Nepovratak

utorak, 27.09.2022.

Kad sam otišao na onu goru, jesam li se s nje ikada vratio? Tamo više nisam, ali nisam ni ovdje. Ta gdje sam?

Djeca se mijenjaju, transformiraju, kroz dječje bolesti. One su dramatične, s visokim temperaturama, ne jedanput moja ih je majka morala skidati octom ili rakijom, no na koncu sva bi se drama ispuhala jer djecu čuvaju anđeli, i djeca na krilima anđela nakon bolesti postaju finija, zrelija, dublja bića, više ukorijenjena u Stvarnost. Naravno - djeca toga nisu svjesna. Ona sve primaju prirodno, kako i treba. Iznutra, instinktivno poput ptića koji treba iskočiti iz gnijezda, ona znaju što je tu zapravo na djelu. Iz faze u fazu odrastanja prelaze lakoćom sna. Ništa u njima ne pruža otpor.

Kad nekamo odemo kao odrasle osobe, ne znamo hoćemo li se ikada otamo vratiti. Rečeno metaforički, naravno. Mjesta na koja odlazimo kao odrasli slična su dječjim bolestima. Većina tih mjesta, većina tih dječjih boljetica, ništa u nama ne promijene, a onda dođe neko mjesto, ili neka bolest, i učine čuda! Nama su neznani i mjesto i vrijeme, i vrsta (bolesti) i intenzitet. Taman kad pomislimo da smo na kraju puta, tu naiđe neki dašak, neki lagan povjetarac, i sasvim promijeni energiju, ukupnu energiju u nama!

I tada se više ne možemo vratiti starim navikama, starim mislima i starim osjećajima. Čak ni starim obvezama. Sladak je taj osjećaj i silno relaksirajući, da više ne znamo tko smo. Ćutimo se kao u nekoj unutarnjoj amneziji, kao u nekoj zaumnoj slobodi.

Možda se istinska sudbina (ne ona astrološka, gatajuća) bazira upravo na "kičmi" zakonitih fundamentalnih promjena, na unutarnjem tempu i ritmu sukcesivnih točaka transmutacije. Te točke mogu biti i uzlazne i silazne - vjerujem da su u oba slučaja na neki neobjašnjiv način dobrodošle u višem smislu, u smislu koji nadmašuje sve naše pokušaje da se domislimo mudrih izreka o životu. Jednom davno dok sam živio na Tuškancu podno Cmroka rano ujutro kasnio sam na posao pa sam instinktivno digao prst u nadi da će mi netko stati. Nije prošlo ni tri sekunde, doslovno, i stala mi je neka žena u zrelim godinama, vozila je postariji auto, prštala je životnom energijom i pozitivnim osjećajima. Između nje i mene trenutačno je iščezao sav razmak društvenih obzira, odmah kao da smo bili dobri prijatelji (iako su nas dijelila desetljeća). Sva je sreća da smo oboje bili fini i kulturni pa nam nije padalo na pamet da silazimo s razine građanske uljuđenosti. Bila je supruga vozača gradonačelnika Zagreba. Odvezla me skoro do radnog mjesta, negdje blizu križanja Savske i Vukovarske. Dogovorili smo se u koje vrijeme da je sutradan čekam ispred gazdaričine kuće na Tuškancu. Naše je svakojutarnje druženje niz Tuškanac bilo veoma lijepo, ugodno, veselo i pozitivno. Čak se događalo da bi me čekala nekoliko minuta ispred gazdaričine kuće ako bi naišla ranije. Inače bi me smetala takva obveza koju bih si nehotice stvorio, no u ovom me slučaju nije smetala - baš je sve bilo lagano i prirodno. Žena je naprosto bila ugodan primjerak čovjeka na svijetu.

A onda se jednog dana nije pojavila. Ni sljedeći tjedan. Ni sljedeći mjesec. Mislim da je nije bilo najmanje šest mjeseci. Već sam je zaboravljao, više sam išao pješke, jednom me čak povezao i Josip Manolić u svojoj staroj Bubi. :) A onda se dogodilo da mi se na pola puta, tamo negdje kod Slavujevca, Paunovca ili Jabukovca, iznenada zaustavio neki automobil, iako nisam stopirao. Otvorio se prozor i žena me je zazvala. Kad sam ušao u auto, zateklo me iznutra strahovito promijenjeno biće, potpuno druga energija, i lice izmijenjeno do neprepoznatljivosti, podbuhlo i na neki jeziv način iznutra unakaženo. Imala je zadah. Odmah mi je dala do znanja da je svjesna toga koliko je propala. Rekla mi je da joj je muž iznenada umro kratko nakon naše zadnje vesele vožnje i da je otada na teškim lijekovima. Sve do neki dan bila je na bolovanju jer je veoma teško podnijela suprugovu smrt. Još uvijek je bila dobra i draga žena s punim osjećajem prijateljstva prema meni, ispričala mi je kako se sve dogodilo, pa ipak, od nje je ostala tek sjenka sjenke. Bio sam duboko potresen i dirnut, i osjećao sam neku čudnu višnju zakonitost u svemu. Otad nadalje povezla me još nekoliko puta, a onda je više nikada nisam vidio.

