U posjetu kod Šilobe

Uspon na Suhi vrh, 23. srpnja 2013. (VO)

Bilo je to strašno iskustvo! Barem za neke od neustrašive četvorke koja je po ljetnom zvizdanu odlučila pružiti svoje korake do Kamenjaka. I to ne od bilo kuda, već od Škrljeva, što je značilo da nam treba nekih tri sata do znamenitog brda ponad Grobničkog polja.

Kao što to biva s velikim idejama malih ljudi, već na izlasku iz Škrljeva, simpatičnog mjestašca uz željezničku prugu iznad Bakra, shvatili smo da je put do Kamenjaka dalji nego ikad prije. Posebno nas se to dojmilo kad smo na kraju ceste koja je vodila zastrašujućim okruženjem koje nas je podsjećalo na američki countryside u jeftinim hororima. Tamo, kad su sve nade bile još visoko, otprilike kao sunce koje je nemilosrdno tuklo pa našim glavama, vidjesmo odvojak za Suhi vrh. Izdaleka Suhi vrh izgleda stožasto i zanimljivo, pa smo krenuli kršnom stazom prema njemu.

Ispočetka je sve teklo dobro. Novi član je veselo koračao preko kamena, naš metalac je isparavao zadnje kapi sinoćnjeg alkohola, dok je najvjerniji riječki planinar stavljao bijelu kapicu protiv sunca. Predsjednik je čak stavio palestinku, ne bi li zaštitio svoju svijetlu glavu, ali nespretno vezivanje arafatke je završila pokojim zluradim osmjehom i slikanjem za uspomenu drznika.

Doduše, s vremena na vrijeme, kao krajičkom oka, zapazivali smo neke čudnovate sjene, muk ptica i nedostatak muha, ali nas to nije posebno diralo. Divili smo se pogledu koji je iz koraka u korak postajao širi, samo nam je idilu kvarila industrijska zona Kukuljanovo, koja, za razliku od svog imena, obiluje trgovačkim centrima, ali ne i tvornicama.



Još par koraka i skretanje oštro uzbrdo, držeći se za stijenu i kamenje. Tada je postalo jasno gdje smo. Suvda oko nas zurile su oči vražjih stvorenja, njihove klopke obavijale su put, a hrabri predsjednik je koračao hrabro naprijed, oslobađajući put za svoje suborce na ovom paklenom vrhu. Vrištanje metalca ovog puta nije bilo zbog nedostatka pive, već zbog Šilobine djece, divovskih paukova koji su raspleli svoje mreže preko cijelog Suhog vrha.

Najgore je bilo na 547 metara visokom vrhu. Tamo su paukovi izgradili cijelo svoje carstvo, raspleli iznimno čvrste mreže koje odoljevaju čak i buri koja ovdje puše 345 dana u godini kao da joj je svaki dan posljednji. Ipak, većina je uživala na vrhu, diveći se pogledu na splet gorja koji se proteže od Obruča i Hahlića, preko Primorskog Kleka prema Snježniku. Negdje u sredini kočila su se dva vrha Kamenjaka, našeg nesuđenog odredišta. Nakon poduljeg uživanja, spustili smo se u Plosnu i dalje nazad prema Škrljevu.

Popili smo pivicu u lokalnoj oštariji, nastojeći zaboraviti šokove koji su nam se uvukli u noćna sjećanja. Iako je plan bio da se ide malo i na more, ekipa se brzopotezno rastala, obećavajući skori izlet u više predjele oj junačke zemlje mile.