji jer ne shvaćamo da je put do nje popločan hrabrim prihvaćanjem činjenice porobljenosti i posljedičnim istraživanjem i pronicanjem njezinih modaliteta, zamki i trikova.

U zemlji snova, na astralnoj razini, moćne se sile grupiraju u energetske blokove koji formiraju kompletan mikrosvijet određenog stanja svijesti budnog pojedinca. Takav jedan astralni – a kad kažem astralni, ponajviše mislim značenjski jer su značenja ona supstanca s kojom te sile rade – energetski blok ima u sebi razrađene bezbrojne situacije, socijalne i psihološke obrasce, kapilarno usitnjene motivacijske kanale koji svi čvrsto drže pojedinca u određenom stanju svijesti, uvjeravajući ga ili mu sugerirajući da je sve to što se s njim događa njegov vlastiti slobodan izbor. Pojedinac radi u nekom državnom poduzeću, npr. u HEP-u ili HŽ-u, ili je pripadnik Katoličke Crkve U Hrvata, ili se identificira s pojmom hrvatskog branitelja, ili ga je sudbina dovela u politički, kriminalni, sportski ili kakav drugi milje. Ili je Radnik U Kulturi. U svakoj od tih prepoznatljivih društvenih pozicija izdašnog značenjskog konteksta i podteksta pojedinac kao novajlija prolazi kroz proces prilagodbe. U tom se procesu u njegovoj podsvijesti zbivaju vrlo zanimljive preobrazbe, a na njegovu kraju stoji gotov proizvod: prilagođen pojedinac sa suptilno izmijenjenim stanjem svijesti, pojedinac u kojeg je ugrađen nov dominantan softver koji ima spremne odgovore na sve zamislive izazove. Pojedinac je promijenjen a da toga nije ni svjestan. On će odsad nadalje insajderski braniti značenjsku instituciju koja mu je ugradila softver, snažno se s njom identificirajući, ponašat će se u skladu s njezinim pravilima, mislit će kroz njezin mikro-um, donosit će odluke i proizvoditi osjećaje koji će dalje jačati taj energetski astralni blok. Insajderi uvijek instinktivno prepoznaju uljeza pa ga promptno izbacuju iz svoje sredine ili ga ignoriraju ili mu stvaraju probleme. Nije moguće glumiti jer glumac nema u svojoj podsvijesti ugrađen dotični astralni softver pa nije energiziran u skladu s njim, tj. ne nalazi se u adekvatnom stanju svijesti. Naše su podsvijesti silno bremenite raznim tipovima energiziranosti, svatko od nas ima ugrađen ovaj ili onaj značenjski softver, svatko je od nas pozicioniran u nekom specifičnom stanju svijesti. Zbog toga što sva stanja svijesti imaju mnoga opća mjesta koja su zajednička svima, mi mislimo da se međusobno razumijemo. Jako bismo se iznenadili pa i šokirali kad bismo otkrili razmjere našeg međusobnog nerazumijevanja. Čovjek je danas natopljen značenjskom supstancom tzv. civiliziranosti koja je, međutim, ponajviše ekstremno lukav i dosjetljiv način da se živi sebičnost; ta ga civiliziranost čini ignorantom, onim koji ni za što ne preuzima odgovornost, koji ništa ne ulaže u sustav, a stalno crpi iz toga sustava. Ta civilizirana, sebična ignorancija za jednu od posljedica ima kolosalan privid da se civilizirani ljudi međusobno razumiju oko svih važnih društvenih pitanja. Istina je da se međusobno razumiju samo pojedinci koji dijele isti značenjski astralni softver, ista specifična iracionalna mikro-podrazumijevanja. A i to i takvo međusobno razumijevanje nije stvarno razumijevanje, već samo instinktivan podsvjesni konsenzus koji se ne propituje. Izvan civilizacije ljudi su mnogo iskreniji. I ondje postoje astralni softveri, ali su oni puno jednostavniji, svode se na tek nekoliko snažnih markera. Zbog toga um takvih ljudi raspolaže s vlastitim izvornim instinktima koji nisu prigušeni ili čak poništeni softverskim instinktima, kao što je slučaj s civiliziranima. Vlastiti izvorni instinkti omogućavaju preživljavanje. Zbog toga oni ne stvaraju rutinu, podrazumijevanja, ovisnosti, samosažaljenje, iracionalne eksplozije agresivnosti, sentimentalnost, dosadu, nestrpljenje, umjetne želje i potrebe itd. I u svakom slučaju ne navode čovjeka da se ponaša na način koji uvećava količinu energije astralnog softvera.

