Proljetni snijeg na Medvednici

Izvještaj sa izleta do slapa Sopot 24.3.2013. (JĐ)
(Foto JĐ, M&M)

S obzirom da je već kraj ožujka izlet do slapa Sopot trebao je biti naš prvi ovogodišnji proljetni izlet. Međutim, zima još pokazuje zube, pa smo opet planinarili po snježnim uvjetima.

Naš cilj slap Sopot najveći je slap na Medvednici i spušta po stijeni visine 9m. Nalazi se na Vrapčanskom potoku (potok Vrapčak) i do njega se može doći iz Gornjeg Vrapča ili iz smjera planinarskog doma „Risnjak“. Slap se nalazi usred Medvednice, na njezinom skrovitom i teže pristupačnom zapadnom dijelu i do njega nije lako doći. Tu zato i nema puno izletnika pa se na ovom djelu Medvednice može uživati u tišini, miru i doslovno nedirnutim predjelima šume.

Kako je dobar dio ekipe bio zauzet obvezama, a dio je odustao zbog loše prognoze, na izlet smo krenuli nas četvorica. Okupili smo se u devet sati u Talanima na samom ulazu u park prirode Medvednica gdje započinje planinarska staza br. 9 koja vodi do planinarskog doma „Risnjak“. Kako je proteklih dana bilo dosta kiše a od jutra je padao i jak snijeg, na stazi nas je dočekalo blato i potoci kroz koje smo se isprva pokušali pažljivo probijati. Ubrzo smo shvatili kako to zapravo nema smisla.

Već oko deset sati stižemo pred dom Risnjak. Začudo, dom je prazan, poneki tek pristigli planinar i mi napokon imamo mjesta koliko hoćemo. Uvijek ljubazna domaćica Nataša upravo je pristavila štrudle u pećnicu i skuhala nam kavu, čaj, poslužila pive. Odmorili oko 45 minuta pa krenuli prema slapu.

Od Risnjaka glavnom stazom (staza br. 1) gazimo po snijegu dubokom oko 5 centimetara prema slapu. Na djelovima puta blato skriveno ispod svježeg snijega otežavalo je nam je hodanje no sve je to bilo jednostavno dok nismo skrenuli sa glavne staze na prečac koji se strmo spušta do slapa. Tješili smo se da je dobro što ne idemo tim putem prema gore, jer to bi tek bila prava muka, pa smo skupili snage i nakon kratkog promatranja u nedoumici krenuli. Snijeg i blato na toj strmini učinili su to da smo unatoč polaganom spuštanju, štapovima kojima smo se pridržavali i svoj našoj pažnji padali k'o kruške. Tako su neki izveli klasično proklizavanje nogu sa manje ili više uspješnim zadržavanjem rukama pri padu u poluležećem položaju, neki su padali na tur, dok su oni najvještiji izvodili salto – okret na stomak uz skok na glavu. Srećom sve bez ikakvih posljedica, ali sa osmjehom na licu i zadovoljstvom jer se mirna šetnja pretvorila u avanturu.

Kad smo se napokon spustili pred sam slap bili smo osupnuti njegovom ljepotom. Od rastopljenog snijega i kiše slap se pred nama pokazao u svojoj punoj snazi.

Sa visokog drvenog mosta nasuprot slapu pruža se pogled na slap i potok. Kad se most prijeđe malenim puteljkom može se spustiti do podnožja slapa. I taj je puteljak ovaj put bio opasan i sklizak za silazak pa su se samo neki spustili kako bi snimili pokoju fotografiju ispod slapa.



Nakon domora pokraj slapa krenuli smo natrag prema domu Risnjak ali drugim dužim putem. Prvo smo se morali ponovno uspeti na brdo, na stazu br. 8 koja od Ponikava vodi do Risnjaka. Uspon na brdo trajao je oko 15 minuta a nakon toga uslijedilo je hodanje po uglavnom ravnoj stazi pa smo tu mogli i malo dati gas kako bi u dom stigli što prije. Nakon 2 sata skrenuli smo ponovno na glavnu stazu br. 1 i za još oko 30 minuta stigli do doma Risnjak. Sad smo već bili gladni pa smo pojeli jutros zapakirane sendviče i voće, naručili smo štrudlu, čajeve i pive. Nakon odmora spustili smo se do Mikulića.

Snijeg nas je pratio cijelim putem izleta. Baš smo se pošteno nahodali. Ukupno smo hodali više od 5 i 1/2 sati po snijegu i blatu i, iako umorni i mokri, baš smo se dobro osjećali. Bio je ovo još jedan uspješan izlet.