Riječkim vrhovima uz krave i ovce

Izvještaj s riječkih vrhova 20.11.2011. (VO)
(Foto DV)

Uz pomoć GPS-a, GPS-a sa nebesa, u rano jutro našli smo se na željezničkoj stanici Meja, kojih petnaestak minuta udaljena vlakom od Rijeke. Sunce sija kao tepsija, a u nosu nam nepogrešiv miris koza. Naš neustrašivi pas Brili već kopa po đubrivu, kronično ostavljajući njezinu vlasnicu u uvjerenju da će bijeli pas do navečer biti sasvim crn. Odluka je pala da naše malo petočlano društvo plus pas protegne noge vrhovima riječkog zaleđa, pogotovo zato jer je vrijeme bilo sunčano i nadasve toplo.

Krenuli smo kroz drač prema Svibu, našem prvog vrhu dana. Lijepo se pen jati, neki zastaju, neki jure prema vrhu. Odmaramo se s vremena na vrijeme, s pogledom na Kostrenu i u maglici Rijeku. Uskoro dolazimo na kameni put koji završava na kamenoj glavici Sviba (613 m). Sjedimo na vrhu i divimo se pogledu. Svib ima pregledan i širok pogled na sve strane, od Riječkog zaljeva, preko nama dragog Tuhobića pa do još dražih Hahlića na sjeveru. Vade se kulenove seke i suhe smokve, glad je ulovila neznance u tuđini, a jednim okom pazimo da Brili ne bi skočila u zrakoprazan prostor s ruba stijene.

Vraćamo se dijelom puta i spuštamo se na šumoviti prijevoj koji Svib dijeli od susjednog vrha Ljubibelja. A tu kao u začaranoj šumi. Probijamo se oštrim usponom, a među nama leti, po danu, sova. Uvjereni smo da je pobjegla iz Hogwartsa. Nastavljamo neometano dalje, uspinjući se sve više i sve strmije, dok nismo došlo do kamene glavice Ljubibelja. Ovdje je vidik ograničen na Tuhobić i bliski Gorski kotar, ali nas to ne sprječava da i ovdje uživamo u suncu i sadržaju naših ruksaka.
Spuštamo se prema makadamskom putu, prvo kroz kamenjar a potom strmom šumskom stazom.

Kad smo stigli do makadama, pozdravila nas je lokalna krava. Prvo smo je odzdravili, ali dok smo bezbrižno šetali makadamskim putem, osjetili smo grozan osjećaj da nas netko promatra. Jedan naš član je rekao da je vidio magare kako lunja šumom, a neki vučjak ga goni. Na kraju se ispostavilo da je to „magare“ bila naša poznanica krava, a sad je krava veselo koračala iza nas, dajući nam naslutiti da se tu negdje nalazi i seoski pas. No, psa nigdje, a krava je krenula žustrim korakom prema nama. Srećom, došli smo do križanja, a jadnica se valjda toliko umorila i bila zbunjena da nije znala kojim putem krenuti. Stala je na križanju i ganutljivim pogledom nas pratila dok nismo zašli iza zaokuke. Poželjeli smo joj dug život, puno mijeka Z'bregov i skorašnji posjet McDonald'su.

Prešavši lokalnu cestu za Rijeku ručali smo po n-ti put i nastavili makadamom prema Škrljevu. Usput smo susreli lovca koji kao da je iz priča izašao. U punoj lovačkoj spremi ga pozdravljamo i pitamo eto, što radi lovac Luka na planinarskom putu. „A gdje idete?“ pita on. Prema Škrljevu, odgovorimo. „Ajoj!“ sigurno će lovac, i potom objasni da se eto upravo lovi, da moramo malo pripaziti da nas metak ne pogodi, ali da ne budemo previše glasni jer ćemo preplašiti životinje. Ne vjerujući što je gospon upravo rekao, s nevjericom smo ga pitali „A što lovite“. Lik zastane... duboko razmisli i onda izvali: „Divlje svinje“.

Elem... Bili smo glasni. Predsjednik je tražio od naroda da ga zaštite svojim tijelima, ali čini se d anitko nije pretjerano mario. Uskoro smo naišli i na ostatak lovačke družine. Ovi su rekli da su ulovili.. poskoka. U kasnu jesen. Svaki nam je rekao da je lov završio za njih, ali da lovci iz susjednog lovačkog društva i dalje love. Pognuli smo glave i prelazili prijevoje, spuštajući se prema željezničkoj pruzi.

Stopirali smo vlak, čak i legli na tračnice, ali niti jedan se nije pojavio. Nastavili smo dalje, u mjesto Škrljevo. Nakon pijače u lokalnoj birtiji čekali smo vlak koji je sa zakašnjenjem od sat i pol stigao u Rijeku.