Pogrešno skretanje

Medvednica 9.03.2014.
Izvještaj JĐ. Foto Iva

Osam planinarki i planinara okupilo se na prvom ovogodišnjem izletu našeg PD Uroboros. Kavu prije izleta smo kao i obično popili u kafiću pred tunelom, pa u 10,40 sati krenuli prema planinarskom domu Runolist koji nam je bio prvi cilj, a za dalje bi se dogovorili usput.

Lijepo vrijeme izmamilo je na Medvednicu brojne planinare, izletnike i bicikliste pa je na dijelovima Leustekove planinarske staze bila poprilična gužva. Leustekova staza jedna je od najpopularnijih i najlakših staza za penjanje. Nazvana je prema Albinu Leusteku, zagrebačkom šumaru koji je puno doprinio uređenju Medvednice. On je htio biti pokopan u šumi kraj jednog od šumskih izvora. Otud je naziv i dobio Šumarev grob, stijena s izvorom s lijepom okolicom koji se nalazi u blizini. Ipak, njegovu želju Grad nije ispunio te je sahranjen na groblju u Šestinama.

Početni dio uspona bio je na dijelovima toliko blatnjav da je jedan naš planinar u blatu izgubio cijelu tenisicu. Nakon oko sat i pol laganog hoda već pomalo umorni i gladni sjeli smo na veliku sunčanu terasu planinarskog doma Runolist. Izvadili smo iz torbi sendviče i upravo dok smo jeli zadnje zalogaje našem stolu prilazi gospodin koji se nije predstavio a tek na naš upit rekao nam je kako je on gazda doma. Neljubazno nas je zamolio da spremimo svoju hranu jer za stolovima na terasi nije dopušteno konzumirati donesenu hranu, već se tu može jesti isključivo hrana koju kuhaju u domu. Rekli smo mu da upravo hoćemo naručiti piće i bi li bio problem da pojedemo svoju hranu do kraja uz piće, a na što je on ponovio kako možemo naručiti, ali svoju hranu moramo spremiti. Krenuo je zatim od susjednog stola gdje je sjedila poveća grupa, očito obitelj s djecom. Oni su hranu donijeli u plastičnim posudama koje su upravo otvarali i spremali se ručati. Njih je upozorio na isto, a zatim otišao dalje.

Na njihovim licima razočaranje. Na našim licima ljutnja i iznenađenje. Naime, mi smo svoj ručak dovršavali baš kad je došao našeg stola, pa gladni više i nismo bili.

Znači, ako ne naručiš nešto za jesti iz doma, nemaš što ni sjediti na vanjskim stolovima na terasi. Il' pij il' šetaj, očito je to politika vlasnika ovog planinarskog doma.

Upravo prije nego nam je gazda prišao htjeli smo naručiti pive i štrudle. Naravno da smo sada odustali od konzumacije. Bilo nas je osmero, svako od nas bi popio po pivu (poznajući nas, i još pokoju) + štrudle – znači, dom je zbog ovakvog ponašanja gazde izgubio samo od nas cca. 150 kuna, možda i više. A izgubio nas je i kao buduće goste. Planinari za susjednim stolom pakirali svoje stvari i hranu u torbe i otišli. Ustali smo i mi i krenuli prema Sljemenu.

Na terasi? Na polupraznoj terasi planinarskog doma ne smije se jesti vlastita hrana?, mrmljali smo naglas. Zar se planinarski domovi na Medvednici pretvaraju u elitistička, snobovska mjesta gdje se dovezeš automobilom kojeg parkiraš pred domom pa naručiš grah za 30 kuna, štrudlu za 15 kn? I tada si dobar gost. Je li u redu da u ovom domu na vanjskim stolovima nije dozvoljeno jesti svoju hranu i tko to određuje? Kakvo je to novo pravilo? Planinarski dom je za planinare utočište i zaštita od hladnoće i umora a prije svega mjesto na koje su planinari dobrodošli. Planinari u ruksacima nose vlastitu hranu, jer nikad ne znaš što se može dogoditi, hoćeš ostati negdje gladan ili žedan… Ovakvo ponašanje i neljubaznost za nas je bilo iznenađenje. Planinarski dom Runolist nas je kao goste definitivno izgubio.