Ne jedanput u životu doživio sam kako ljudi dočekaju starost odličnoga zdravlja i vitalnog uma, a onda odjednom počnu propadati i u roku od nekoliko mjeseci postanu teško dementne ruševine. A da ih nije pohodio nijedan moždani udar niti bilo kakva izvanjska bolest, pad niz stepenice ili trauma nečije smrti. Naprosto se dogodi - transmutacija naniže. I tada uvijek osjećam da je to bilo zakonito, čak i blagoslov. Iako ne znam objasniti.

U ljudima koji "rade na sebi", koji vjeruju u karmu i reinkarnaciju, koji su religiozno ili duhovno propulzivni pa istražuju nove putove i načine, koji teže sjedinjenju sa svemirom ili sa svojim božanskim Sebstvom, događaju se mnoge fundamentalne životne transformacije. Ili im se kundalini penje po čakrama, ili ih Duh Sveti vodi prema Kraljevstvu Nebeskom - nešto od toga. A onda većina njih, kad prevali šezdesetu, počne potiho zdvajati. Tako da nitko ne čuje. Često tako da ni oni sami ne čuju svoja vlastita zdvajanja - jer ulog je kroz cijeli život bio prevelik da bi se sad priznao poraz. Zdvajanje se svodi na ovo - ostao sam isti glupan kakav sam bio cijeli život, možda sam čak i veći. Živci mi slabe, energija kopni, strpljenje nestaje, tijelo boli, koncentracija je odavno otišla u toplije krajeve. U što sam to potratio najljepše godine svog života?! U kakve iluzije, budalaštine, izmišljotine, prevare?! Pa se javi kontra - a ne, ne, nemoj zdvajati, to je trik đavla koji te iskušava. Pa se javi kontra kontre - ma koji jebeni đavao, zar sam postao toliko stupidan da si životne poraze objašnjavam đavlom?! I sve tako, naizmjenično. :)) Duboko uvjetovan um ne može bez igre dobra i zla, pobjede i poraza, napretka i nazadovanja, Boga i đavla.

Na sreću, i takvi koji "rade na sebi" moraju doživjeti dubinske zakonite transformacije. I oni se tu i tamo popnu na neku goru pa ne znaju jesu li ikada sišli s nje i vratili se u dolinu, i siđu u neku dolinu u kojoj se zauvijek nastane iako to nisu planirali. Nesretna je okolnost ako toga nisu svjesni zbog pretjerane mentalne aktivnosti i porobljenosti stavovima, vjerovanjima i uvjerenjima. Pa ipak, nitko nije imun na stvarni rad Duha Planeta na svima nama. Taj se rad zaista događa, on ima svoja tiha pravila i čestite, veoma čestite smjerokaze.

Umjetnik u stajanju u redu

subota, 17.09.2022.

Umgold Bloomfield bio je čovjek koji je patio od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Manično je stajao u redove bilo koje vrste, u red za kruh, u red u banci, u red za kupnju karte za važnu nogometnu utakmicu, u red na autobusnom stajalištu (omiljen red svih Londončana), u red za ulazak u elitni restoran u centru, u red za Highgate Cemetery, u red za gostovanje velikih slikara u Tate Modernu, dramatičara u Barbican Centru ili muzičara u crkvi St Martin-in-the-Fields na Trafalgaru. Svi su redovi za njega bili dobri redovi. Čak i mali red ispred trafike za njega je bila šansa za malo olakšanje od nekoliko sekundi - kako bi udahnuo svjež zrak i mogao nastaviti na svojem životnom putu. Dakako, poanta njegova poremećaja nije bila da dođe na red - uvijek bi izmigoljio u zadnji čas i ako bi ikako bilo moguće ponovno stao na kraj reda. Katkad bi ga službenici primijetili pa bi mu zaprijetili policijom, a katkad bi ga pustili da nekoliko sati tako uživa u svojem stajanju u redu jer bi se sažalili nad njim. Kao i uvijek na svijetu - kako kada, kako gdje i kako od koga.