Kad se čovjek nalazi u auri nekog astralnog kalupa, cijeli je njegov spoznajni horizont obojan njezinim direktivama ili sugestijama. Samo rijetki pojedinci umiju izbjeći tu hipnozu. Vjernici se po raznim kriterijima odlučuju za ovu ili onu religiju ili podsljedbu odnosno sektu unutar jedne od njih. Ukoliko se ne radi o pukom automatizmu obiteljskoga nasljedovanja do kojeg se naročito ne drži, na djelu je uvijek visok stupanj iracionalnog. Sekte se često među sobom razlikuju tek po bizarnim sitničavostima, pa ipak, njihovi su insajderi u stanju satima i danima neumorno objašnjavati duboku opravdanost upravo njihova izbora. Za njih tu nije na djelu nikakva sitna i nevažna razlika. Ista je stvar, u konačnici, i s razlikama među velikim religijama: sve su te razlike potpuno nevažne u odnosu na ono što ih čini sličnima i srodnima. Članovima kluba suptilno je podešeno stanje svijesti na upravo određenu frekvenciju koja ima svoje vlastito kompletno objašnjenje svijeta, Boga, života, sudbine, parketarstva i roletarstva. Na isti način djeluju terorističke organizacije: u stanju su uvjeriti novake u najfantastičnije besmislice, no njihova uvjerljivost ne leži u snazi argumenata, nego u snazi fanatizma specifičnog astralnog softvera. Tu se uvijek radi o živim, svjesnim astralnim bićima određenog reda i razreda koja nastoje ostati u životu, osnažiti se i rasti. Carstvo elementala sposobno je za čudesne modifikacije, u skladu s potrebama viših kategorija bića; porijeklo crne magije pa i magije općenito leži u nevjerojatnoj prilagodljivosti, brzini i reaktivnosti sićušnih elementala. Na našu svijest utječu mnoge energije, ali iz razloga naših intimnih prioriteta u nama su dominantni samo neki astralni softveri, jedan koji je glavni i možda još dva ili tri sporedna. Uvijek bi se, teoretski, moglo ući u trag korijenskim uzrocima izabiranja baš ovog ili onog astralnog softvera, uzrocima vezanim uz osobnu, porodičnu ili širu kolektivnu karmu, obiteljsko i društveno nasljeđe, specifičnu socijalizaciju, traume i nerazriješene sudbinske čvorove, no u konačnici kopanje po uzrocima uopće ničemu ne koristi i ništa ne razrješava. Čovjek se mora oteti zahvatu astralnih sila, to je njegova generalna zadaća kao bića prisiljenog učiti, i u tom je poslu od male važnosti o kojem se točno specifikumu astralnog modaliteta radi. Velika sklonost istini i neprestano propitivanje tzv. kontekstualnih „istina“ koje su uvijek samo astralni baloni hipnoze, propitivanje iz vankontekstualnih pozicija, te velika odbojnost prema preuzimanju identitetskih uloga, one su kvalitete u koje čovjekov um mora znati urasti ukoliko želi za sebe izboriti mogućnost jedne ultimativne slobode.

Ivančić i Dežulović o Matijaniću

petak, 12.08.2022.

Viktor Ivančić i Boris Dežulović na komemoraciji Vladimiru Matijaniću.


Bez mudanata

srijeda, 10.08.2022.

Religija kaže: mi smo bića koja je stvorio Bog tako što nam je udahnuo dušu prilikom začeća ili, kako alternativno dopušta Hrvatski jezični portal, zatrudnjenja. Znanost kaže: mi smo proizvod milijardi godina razvoja svemira, stvaranja uvjeta za nastanak života na Zemlji i darvinističke evolucije od najjednostavnijih organizama u morima pa nadalje. Ne znaš što je od tog dvoga veća glupost.

