Osvajanje Bjelolasice

Izvješće sa izleta na Bjelolasicu 1534m, 26.04.2015. (MV)
Foto (MV)

Nas četvorica planinara je prošlu nedjelju osvojilo Kulu, najviši vrh Bjelolasice (1534 m), a ujedno i najviši vrh Gorskog kotara. Krenuli smo iz sunčanog Zagreba oko 7 sati. Kako smo se približavali Gorskom kotaru, tako je i nebo postajalo sve oblačnije. Kad smo izašli iz auta u Begovom Razdolju, svježina zraka i jačina vjetra su nas nemalo iznenadili. Nakon kraće pauze i popijene kave u Planinskom raju, krenuli smo prema Matić poljani. Tamo smo vidjeli spomenik partizanima koji su se smrznuli u snježnoj oluji 19./20.2.1944. Uz cestu se nalazi 20-tak kamenih obeliska koji označavaju pale borce. Slijedeća značajnija postaja nam je bila planinarska kuća Jančarica. Tu smo napravili pauzu za ručak i zabrinuto gledati skroz oblačno nebo.

Poslije Vrbovske poljane, krenuo je strmiji uspon prema vrhu. Došavši do zadnjeg križanja prije vrha, odlučili smo ipak prvo posjetiti planinarsko sklonište J. Mihelčić. Staza je cijelo to vrijeme bila prava planinska, dosta strma i skliska, a često smo prelazili snijeg kojemu još nitko nije javio da je proljeće davno stiglo i da mu je krajnje vrijeme da se otopi. Samo sklonište nas je ugodno iznenadilo. Manje je od Ratkovog skloništa, ali slične opremljenosti. Nakon još jedne pauze za ručak, krenuli smo prema vrhu, a tu je već počelo biti veselo. Vjetar je povremeno jako puhao, povremeno je padalo nešto na granici rosulje i susnježice. Na samom vrhu smo se zadržali kratko, tek za pokoju fotku i krenuli najkraćom stazom prema autu. To se pokazalo malo izazovnim, jer je ta staza rjeđe korištena, pa su markacije izblijedile, povremeno nepostojeće. Silazak je ispočetka bio dio po metar snijeg, a dio po stijenama. Sve smo to uspješno savladali uz pokoje padanje, propadanje u rupu i ogrebotine. Nakon sporijeg silaska zbog problema s orijentacijom, sretno smo dočekalo šumsku cestu (skoro pa smo ljubili tlo). Nakon toga je ostatak hodanja bila šetnjica po cesti koja je dijelom bila prekrivena snijegom. Iz njega se povremeno dizala maglica. U Zagreb smo se vratili oko 8 navečer. Planinarenje je trajalo oko 7,5h tj. oko 6,5h čistog hodanja s prijeđenih oko 20km. Nismo putem sreli medu ni vuka unatoč čestom zazivanju istih, ali smo vidjeli nekoliko srni, od kojih su dvije stale na desetak sekundi, taman za fotosešn. Priroda se još nije do kraja probudila na Bjelolasici. Visibabe, jaglaci (to je ono žuto, jelda), šafrani i ostali vijesnici proljeća još uvijek vladaju tim područjem. Bilo ih je lijepo vidjeti. Drveće većinom još spava. Mogli bi preko ljeta napraviti novo osvajanje ove planine, ali samo ako prognoza bude savršena.