A onda je umrla kraljica Elizabeta Druga. To je bila veličanstvena vijest za njega! Podignuo je svu svoju ušteđevinu i započeo s jednodnevnim putovanjima na mjesta gdje je trebalo čekati u redu, a onda se vratio u London i stao u petkilometarski red s južne strane Temze. Bio je neviđeno ushićen. Kad je nakon nekoliko sati trebao ući u štalu gdje je ležala zastava ispod koje se naslućivao lijes unutar kojeg se pretpostavljalo da je kraljica, uhvatila ga je panika. S pravom. Jer je znao da tajne službe sve vrijeme promatraju građane u redu i paze na svaki znak nečeg neobičnog. Smislio je plan - već nekih petsto metara prije cilja počeo se hvatati za trbuh i raditi grimase. Svako malo bi se saginjao u struku. Pojačano je ubrusom brisao fiktivni znoj s lica i pio dodatne količine vode. Stotinjak metara prije cilja pitao je policijskog službenika što da napravi ako mu je sila na wc - ovaj ga je ljubazno uputio na jedan od mnogobrojnih kemijskih wc-a koji su se nalazili u blizini. Pričekao je još nekoliko minuta, a onda se izdvojio, sveudilj se držeći za trbuh, i otišao u jedan od kemijskih boksova. Po izlasku je odglumio iznenadan telefonski poziv, geste i mimiku loših vijesti, malo je mahao rukama i polako se udaljio. Sav sretan trčao je natrag prema kraju reda, preko mosta i opet u južni London. Nije mislio na to da ga snima kamera iz helikoptera.

Kad je došao na kraj, to više nije bio petkilometarski red, sada je već bio desetkilometarski. Satima je hodao iza nekog iz provincije i uživao kao nikada prije u životu. Hodao je s punim umjetničkim integritetom, kao znalac u čekanju u redu, poznavao je sve finese premještanja s noge na nogu, čavrljanja i čekajuće zagledanosti u beskraj, držao je razmak na najljepše moguće načine i majstorski pristizao onog ispred sebe nakon tobože slučajnih stanki u hodanju - sve je imao u malom prstu, bio je nenadmašan čekač u redu. No svi se sati - kako kaže poslovica - na kraju svedu na onaj zadnji sat, na onu zadnju minutu i zadnju sekundu. Pitao se treba li ovaj put odustati kilometar ranije, i tako se pitajući, tako nemajući snage odustati od svojega sladostrašća prije riskantne završnice, na kraju se doveo do toga da je bio deset metara od štale. Pa devet metara. Pa osam metara. Na dva metra od štale počeo je glumiti da mu curi krv iz nosa. Prišao je policajcu do sebe i pitao ga što da učini. Policajac ga je mrko pogledao i rekao mu da stane sastrane. Odmah su pritrčala tri druga policajca, i još tri. Čuli su se neki pucnjevi i vriskovi, nije mu bilo jasno što se događa.

Ne zna koliko je trajao taj nered. Valjda je bio kratak. On je opet bio na kraju reda i nije mogao doći k sebi od sreće. Sada je već bio daleko iza Battersea Parka, u Wandsworthu, pa u Putneyu, pa u Richmondu među krdima jelena, i sve dalje uz Temzu, vazda na kraju reda.



Nije za mlađe od 18

srijeda, 14.09.2022.

Ujedinjeno Kraljevstvo se kurči. Kad je umro Churchill, pa čak i kad je umro Tito, "poklonstvo kralju" još je i imalo smisla ili se barem moglo shvatiti jer su vremena bila drugačija - pedesetpostotna pokvarenost svijeta dijelila je krevet s pedesetpostotnom bezazlenošću svijeta. Danas devedesetdevetpostotna pokvarenost svijeta dolazi s jednopostotnom čestitošću i zato je ovaj neviđen i odiozan kič ispračaja britanske kraljice na njezino grobno mjesto ne samo promašio mjeru, već je i tužni indikator prevrednovanja svih vrijednosti u ključu degeneracije i dekadencije. Čovjek bi očekivao - barem oni koji su posjećivali UK, živjeli ondje i voljeli engleske vrijednosti na području zdravog razuma, ljepote, kulture i socijalne zrelosti - da će biti upravo suprotno, da će UK pokazati mjeru i takt, da će se cijela stvar odviti tiho i dostojanstveno bez previše pompe, ali avaj, vremena su se drastično promijenila, kao da smo se svi skupa probudili u nekom fake-matrixu, u nekom lošem vicu. Britanci su danas tako nalik Hrvatima - isti taj kompleks manje vrijednosti koji se želi kompenzirati pompoznošću i pretjerivanjem, uz dodatak hipertrofirane ceremonijalnosti koje u Hrvata ipak, na sreću, nema jer između naših kraljeva i naše današnjice zjapi silan vremenski ponor. Mi se, jadničci, možemo pohvaliti tek ceremonijama nastalim dok smo bili pod vlašću Pešte i Beča. :)

