Samoborskim gorjem prem Oštrcu

Izvještaj s Oštrca: 27.11.2011. (MT)
(Foto ALH)
Pao je još jedan dogovor za planinarenje u okolici Zagreba. Ovoga puta naš se zmaj Uroborus probudio u tmurno nedjeljno jutro, zapuhnuo svoju vatru duginih boja i počeo kandžama grebati prema zapadu do injem okovanih bregova grada Samobora. Naravno, samo simbolički… Obični smrtnici, točnije nas 9, krenulo je iz Zagreba osobnim automobilom i javnim prijevozom, noseći duh Urobousa prema Samoborskom gorju, cca. 25 km udaljenog od glavnog grada.

Osmero nas i jedna hrabra kujica Molko (službeno najizdržljiviji član našeg tima), sastalo se na novome samoborskom kolodvoru oko 9 sati ujutro i počelo marširati prema centru grada, gdje smo, kao i prošli puta pod grijalicama na terasi, popili kavu… Da nam ipak ne bude prehladno, požurili smo od centra do prvog uspona prateći potok Vugrinščak kroz brižno održavani park… Netom prije no što smo prebrodili najteži uspon svoga puta i pošteno se ugrijali, mogli smo na obližnjem brdu zapaziti Stari grad Samobor. Ruševna je to utvrda na brdu Tepec, koju su izgradili pristaše češkog kralja Otokara u 13. st.

Nastavljajući dalje, ulazili smo u sve gušću šumu ponad grada, čije je tlo tu i tamo bilo pokriveno bijelim pokrivačem. Očito se prvi snijeg ove godine uspio održati u gorjima ispod isprepletenih golih krošanja bjelogorice. Gusta magla nadvila se nad šumom, a inje se u komadićima trusilo po nama. Stari masivni bršljani obgrlili su skoro svako stablo pokraj puta, a staro je poluvlažno lišće šuštalo pod nogama. Uistinu magičan prizor, svi smo pomislili…

Nakon kratke pauze i jakog doživljaja spiritualne povezanosti s prirodom (ne znam za druge, ja jesam), začas smo se uspeli do starih gorskih kleti i dubokih dolova koji su na hrptima nosili nebrojene čokote vinove loze, a ubrzo smo zatim i ugledali planinarski dom „Ivica Sudnik“.

To je dom koje je osnovalo HPD „Japetić“ 1963., a nalazi se na prijevoju između Lipovečke i Rudarske drage na 530 metara nadmorske visine. Usto što je „dog friendly“, na meniju nudi najveći bečki odrezak ikad viđen.

Nakon graha, odreska koji omanjoj osobi može poslužiti kao plahta i pokoje pive, nastavismo do sljedećeg planinarskog doma. Od jednog do drugog doma postoje dvije varijante puta: strmiji Hofmanov put (0:30 h) ili laganija varijanta preko livada (0:45 h). Laganijim putem preko livada stigli smo začas do planinarskog doma „Željezničar“ na Oštrcu na 691 m, a na jednom dijelu puta mogli smo u daljini vidjeti masivne Alpe za sjeverozapadu.

Molko je odlučila biti vođa čopora te nas je cijelim putem brojala i pazila jesmo li svi na broju, žurno hitajući naprijed na čelo pa nazad do zadnjeg pa naprijed pa nazad pa naprijed....

Zakoračivši na malu terasu doma na Oštrcu, ostali smo zapanjeni prizorom. Iznad nas plavilo se nebo bez ikojeg oblačka, a pred nama ispod brda, gdje se trebao vidjeti Zagreb… ništa. Grad je nestao u gustom pokrivaču magle, ponad kojeg se Sljeme uzdizalo kao samotni otok usred mora. Prizor koji nas je podsjetio na Velebit…

Odmorili smo na klupi pokraj doma, grijući se na suncu i nažalost shvatili da nećemo uspjeti do vrha prije no što nas uhvati noć. Oko 15:30 zaputili smo se nazad do Samobora, a spuštajući se putem hvatala nas je noć; sunce nas je napustilo, a hladnoća zime ubrzo sustigla… Ukrašena pročelja centra grada pozdravila su nas oko 18 sati, kada smo pokupili kremšnite i zaputili se nazad prema kolodvoru… Auto i bus dočekali su planinare za povratak u Zagreb…

Grad kremšnita, finih domaćih štrudli i jedno od najomiljenijih planinarskih okupljališta u Hrvatskoj (ako niste znali, okolica se može pohvaliti sa 200 km markiranih planinarskih staza) bio je dobar domaćin. Uroborus je bio zadovoljan izletom, a zbog starog grada Samobora i Flinke (popularno alpinističko vježbalište) zmaj će zasiguno navratiti još koji puta u magične krajeve Samobora kada nam priroda podari toplije i duže dane...