Religija je u problemu. Ona, s jedne strane, smatra da je darovanje života u trenutku začeća isključivo stvar Božje moći i volje, dok s druge strane ne može poreći da je stvar čovjekove moći i volje da trudnoću obustavi u bilo kojem trenutku, kao i da drugog čovjeka, svog bližnjeg, ubije bilo kada nakon rođenja. Tu su, očito, Božja i čovjekova moć i volja u drastičnoj koliziji. Kad Bog stvara biće, a time i njegovu dušu, on za tu dušu ima Plan, veličanstven, divan, nenadmašiv. No onda ta duša biva ubijena dva mjeseca nakon začeća, ili rođena s teškim malformacijama i mentalnom retardacijom, ili ju do sedme godine siluju svi stričevi plus otac, uz demonski suport brižne majke. Pa se ta ista duša kasnije u životu premetne u najgoreg zamislivog serijskog ubojicu, silovatelja, zločinca. I završi u Paklu. Vječnom, dakako, jer kad Bog jednom stvori dušu prilikom začeća, ona automatski zadobiva besmrtnost. Kako svećenici i časne kao i pastva diljem svijeta sebi objašnjavaju ovakve "nesporazume" između Boga i Zbilje? Vjerojatno nikako. Pusti mozak na pašu, opusti se i čitaj Bibliju triput na dan.

No i znanost je u problemu. Ona kaže: postoje subatomske čestice koje zapravo nisu čestice, one su valovi, trzaji, izboji, minijaturna polja sile, koja ne možemo locirati, koja su i tu i tamo, ili ni tu ni tamo. A pritom je unutar atoma 99,9999% (ili koliko već, ne da mi se guglati) - prazan prostor. Njime vladaju ta minijaturna polja sile, imaju vlast nad njim, kao što Sunce ima vlast nad Neptunom kroz četiri i pol milijardi kilometara prostora, tj. na neki neobjašnjiv način ima vlast nad cijelim tim prostorom do Neptuna pa i dalje, prema Plutončiću, i tko zna dokle... Nitko točno ne zna kako to Sunce može imati vlast nad Neptunom i držati ga u svojoj orbiti na tako velikoj udaljenosti. No isto tako nitko točno ne zna kako subatomske čestice drže u vlasti ono što u konačnici prepoznajemo kao atom. Zašto i kako postoji atom? Na koncu, imamo dva atoma vodika i jedan atom kisika - oni daju molekulu koja nam je poznata kao voda. No je li voda u svojoj stvarnosti za nas i za sva druga bića na Zemlji samo to, dva atoma vodika i jedan atom kisika? Kad bi tako bilo, to bi otprilike bilo isto kao kad bismo rekli da je film koji gledamo spoj ljudi koji su ga stvarali. Jasno nam je da bismo spajanjem svih tih ljudi, njihovih fizičkih tijela, samo napravili katastrofični masakr. Film, dakle, nije i ne može biti puki spoj ljudi koji su na njemu radili. Slično, zašto mislimo da voda može biti puki spoj dva atoma vodika i jednog atoma kisika!? Voda je voda, a molekula vode je molekula vode - to su dvije drastično različite stvarnosti. Isto su tako subatomske čestice, atomi i molekule to što jesu, dok su bića i zbilja koja im se pojavljuje nešto drugo, fundamentalno drugo. Da i ne govorimo o fizikalnim misterijima beskrajno malog i beskrajno velikog, beskrajno kratkotrajnog i beskrajno dugotrajnog. Prostor i vrijeme su zastrašujuće enigme, a fizika vjeruje da ih može riješiti pomoću matematike. Ha ha. Ako bih morao birati između religije i znanosti, uvijek, uvijek, uvijek bih izabrao religiju. Religija barem osjeća to nešto čudesno u beskraju zvjezdanog neba, u čudu čovjeka i njegove svijesti, ona propituje kroz svoje najbolje, iako veoma rijetke pojedince. Ima entuzijazam da uroni u misterij i samo je još treba osloboditi pojma Boga. :)))

Religija ili znanost? Ima li stvarne razlike? Znanost je spasila milijune života samo kako bi ih isporučila neodgovornosti, pasivizaciji, znanstvenom praznovjerju ("medicina će me već spasiti kad mi zatreba"), nezdravom načinu života, potpunoj otupjelosti spram pojma zdravlja. Religija je uspostavila sustav kontrole nad masama, a u ime straha od Boga. Sakramenti su idealan demonski recept za kontrolu društva, drže ljude u ropstvu kroz cijeli život.