Rituali i ceremonije su priča za sebe. Oni vežu čovjekovu pažnju i usmjeravaju je tamo gdje svećenik, mag ili čarobnjak želi. Rituali su do danas nenadmašen oblik manipulacije. Kad sljedbenici Davida Ickea govore o engleskoj kraljevskoj obitelji kao o Gmazovima, oni očitavaju određenu istinu, iako krajnje distorziranu. Istine Duha uz pomoć Mahatmi ili Majstora Mudrosti spuštaju se na mentalnu ravan i tako transkribirane u sukcesivni slijed apstraktnih misli distribuiraju se visokorazvijenim Učenicima. Oni ih dalje kao gurui prenose svojim učenicima u nižem, ali još uvijek veoma čestitom obliku. Ti učenici zatim, tu i tamo, te istine publiciraju i na taj način određene duhovne ideje ulaze u svijet. S vremenom one postaju opća mjesta razmišljanja o svijetu i višim stvarima koja više nemaju nikakve veze sa stvarnom duhovnom istinom. Stvar je postala distorzirana do neprepoznatljivosti. Pa ipak, taman kad pomislite da je ta distorziranost dosegnula svoj vrhunac, tj. svoje dno, pojavljuje se David Icke sa svojom pričom o Gmazovima. Ili tko već, ne pratim naročito tu "scenu". Ne bi čovjek vjerovao, ali eto, zaista postoji razina distorzije istine o kojoj nismo ni sanjali da je moguća. I gle - silni se milijuni diljem svijeta zakačiše upravo za spiku o Gmazovima! To je valjda zakonit slijed spuštanja Istine u misao, emociju, fluid i kamen. Sljedeća razina - za nekih desetak godina - možda budu turistički baloni s kraljicom Elizabetom kao slatkim, simpatičnim, pozitivnim gmazom - prevrednovanje vrijednosti naniže ne poznaje granice. ;)

No što sam zapravo htio reći? Previše sam ušao u digresiju. Niskovalidno očitanje "gmazovstva" u nekom dalekom smislu ima svoju poantu, a ona se bolje nego ikad vidi upravo u današnjoj pogrebnoj ceremonijalnosti kojom britanska monarhija pokazuje svu svoju falusoidnu moć, iako zapravo zbiljsku nemoć, gotovo skarednu i tragikomičnu. Nemoć se očituje u činjenici da je svijet postao globalno selo u jednom veoma operativnom smislu - pandemija i ruska agresija to su zorno dočarali. Ujedinjeno Kraljevstvo više ne može biti "svoj vlastiti metar", ma koliko ono to željelo, ma koliko njegov sramotni i tragikomični Brexit išao u tom smjeru. I kako prikriti tu nenadanu impotenciju? Pa ničim drugim nego jebanjem kraljice do iznemoglosti! Morbidnim silovateljskim penetriranjem u njezinu mrtvu osobu, sve do potpune inflacije njezine vrijednosti. Što je danas, u ovom času, ostalo od vrijednosti osobe koja je bila poznata kao britanska kraljica Elizabeta Druga? Ništa. Svu su vrijednost isisali iz nje beskonačni skaredni hvalospjevi svih mogućih i nemogućih, zamislivih i nezamislivih javnih ličnosti UK-a. Normalnom čovjeku kraljica se zbog svih tih silnih hvalospjeva doslovno zgadila. "Gmazovstvo" se očitovalo kao prazna moć države i njezine logistike, kao prazna moć vojske koja svojim moćnim avionom dovozi kraljicu u London, kao prazna moć mobilizirane javnosti koja nariče i lamentira - eto, to je "gmazovstvo".



Sladoled ili mikrofon?

utorak, 13.09.2022.

Kako idu godine, tako je sve veći kvantum obmanjivanja u svima nama. To je vrlo neprivlačna misao, no bit će da je istinita. Ne mogu se ne prisjetiti informacije koju sam čuo još sredinom devedesetih, da se Zrcalna sfera sve više spušta na nas i svojim koruptivnim svojstvom penetrira u naše polje očitovanja - plasirao ju je Lectorium Rosicrucianum. Zrcalna, ili astralna sfera jest sfera iluzionizma, suptilnog obmanjivanja, koja na svom vlastitom području ipak zadržava minimum čestitosti jer je tako energetski konfigurirana da ne može kreirati laži. Može obmanjivati, ali ne može kreirati laži. No kako se ta Zrcalna sfera spušta u područje našeg eteričkog i fizičkog mozga (a to čini već stoljećima, iako tek u zadnjih stotinjak godina u jednom alarmantnom obliku), tako se i njezina mogućnost da ipak kreira laž postupno uprisutnjuje, manifestira i pojačava. Danas je to dosegnulo ultra-razmjere - doslovno se više nikome i ničemu ne može vjerovati, čak ni onome za koga osjećamo da je najistinoljubiviji i najčestitiji čovjek kojeg smo ikada upoznali. Mnogi iskreno vjeruju da su iskreni, pa ipak izgovaraju instrumentalizirane laži.

