Zečevom stazom do Mačkova vrha - Kastav

Izvještaj sa izleta 19.01.2013. (VO)

Srna, puž, zec... ne, nije još jedan jelovnik koji je drag upravnom odboru našeg planinarskog društva, već su to avatari puteva u okolici Kastva. Čak i u danima posvemašnje vreve, aš se va Grade vaveki neš' dogaja, kao što je karnevalsko vrijeme, naša mala skupina od troje planinara ipak je nečujno prošla malim gradskim uličicama. Kroz ruševine Crekvine i preko gradskih zidina, i eto nas u Lozi.

Upućeniji će znati da to nije bila narudžba predsjednika u lokalnoj birtiji, već da se tako zove šuma koja se prostire u zaleđu Kastva, a rečeni avatari su zapravo simboli za kretanje po stazama kroz šumu. Za najkraću stazu izabran je puž kao metafora za polagano i ograničeno kretanje, za srednju zec, životinja sve rjeđe prisutna u našim šumama koja se kreće brže i više, te za najdužu srna, elegantna životinja brzog i dugog kretanja koju se često, zbog brojnosti, sreće šetajući šumama. Naravno da smo mi odmah izabrali srnu i već na drugom skretanju pogriješili te umjesto srnećom stazom krenuli stazom zeca. Putem su nas pozdravili i neki konji koji su unatoč snijegu veselo brstili svoju slamu.

Snijeg je zabijelio cijelu šumu, pa smo usput sagradili jednog snjegovića. Odnosno samo smo zadržali pravo da kažemo da smo ga sagradili, jer nas je iznenadio svojom pojavnošću nasred puta. Uskoro smo prošli i lovačku kuću Lisjak što nas je podsjetilo da su planinarski putevi u ovom kraju ispresjecani lovnim područjem kako bi planinarima bilo ugodnije razmišljati o divljim svinjama i lovcima koji ispaljuju municiju na njih.

Uskoro smo stigli i do cilja naše današnje šetnje - to je vrh Mačkov vrh (504m). Uspon na vrh počinje uskom stazom uzbrdo do raskršća staza: pravo do sjevernog vrha (500m) (5 min.) i desno na južni vrh (504m). Usponi su kratki i lijepi jer vode kroz područje interesantnih kraških oblika. Mačkov vrh je najviši vrh u šumi Lužini i s njega se pruža lijepi pogled na Kastav (s južnog vrha), susjedni vrh Stanić (465m), more, šume u zaleđu Kastva, te na planine Gorskog kotara, Lisine i Učke. Na sjevernom vrhu je veliki granični kamen, ostatak «Rapalske granice», a na južnom je interesantna rupa u stijeni s omanjom lokvom vode, ostaci kamenom ograđenih osmatračnica te izbrazdane stijene, vrlo lijep primjer utjecaja kiše i ostalih vremenskih prilika na oblikovanje kamena vapnenca. Zbog količine snijega koji nam je dosezao struk odlučili smo da južni vrh treba čekati naš posjet jednom drugom prilikom.




Opčinjenost visinama zamijenila je zadivljenost dubinama. Spustili so se u sami atrij najveće špilje u Kastavštini Šparožne jame. Dugačka je više od 540m, a dubina joj je 101m. Brojne hodnike i kanale podzemlja nismo istražili, ponajviše zato jer je vertikalan pad odmah pri početku špilje zaslužan za spominjanje Šparožne jame po zlu u crnoj kronici.

Naš put se nastavljao dalje preko sela Brajani, te dalje kroz šumu sve dok nismo izašli do kamenih prezida te se spustili u mjesto Spinčići. Slijedila je kavica na Kastvu i zadovoljstvo prelaska zečeve staze.