Pari mi se da bi trebalo uvesti nešto treće. Nešto bez mudanata, kako već genitiv nalaže.

MAGA, king-size :)

utorak, 09.08.2022.

Ajmo žene, hulahupke, grudnjaci, korzeti, halteri, kombinei, torbice, trepavice, silikoni, nokti, ekstenzije, šeširići, kapetine! Učinimo kape ponovno velikima! Ne dajmo da nas slome ljudi malih glava iz marksističkih zemalja trećega svijeta! Jeftino dam, samo da prodam!


Gluhoća naša svagdašnja

Prenosim izvatke iz članka na portalu 24sata:

Do sada je poznato da je u trenutku smrti imao masivni plućni edem.

Liječnik Dominko Carev, koji je bio dežuran u trenutku Matijanićeva poziva, na temelju telefonskog razgovora zaključuje da on nije imunokompromitiran i da sve što mu je nabrojio spada pod normalne simptome Covida.

- Iznenadilo me što čitam i slušam da je u konkretnom slučaju navodno pacijentu preporučeno necijepljenje, odnosno da iz nekog razloga cjepivo nije smio primiti. Imunokompromitirani spadaju u najrizičnije pacijente, kojima se itekako preporučuje cijepljenje. Ono može imati malo manji učinak nego kod zdravih ljudi, ali je dokazano da smanjuje mogućnost najgorih ishoda. Postoje slučajevi u kojima su pacijenti alergični na neki sastav iz cjepiva, no ni takvima se ne preporučuje da se ne cijepe nego da se cijepe u bolničkim uvjetima, da budu pod nadzorom. Nažalost, naslušao sam se kao liječnik ovih teorija - kaže nam pulmolog Saša Srića.

Pojasnio je kako kolege koji rade na Hitnoj procjenjuju mora li pacijent u bolnicu ili ne.

- Bolnički liječnici teško mogu preko telefona procijeniti u kakvom je stanju pacijent. Neki dobro zvuče, a teškog su stanja i obrnuto. Može se raditi i o tome da pacijent ima dojam kako ne dobiva dovoljno kisika, a da saturacija pokaže zasićenost od 98 posto. Tad ih se ne šalje na bolničko liječenje nego im se daju vitamini za jačanje imuniteta i lijekovi za snižavanje temperature. No kod imunokompromitiranih kad je saturacija kisikom 93 posto, već bi trebali u bolnicu na promatranje - dodaje Srića.

Pitali smo ga i što mu iskustvo s Covid-19 govori kad je riječ o pacijentima kojima se stanje naglo pogoršalo.

- Nagli preokret događao se kod delta soja. Pacijenti kojima se stanje poboljšavalo u roku od nekoliko sati znali su završiti na respiratoru. Dolazilo je do citokinskih oluja, odnosno naglog sloma imunološkog sustava uzrokovanog zaraženim stanicama. Drugi uzrok bile su tromboze kod pacijenata s plućnom embolijom. Dokazano je da kod Covid zaraženih postoji bojazan od pojačanog zgrušavanja krvi i plućna embolija može nastati u svakom trenutku. Zato se pacijentima daju lijekovi za ‘razrjeđivanje krvi’ - pojasnio je pulmolog Srića.

Dr. Petar Šore, specijalist reumatologije, interne medicine i sportske medicine, koji je posljednjih godina upućen u zdravstveno stanje Vladimira Matijanića, za portal index.hr kazao je kako to što doktor na snimci govori nema nikakvog smisla.