U ime tendenciozne konzervativne novinske web-stranice The Daily Wire njihov je kolumnist Matt Walsh načinio dokumentarac "Što je žena?" (What Is a Woman?). Pogledao sam ga jučer. Prve dvije trećine djelovale su uvjerljivo, no onda vam se počne paliti alarm. Ta jesu li sugovornici zaista sve sami idioti? Zar nema baš nikoga u SAD-u tko bi mogao normalno odgovoriti na njegova pitanja? Ta je li moguće da se prema tinejđerima koji žele promijeniti spol zaista država odnosi s tako zločinačkom ignorancijom? Šokirani ste, u nevjerici, itd. Zadnji dio dokumentarca ipak Walsha prokazuje kao puno agresivnijeg i pristranijeg konzervativca i desničara nego što se sve vrijeme do tada u filmu prikazivao. Naime, nježan, mršav bradonja dobar dio dokumentarca djeluje kao nevino sofisticirano urbano biće koje samo postavlja neka nevina pitanja, dok mu sugovornici odgovaraju kao teški i opasni psihopati. To je uvijek isti narativ - pogledajte što nam rade?! :) I naravno, upravo zato što na kraju pomislite kako Matt Walsh uopće nije tako nepristran, istinoljubiv i častan kakvim se prikazuje, vi ne možete više jasno i bez sumnje vjerovati ničemu što je iznosio u prve dvije trećine ili čak tri četvrtine filma. A to što je iznosio - ako je istina - zaista je šokantno, i zaista se - ako ste baš naivni i prostodušni - pitate što nije u redu s Amerikom. :) Znamo da s Amerikom već dugo puno toga nije u redu i već je u opću javnu upotrebu ušao termin "amerikanizacija" ili "američki način života", dakle jedan doživljaj svijeta koji se vazda svodi na financijske kalkulacije. Pa ipak, niste ni slutili - sve do ovog dokumentarca - da je stvar otišla baš toliko daleko, da se forsira promjena spola u maloljetnika ako samo naznače da se osjećaju kao žena iako su u tijelu muškarca, da se otac kažnjava zatvorom i teškom globom ako se protivi odluci svojeg djeteta da promijeni spol (koja promjena spola podrazumijeva dugogodišnju hormonalnu terapiju koja u ogromnom postotku nakon desetak godina svršava karcinomom), da najmanje 67% mladih nakon promjene spola u konačnici skončava samoubojstvom ili u najboljem slučaju teškim depresijama, da je medicinski lobi koji radi na promjenama spola zbog enormnih zarada izuzetno agresivan i moćan, da se bilo kakvo propitivanje rodne ideologije koja kaže da je žena svatko tko se smatra ženom odmah krajnje agresivno osuđuje od strane mainstream-medija (sve do otkaza na radnom mjestu, uništavanja karijera i potpunog isključivanja iz društva), da se ljudi ne mogu zaposliti jer njihovi potencijalni poslodavci provjeravaju njihove statuse na društvenim mrežama pa ako se samo nasluti da su rodnofobi, tj. da ne podržavaju rodna izvolijevanja, automatski se otpisuju kao kandidati, itd., itd. O upadanju muškaraca u ženski sport da i ne govorimo.

Dovoljno užasa za cijelu nacističku Njemačku od '33. do '45., zar ne?! Naravno, ako ste zaista nepristrani, mora vam se upaliti lampica alarma - ma je li to sve baš tako, ili je cijela priča jako kvalitetna manipulacija poluistinama? I tu tek kreće onaj pravi užas - vi to jednostavno ne znate. I nema načina da saznate. Internet vam u tome neće pomoći. Vaša vlada vam u tome neće pomoći. Ponajbolji intelektualci i novinari nacije i svijeta vam u tome neće pomoći. A ni vaš vam vlastiti razbor i razum u tome neće pomoći. Vi naprosto ne znate što je od svega što vas povazdan obasipa istina, što je poluistina, a što lukavo upakirana i turbomanipulativna laž. Eto, takvo je jedno vrijeme došlo i spustilo se na naše duše. Da je umjesto Matta Walsha tu veoma intrigantnu temu od velikog društvenog interesa obradila neka istinski nepristrana osoba, osoba koja autentično slijedi duh znanstvene metode koju je još krajem 16. ili u prvom dijelu 17. stoljeća osmislio Francis Bacon, učinak na javnost bio bi nemjerljivo dragocjeniji. Ne bi se sumnjalo u otkrića novinara, pristup bi bio uravnotežen i svestran, dali bi se primjeri i za i protiv, cijela stvar naprosto bi se sagledala u punoj mjeri istine. Nijedan zločinac radi zarade ili svjetonazorskih uvjerenja tada ne bi uspio ostati zakamufliran i neotkriven. Nijedna medicinska sestra i nijedan liječnik ne bi bili oklevetani i izvrgnuti ruglu i javnom linču. A ponad svega - istina ne bi bila senzacionalna, ne bi izazivala zgražanje i opću društvenu anatemu, ne bi bilo traženja krivca pod svaku cijenu. Društvo bi živjelo u svojim privatnim emocijama.