Podno Sljemena na činovničkoj livadi i na skijaškim stazama snijega ima još samo u tragovima. Ipak neobična je to slika u ovaj topao proljetni dan. Samo još snowboarderi na daskama koriste očito posljednje ostatke zime. Visibabe, jaglaci, šafrani i drugo šareno cvijeće polako se probija iz zemlje.

Na vrhu smo odmorili kratko pod tornjem pa se malo spustili do restorana Zlatni medvjed gdje nas je na terasi ljubazno dočekala domaćica. Pitali smo je bi li oni dozvolili na njihovoj terasi konzumaciju donesene hrane, na što je rekla da, iako su oni restoran, to ne bi bio problem ako im stolovi nisu namješteni za goste i ako nemaju gužvu. Na pitanje imaju li štrudle, nasmijala se i rekla kako ne! Zaista imaju štrudle i to velike i fine štrudle (za 12 kuna). Na proljetnom suncu odmarali smo uz pivu i štrudle, razglabali o svemu i svačemu, promatrali planinare i izletnike kojih je bilo mnogo.

Oko 14 sati krenuli smo doma. Prošli smo kraj napuštene stanice sljemenske žičare.

Negdje na pola puta planinarska staza postaje sve neurednija, počinje nas zbunjivati. Naime, cijelim putem i dok smo se penjali vide se posljedice velike oluje iz studenog 2013. Tisuće stabala ta je oluja u jednoj noći isčupala iz korijena. Drveće koje je padalo po planinarskim stazama uglavnom je uklonjeno, no staze su na mjestima oštećene, ima odrona, a bageri i kamioni koji su stabla uklanjali su ih dodatno uništili. No najveći je problem ipak što se na mjestima mora skrenuti sa glavnih staza na sporedne i što je vjetar srušio i stabla na kojima su bile planinarske oznake.

Tako smo i mi na jednom mjestu skrenuli sa glavne staze na maleni uski puteljak vjerujući kako ćemo se brzo vratiti na glavnu stazu. Oznaka koje bi govorile da se nalazimo na planinarskoj stazi uglavnom nije bilo. Staza je uskoro postala uski puteljak te je najednom samo nestala. Hrabro smo ipak nastavili dalje iako nam je bilo jasno da smo skrenuli sa staze (a to što smo napravili se ne preporučuje raditi, nikada). Pred nama su se počela pojavljivati srušena debla koja smo preskakali, pentrali se preko njih, prolazili smo kroz hrpe lišća, o noge su nam se plele grane, provlačili smo se kroz suho granje i spuštali po strmim padinama. Sve nas je to podsjetilo na film Pogrešno skretanje i na još neke druge filmove…, kao i na našu ekspediciju na Velebitu 2011.g., smijali smo se jer smo uspjeli skrenuti sa pravog puta na našoj Medvednici.

Tako se naš silazak jednostavnom Leustekovom stazom pretvorio u pravu malu avanturu. Adrenalin je porastao, pravo planinarenje na kojem potrebna spretnost ali i hrabrost. Za našu planinarku koja je sa nama prvi put pošla na izlet ovo je zasigurno bilo lijepo iskustvo. Nakon 45 minuta došli smo na obilježeni planinarski put a uskoro i pred Gračane, gdje smo se slikali na maloj betonskoj brani kroz koju teče jedan od brojnih gračanskih potoka, pa dalje polako kroz naselje ravno do tramvajske stanice. U tramvaju smo se oprostili od dijela ekipe, žurili su doma na kasni ručak, a mi ostali onako blatnjavi prošetali smo centrom grada te sjeli na pivu i dogovarali sljedeće izlete, pa se onda oko 18 sati izljubili i krenuli doma.