- To je li pacijent uzimao terapiju ne određuje je li on bio imunokompromitiran nego imunokompromitiranost određuju njegove dijagnoze, a za njih se liječnik na telefonu nije pretjerano interesirao. Vladimir je bio itekako imunokompromitiran i njegovo je stanje bilo ozbiljno. On je 99 posto imunokompromitiran zbog dijagnoze, tek 1 posto je imunokompromitiran zbog terapije - rekao je dr. Šore i dodao kako je velika pogreška što Matijanića nisu prepoznali kao imunokompromitiranog pacijenta, ali i to što ga nisu na vrijeme primili u bolnicu.

- Vladimir je u protekle dvije godine zbog autoimunih bolesti bio hospitaliziran. Ofrlje su to ocijenili. Ne ulazi u meritum stvari, ne interesira se za to što mu je netko pogrešno savjetovao da se ne cijepi. Banalizirana je njegova bolest. Vladimir je sam rekao: ‘Imam Sjogren, sarkoidozu i druge dvije bolesti’, pacijent je izričito rekao da je imunokompromitiran na bazi dijagnoze, ne na bazi terapije - kazao je dr. Šore za index.hr objašnjavajući kako je Dekortin, koji je Vladimir pio tek drugi dan, kad se najgore dogodilo, kortikosteroid. Hitna mu je nakon dolaska dala još kortikosteroida, Solumedrol, iako bi se liječenje kortikosteroidima trebalo odvijati pod stalnim medicinskim nadzorom, nipošto kod kuće.

Ja se ne bih usudio dati čovjeku injekciju Solumedrola i ostaviti ga kod kuće samog s tim. Pogreška je što su mu to dali i ostavili ga kod kuće a da ne prate što se dešava s plućima – zaključio je dr. Šore.


Ono što je meni upalo u oči, ili u uši, dok sam preslušavao snimke telefonskih razgovora Matijanića s hitnim službama raznih fela, jest da ga nitko nije zaista htio saslušati, čuti. Svi su ga se čim prije htjeli riješiti. Mislim da je to meritum problema s Hitnom službom u Hrvatskoj, pri čemu ne želim reći da u njoj nema i divnih, požrtvovnih i zbiljski suosjećajnih ljudi. To je problem i s policijskim dispečerima, bilo centralnim ili onim po policijskim postajama - mi smo im samo smetnja, idemo im na živce, i od prve sekunde razgovora gledaju kako bi umanjili ili obezvrijedili ono što govorimo. U to sam se osobno mnogo puta osvjedočio.

Za kraj ovog posta prenosim FB-objavu Martine Mlinarević, bosanskohercegovačke spisateljice i dugogodišnje kolumnistice Indexa, koja trenutno obnaša funkciju ambasadorice BiH u Češkoj:

Sve oko pokojnog Vlade je toliko bolno da ne uspijevam ni rečenicu sastaviti. Ali ono što me nikako ne napušta, što mi se za oči, grlo, noge i um splelo, što me boli pod nepcem, moram negdje zapisati, tek jednu malu misao, a nakon slušanja njegovih telefonskih razgovora s bolnicom...

Čovjek koji će umrijeti za samo par sati, pa zatim za par minuta, s tolikim uvažavanjem, poštovanjem, dobroćudnošću priča s medicinskim osobljem, izvinjavajući se praktički, dječji iskreno vjerujući im u potpunosti, vjerujući im da ga to stanje neće dovesti do životno bezizlazne situacije...

Iako je pisao o svim nakaradnostima trulog i izopačenog sistema u kojem je živio, do zadnjeg daha vjerovao je da će mu pomoći i umro je s toliko pristojnosti, strpljenja i povjerenja u svom glasu, u ovom okrutnom, bešćutnom svijetu, da me eto to, naprosto kida...



Crno-bijeli svijet u boji

nedjelja, 07.08.2022.

Pojam zebre nije postojao, gužve su bile veće nego danas, pješaci su bauljali kao muhe bez glave, a ako ste nekoga vidjeti bez šešira ili kakvog drugog pokrivala za glavu, taj je vjerojatno vremeplovom došao iz budućnosti. :)





Dodatak: dvije fotografije napravljene nakon potresa od - po procjeni - 7,9 po Richeru, a možda i više, koji je San Francisco pogodio u travnju 1906. rano ujutro:


Trajvan u kolovozu

subota, 06.08.2022.