Čovjek je, dakle, danas u poziciji da više ne zna što je istina. I to ne zato što više nitko ne govori istinu, već zato što se Zrcalna sfera toliko duboko spustila u polje očitovanja ljudskog mozga da više ništa nema okus istine. Sve se izravnalo u proizvoljnosti. Može biti tako, a i ne mora - to je naš osnovni duševni osjećaj. I upravo to je prava pobjeda Nečastivog na Filozofskom Fakultetu. :))



God save the King

nedjelja, 11.09.2022.

Kraljica Elizabeta II putuje spavaćim kolima od Balmorala prema Edinburghu pa dalje prema još poznatijoj turističkoj destinaciji. Seljaci uz cestu izlaze iz svojih kombajna i traktora i odaju počast koloni automobila, brišući suze prljavim težačkim rukama. U isto vrijeme New York na Ground Zerou obilježava 21. godišnjicu napada na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra - može se u masi vidjeti Rudy Giuliani kako se cereka, njegov je lik upečatljiv poput Jokera što ga je Jack Nicholson utjelovio u Batmanu. Ovdje kod nas u tijeku je drugi dan 291. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu. Dakle, diljem svijeta imamo ugodna nedjeljna kolektivna druženja ljudi koji vole boga i domovinu. A ja volim sladoled.


Igra duha i materije

četvrtak, 08.09.2022.

Koja je razlika između materije i duha? Ako materiju ne koristimo, ako ne koristimo automobil, peglu, haljinu, oni ostaju sačuvani prilično dugo. I danas imamo primjere sačuvanih oldtajmera od prije mnogo desetljeća. Ako duh ne koristimo, on zakržlja, atrofira. Tijelo je nešto što se nalazi između materije i duha, no da više pripada duhu nego materiji dokazuje upravo činjenica koja vrijedi za duh - ako neki tjelesni sustav puno koristimo, on se ne troši, upravo suprotno, on trajno dobiva energiju, cvjeta i razvija se, bilo da se radi o mozgu, mišićima ili bubrezima. Tijelo je, mogli bismo reći, 99% duh, a samo 1% materija, iako mi to ne primjećujemo jer smo kulturološki instruirani da slijedimo određena uvjerenja.

Naš duh lako premošćuje smrt; nakratko biva u nesvjestici, a zatim se budi u eteričkoj sferi planeta. Što mislite, kako NLO-i prelaze silne udaljenosti u kratko vrijeme? Izvanzemaljska bića i njihove umom stvorene letjelice postoje izvorno u eteričkoj, suptilnoj, energetskoj materiji - ondje ne vlada zakon brzine svjetlosti koji djeluje samo u gruboj materiji veoma slabe energiziranosti. Kad se nakon nekoliko dana, tjedana ili mjeseci eteričko tijelo pokojnika razgradi, opet nastupa kratko vrijeme nesvjestice i duh se nakon toga budi u još suptilnijem području planeta - na planetarnom astralu. Astralna sfera više nema veze s materijom, bilo grubom, bilo suptilnom, eteričkom. Zato je duhu pokojnika, kad se jednom tamo nađe, puno teže komunicirati s onima koje je ostavio ovdje, a veoma je vjerojatno da to više ni ne želi, osim ako ga ožalošćeni nasilno ne prizivaju i ne prikivaju za ovu grubu sferu svojim pretjeranim negativnim osjećanjima samosažaljenja. Veoma je bitno pustiti pokojnika na miru, tj. nastojati komunicirati s njim samo laganim ljubavnim mislima punim otpuštanja i davanja slobode. Tada je nebitno je li nam pokojnik odgovorio na te misli ili nije, jer - dali smo mu slobodu. Što je odnos s pokojnikom bio bolji ili dovršeniji, to nam je lakše da ga pustimo u slobodu; što je bio mučniji ili manje dovršen, to ga više prikivamo u svoj mulj jer nas peče savjest ili nas mori osjećaj nedorečenosti.

