Čak ni otpočetka

utorak, 16.08.2022.

Uvijek zaboravim da se trebam ljutiti na nekoga. Tko će to sve pamtiti? Toliko sam puta sebi rekao da određenog susjeda više neću pozdravljati kad ga sretnem u liftu ili pred zgradom, i? Razvučem lice u osmijeh i čujem sebe kako govorim: "Dobar daaaan." Nekako kao da taj stvarni susjed nije onaj susjed na kojeg se ljutim. Zamjeram si taj konformizam, ali si ne mogu pomoći.

Ako se danas posvađam sa ženom, sutra ujutro neću imati blagog pojma zašto smo se posvađali. Ne pretjerujem, tako je. To je možda ipak neka vrsta intelektualne uskraćenosti.

Deset puta na dan provjeravam je li mi kartica tekućeg još uvijek u novčaniku, jesu li vrata zaključana, je li svjetlo ugašeno. Kako vjerovati sebi? U mom umu ne postoji konačna konfirmacija da sam nešto percipirao, spoznao, zapamtio. Jedine dvije stvari koje znam napamet su Voćka poslije kiše i Oče naš, no ako bih kao rock-legenda na stejđu morao recitirati te pjesmice, velika je vjerojatnost da bih negdje putem izgubio nit. Jednom sam u jednopartijskom užasu sudjelovao u nekakvom dugačkom NOB-recitalu, tada su recitali bili fora, vodila nas je Zvjezdana Ladika koja je već tada imala 700 godina. Bilo nas je desetak na pozornici, svako malo došla bi moja dionica. U jednom momentu imao sam malo više teksta, počeo sam odvažno, a onda sam se iznenada zatekao u sadašnjem trenutku. Mogao sam satima buljiti u mrlju na reveru lokalnog političara. Tu i sada svaki recital doživljava svoje anihilacijsko prevrednovanje i ja najednom više nisam imao pojma koja rečenica slijedi. Na sreću, u umu mi se pojavila rečenica koja dolazi nakon desetak preskočenih i tako sam samo nastavio, a da nitko od veleuvaženih uzvanika iz publike ništa nije primijetio. A što se tu uopće ima za primijetiti? Dragi druže Tito ovo, dragi druže Tito ono, te rosna polja, te crveni makovi, te Neretva i Sutjeska, tifus, strijeljanja, ponosna jutra slobode, rumeni obrazi radosnih ljudi... Tifus zamijeniš strijeljanjem, slobodu radošću - razlike su neznatne. Pa ipak, ostalo mi je to kao neka trauma, sljedećih sam dvadeset godina opetovano sanjao kako trebam izići na pozornicu, a ne znam tekst. Najednom otkrivam da ne znam tekst. Brže-bolje čitam iz skripte svoju dionicu, no džaba, sve mi je nepoznato.

U našem je narodu tako uređeno da svatko tko drži do sebe mora imati svog primarijusa. Cijeli život slušam kolege kako se hvale svojim primarijusom. Razina iznad ima svog odvjetnika - očito znaju zašto im treba. U svakom slučaju, ljudi obožavaju drugima preporučivati svog - stomatologa, ginekologa, parketara, roletara, soboslikara, vodoinstalatera, električara, dimnjačara, automehaničara, pisca, lubeničara. Nitko da mi, međutim, preporuči svog psihijatra, a meni bi baš trebao jedan. Zašto? Zato što mu imam potrebu reći da se projiciram iz Bezprostornosti u Prostor i iz Bezvremenosti u Vrijeme. Zato što vjerujem da na neki čudan, neobjašnjiv način zaista sve jest Jedno. Zato što smatram da je Svijest nelokalna, dok su tijeloumovi samo minijaturne "lokvice vode" u kojima se Ona reflektira. Zato što mi se otkrilo da Sloboda nije nešto što se može zadobiti, postići, izvojevati, dosegnuti. Ona je stalno tu, sve vrijeme, čak ni otpočetka.

Psihijatar: Zašto imate potrebu riječ svijest pisati velikim početnim slovom?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.