Niskoplodna dvojka, gotovo nikog u trajvanu, u zadnjem dijelu klima odlično prži. Philipsov mp4-player od 8 giga (u njemu ukupno 803 muzičke numere), fenomenalna prastara verzija iz 2008., opcija shuffle on, i odlične Philipsove slušalice. Evo kaj mi je drug Player priredio dok sam putovao od točke A do točke B:










Gle malu voćku poslije kiše

petak, 05.08.2022.

Svi smo mi, draga braćo i sestre, hipnotizirani. Po raznim odjeljcima. Po liniji religije, znanosti, tradicije, društva, obitelji. To je Mreža koja nas je uhvatila, i mi uopće ne kužimo da smo ulovljeni. Evo dva prvoloptaška primjera. Prvi je činjenica da je Sathya Sai Baba dugi niz desetljeća bio čovjek čuda, čudesnik, mnogostruko dokumentiran, a da se svjetska znanstvena zajednica ipak nije probudila, ustala na uzbunu, kako bi otkrila o čemu se tu, pobogu, radi. Bilo je sporadičnih zanimanja, kao što ih uvijek ima, no ništa se globalno nije dogodilo tamo gdje smo imali jedno čudesno biće tolike godine na raspolaganju. S druge strane, religijski čelnici proglašavali su ga, sasvim razumljivo, Sotonom ili drugim do Sotone. Što nam to govori? Govori nam da čovječanstvo spretno i lukavo stvara privid prosvijećenosti za vlastite potrebe, za potrebe globalnog samozrcaljenja, ali je u stvarnosti još uvijek trogloditskog statusa. Drugi je primjer nedvosmislena potvrda američke vojske i NASA-e da tamo gore nečega zaista ima. Iako je ta potvrda veoma sramežljiva i besramno uvijena u "zaobilazne izraze", ona jest potvrda - javnosti su predočene dvije, tri snimke koje se ne daju objasniti. Svi znamo da su one samo kap u moru stvarnih, puno dubljih i detaljnijih audiovizualnih dokumenata i dokumentiranih svjedočanstava vojnika pod prisegom, da i ne govorimo o bezbrojnim svjedočanstvima civila, no već i samo ono što je prije par mjeseci SAD obznanio svijetu o NLO-ima trebalo bi obrnuti naglavačke svjetski spoznajni Sporazum. I je li se dogodio ikakav obrat? Naravno da nije. Svijet spava dubokim snom konformizma, radikalne uljuljkanosti u obrasce civilizacije, u komande o ponašanju, osjećanju i mišljenju. Netko među antivakserima ili borcima protiv transhumanizma mogao bi me na osnovi gornjih riječi prepoznati kao "svoga", no to bi bilo dijametralno suprotno od činjenica - antivakseri, borci protiv transhumanizma i borkinje protiv tzv. rodne ideologije samo su za "oktavu" više ufitiljeni u svojoj hipnozi, ništa drugo. Sve je to ista hipnoza. Od čega se ona sastoji? Od onog što zovem odsustvom čestitosti, a što je zapravo imitiranje, podražavanje zdravog razuma. Zašto bi netko imitirao zdrav razum? Zbog toga što je, kao prvo, imao uvid u to što zdrav razum jest (svi smo kao djeca okusili stvarni zdrav razum, ali su nas brže-bolje od njega odvikli), a kao drugo, zbog toga što zdrav razum zahtijeva preuzimanje odgovornosti na razini duendea, riješenosti na život i smrt. Možda i postoje okultna, zatajena bića (los voladoresi, blatnjaci, flajeri) kojima to nije bilo u interesu jer se tisućama godina hrane našim izbojima emocija, no sasvim neovisno o tome, ili unatoč tomu, mi moramo naći način da se tog ropstva oslobodimo. Da se oslobodimo hipnoze lažnog, podražavajućeg zdravog razuma. "Zdravog razuma" koji, kad mu se dogodi neko čudo, samo okrene glavu i nastavi dalje. Da i ne govorim o tome u kojoj je mjeri ljudski organizam jedno čudo bez premca, koje cijelo čovječanstvo ostavlja ravnodušnim. Čak i znanstvenike, čak i biologe.

tik

četvrtak, 04.08.2022.


Tik tak, tik tak, tik

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.