Sve što je ostalo nerazriješeno, zapetljano, neodgovoreno, povrijeđeno, traži da se raspetlja, da dobije odgovor, da se zacijeli i odriješi. Velika većina ljudi na to će ipak morati pričekati dok se ne dogodi neki budući susret duhova u nekom njihovom budućem zajedničkom utjelovljenju. Za koje treba karmička ovjera i sudbinsko dopuštenje - stvar nije mehanička. A i tada je prilično velika vjerojatnost da neće ponovno biti muž i žena, prije će biti majka i sin, brat i sestra, dva prijatelja ili prijateljice, ili bilo koja slična kombinacija. No nije da ne mogu biti muž i žena ponovno i ponovno, ali tada je vjerojatno posrijedi malo teža karma koja je ufitiljena i nezgodna iznad prosjeka. :) Sathya Sai Baba često je u svoju sferu utjecaja dovodio upravo takve parove, malo teže slučajeve, jer ih je samo on mogao pravilno i dokraja iscijeliti. O tome postoje mnoga zanimljiva, nerijetko i šaljiva svjedočanstva.

Duh i materija nisu u sukobu, oni se vole, no moraju se voljeti na pravilan način. Zato je drevna Indija, zemlja Bharat, uvela pojam dharme i učenje o dharmi. Tko živi darmički, njegov život prosperira, njegova se sudbina ostvaruje na najljepši i najučinkovitiji način. Izuzetak su veoma razvijene osobe koje su pri kraju svojega evolutivnog razvoja na ovom planetu pa stoga moraju ubrzano čistiti svoje karmičke zaostatke - njihove sudbine znaju biti veoma teške čak i ako žive kao utjelovljenja dharme. Jelena Petrovna Blavatskaja bila je jedna od njih.

Svijest je smrtonosna, iznimno toksična za materiju - zbog toga postoje san i duboko spavanje. Veoma svjesni pojedinci često pate od mnogih bolesti - to ne mora nužno imati veze s njihovom karmom ili s neispravnim životnim navikama. To može biti puki rezultat okultne činjenice da je svijest toksična po materiju. Katkad se radi o kombinaciji svega. Razlike su suptilne, ali se mogu prepoznati. Churchill je veoma pio i mnogo pušio, no nije to bilo ono što je u zdravstvenom smislu utjecalo na njega - bili su to njegova visoko razvijena svijest i njegov karmički dug. Imao je isuviše snažnu volju da bi alkohol i cigarete mogli na njega negativno utjecati.

Jedan je snažan, silovit, rezolutan, krajnje istinoljubiv duh iznimne volje neprestano postavljao pitanja Bogu i tražio odgovore. Ne samo satima, već doslovno danonoćno taj je duh klečao u crkvi svojega Boga i upinjao se dokučiti Božje odgovore. Bio je svećenik Katoličke crkve. Bio je silno posvećen Crkvi. Pa ipak - Bog mu nije odgovarao, barem ne na način kako je on očekivao. Ponavljam - taj je duh bio izniman, veoma talentiran, izuzetno snažne volje. Umro je nesretan i osujećen, s osjećajem da je prevaren na najgori mogući način. Kad se ponovno rodio, bio je Friedrich Wilhelm Nietzsche, čovjek koji je prevrednovao sve vrijednosti, koji je dao novu dimenziju promišljanja o stvarima. Nije dobio odgovore u prethodnom životu, nije dobio odgovore ni kao Nietzsche, pa ipak, otvorio je nove horizonte uma. Ja mislim da je vrijedilo. Bog mu je odgovorio, ali na način da je govorio kroz njega kao Nietzschea! Na njegovim se misaonim zasadima mogao pojaviti Jiddu Krishnamurti, istinski i dokraja prosvijetljen duh. Zapad je bio pripremljen.

Život nije bezazlena neodgovorna igra. Ako ne koristimo svoj duh, duševno ćemo atrofirati, a to će imati dugoročne posljedice. Rudolf Steiner govorio je o tome kako će materijalistički naraštaji 19. i prve polovice 20. stoljeća u budućnosti imati za posljedicu veliko slabljenje čovjekovog imuniteta. Budući da naše tijelo jest 99% duh iako mi toga nismo svjesni, ono se direktno odaziva na našu zloupotrebu ili nekorištenje duha. Ako smo materijalistički nastrojeni, tada duševno atrofiramo. I misao je materija, ona moždana, eterička, konkretna. Stoga mislioci materijalističke paradigme, ma koliko bili kompleksni i apstraktni u svojim misaonim vratolomijama, također zapravo ne upotrebljavaju svoj duh - i njima će njihov duh atrofirati zbog nekorištenja. Spada li Nietzsche u tu kategoriju? Apsolutno ne! On je bio najreligioznija i najduhovnija pojava svojega vremena, samo u antireligijskom i antiduhovnom ključu. :) Pročitamo li njegovu biografiju, bit će nam puno toga jasnije, a ako pročitamo ono što je Rudolf Steiner rekao o njegovu prethodnom utjelovljenju, tada će nam se slagalica još jednom presložiti u viši i bolji smisao.

