the song remains the same. or maybe insane.
A šta da vam kažem. Ništa ne ide kako treba, bojim se vage, bojim se sebe. Ne znam što sam slijedeće spremna napravit. Ne mogu kontrolirat svoje osjećaje i razum. I još uz to me sve baca u neku depresiju. I to baš onda kad sam savršeno sretna. Ili možda naizgled sretna. Je li možda bolje da izbjegavam problem, ili ne? jer bojim se sebe što će biti ako se suočim s njim. Nemam pojma.
I svaki put kad bi krenula napisat post osjetila sam se bezvrijedno...da vam nisam dostojna...jer ja sve više idem korak naprijed, nazad dva.
Iako, danas ok. Ali to nije ono što ja želim. Potrudit ću se. Stvarno. Samo kad ne znam što bi sama sa sobom i to me uništava. Ne razumijem se. No eto jedina konstanta u svemu je da želim i dalje isti cilj. I rečeno mi je da se ne umislim. Da sam super ovako. Ali, kvragu zar ne vide da nisma sretna?! Neću. Neću se umislit. Nikada. Nitko zapravo i ne zna koliko loše mišljenje o sebi imam. Bez samopouzdanja. Nitko to ne bi rekao. Kažu da sam puna života, vedra. A bojim se da time samo prikrivam pravu sebe. Ili možda obratno, možda tada izlazim nakratko van. Ali sama u svojoj sobi, o ne. Osjećaj ne štima.
Radim planove, stalno. Želim, želim, želim puno toga... Još jednom. početak. Kako mrzim kad se to dogodi.
"sve je lako kad si mlad"
Valentinovo je skoro
volim vas leptirice moje
|
)