Tko koristi duh, a tko ga ne koristi, to nije tako jednostavno za razriješiti. Osobe čiji je temperament takav da trajno izlučuju "dragost, dobrobit, blagostanje, brigu i skrb", uopće ne moraju biti zbiljski duhovne. Njihov je način takav, one sjajno, izuzetno spretno manipuliraju svojom okolinom, i same uvjerene u svoju dobrotu i ljubav, u svoju duševnost/duhovnost. No ako im se nešto iznimno, vanserijsko ispriječi na putu, u stanju su pokazati svoju pravu predatorsku, ultramaterijalističku prirodu. S druge strane, netko može uporno i tvrdoglavo deklarirati da je materijalist i ateist, iako je zapravo veoma duševna osoba, netko tko koristi svoj duh i čiji duh napreduje i razvija se. Ako duh koristimo, on se razvija. Ako ga ne koristimo, on zakržlja. Pogledajmo u oči svakoga iznad četrdesete, naročito iznad pedesete, i znat ćemo. Pogledajmo i sebe. Ne u oči. U svoje frustracije. Po vrsti svojih frustracija saznat ćemo i više nego što se usudimo saznati. Bit će to ekstremno neugodno suočavanje i ono bi moglo biti početak našeg stvarnog usmjerenja prema (vlastitome) duhu.

Moj prvi dan škole

utorak, 06.09.2022.

Na prvi dan škole, jučer, u ponedjeljak, zatekoh se ispred svog lokalnog Super Konzuma u 6:50. Malo sam se nešto preračunao s izlaskom iz stana pa sam došao pred kružna vrata deset minuta prerano. Bilo je prohladno, ostao sam, onako goloruk, u pozadini da me griju prve jutarnje zrake sunca. Još dok sam čekao na semaforu, vidio sam pored sebe dječaka kako nestrpljivo tapka u mjestu. Čim se upalilo zeleno za pješake, potrčao je i u hipu doletio pred ulaz u Konzum. Počeo je lupati svojim nejakim ručicama o staklo, lupao je i lupao, mahao nekome unutra u nadi da će ga ugledati. Kako je to trajalo nekoliko minuta, odlučio sam prići bliže i upitati ga o čemu se radi.

"Što je bilo, trebaš li dozvati nekoga unutra, možda mamu? Je l' se nešto dogodilo?" Htio sam mu predložiti da stane sastrane gdje će biti bolje vidiljiv i da tamo lupa. A ako bi bilo potrebno, i ja bih s njim.

"Ma da. Ma zapravo ne. Trebam hitno kupiti jednu dodatnu bilježnicu, zakasnit ću u školu."

"Ali Konzum otvara tek u 7. Neće te pustiti ranije. Čak i da te puste, ne možeš platiti ranije jer se blagajna aktivira točno u 7." Laknulo mi je kad sam shvatio šaljivost situacije u kojoj nema ničeg negativnog po dijete.

"A koliko je sati?"

"Evo, sad je tri minute do sedam. Moraš malo pričekati."

"Ja sam mislio da je više." Obojica smo se, očito, toga jutra malo preračunali, svaki iz neke svoje životne priče.

"Kad ti počinje škola, u pola 8?"

"U 8 i 35."

"Gdje ti je škola, tu blizu ili negdje daleko?"

"Tu je blizu, stanujem odmah pored nje."

"Oh, pa onda imaš još punih sat i pol vremena, ne trebaš žuriti. A za što ti treba bilježnica, pa nećete valjda već prvi dan nešto učiti? Danas se samo razgovara i druži, ne vjerujem da će biti neke nastave."

"Ma da, ali rekli su nam da ćemo morati naučiti imena profesora pa mi zato treba bilježnica, da ih zapišem."

"U koji razred krećeš?"

"U peti."

"Eh, pa da, sad dobivate nove predmete i nove učitelje. Evo, otvaraju se vrata, sretno ti u školi!"

"Hvala!"

Bilo mi ga je žao što se nepotrebno uspaničio. Uvijek iznova primjećujem kako je lagano razgovarati s djecom, postavljati im pitanja, slušati njihove odgovore - sve bude razumno i logično, nema pozadine slojevitog i manipulativnog uma. Samo jednostavna i istinita komunikacija. Taj drag dječak pametnih crta lica obojao mi je dan nekom prozračnosti i jasnoćom.


Školske torbe za prvačiće/prvašiće, iz nekih davnih vremena:



:)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.