Osvajanje Kostelgrada

Izvještaj s Kunagore 26.10.2011. (VO)

U njedrima Kunagore, nedaleko zagorskog gradića Pregrade, nalazi se utvrda Kostelgrad. Kostel je izgrađen u XIII. stoljeću, između 1260. i 1264.g. kada je bio rat između češkog kralja Otakara II. i Bele IV. Stara hrvatska plemićka obitelj Keglević od Bužima pred turskom najezdom morala je napustiti svoje posjede u Bosni u okolici Bihaća da bi konačno našli svoje stalno boravište u Hrvatskom zagorju. Posjede u Bosni morao je napustiti Petar Keglević 1521.g. da bi 1523.g. kupio kostelsko i krapinsko vlastelinstvo. U 17. stoljeću Kostel je već ruševan i njegovo propadanje zaustavljeno je djelomično tek u proteklom stoljeću.

Zašto ova povijesna priča o Kostelgradu? Zato jer je jedan naš dragi član skoro srušio dio istočnog zida ovog zaštićenog dobra. Sjedeći na rubu provalije, u jednom se trenutku njegov iPhone odšetao iz njegovog džepa te napustio slobodnim padom naše queer planinarsko društvo, putujući bezdanom kostelskih šuma. Pošto je iPhone važniji od života, neustrašivi nam se član domogao vrijednog uređaja i pri tome se uhvatio za trošne zidine drevnog dvorca. Kao u filmu, gomila kamenja poteklo je nizbrdo prema selu Kostelu, gdje žive nasljednici keglevićevskih kmetova. „Vi tamo gore, najte to raditi...“ začulo se odozdola, vjerojatno nakon što je kamen pogodio ravno jednu čučicu zagorskog muža.

Naime, jesenske boje smo odlučili potražiti u ovoj najzapadnijoj planini Hrvatskog zagorja. Kunagora, za koju smo mislili da umjesto lišća na granama svojih šuma ima Starčeviće, Maruliće i Mažuraniće, nadvija se mrko nad gradićem Pregradom koji je poznat po ogromnoj „zagorskoj katedrali“ i pizzeriji „Ramona“, koja je prepoznatljiva kao mjesto gdje smo pili kavicu prije uspona. Put vodi oštrom uzbrdicom, prateći križni put. I dok smo brojali koliko je puta Isusek pao pod križem, naš vlastiti križ nas je čekao na kraju puta čudotvorne Gospe kunagorske. Planinarski dom je bio zatvoren, iako su pojedinci još u Zagrebu sanjali o čudotvornom grahu s još čudotvornijom kobasom, a ako ne to, onda barem palačinke s raznim nadjevima, ako je potrebno, i zajedno u jednoj palačinci. Srećom, demokratski izabrano vodstvo našeg planinarskog društva Uroborus, imalo je dosta hrane za sva gladna usta. Od doma puca predivan pogled na Pregradu, što smo naravno iskoristili za kolektivno slikanje.

Put dalje vodi predivnom šumom, okupanom jesenjim bojama, sve do vrha Kunagore koji je, naravno, usred šume. Slikajući svu silinu otrovnih gljiva, penjajući se na lokalne lovačke čeke i slušajući diskretne moralne pouke našeg savjetnika za moral i ćudoređe na kraju smo stigli do rečenog Kostelgrada. Oponašajući gađanje sirotinje kavijarom, predsjednik je gađao svog notara šunkicom koju je gospon notar iskusno i pozorno hvatao u zraku. Uz zamišljene poglede u daljinu, koji su usmjereni zbog aktivnosti dragog nam slikopisca, napustili smo gradinu i spustili se u staro selo Kostel. Prolazeći kraj starog groblja, starih crkvica i raspela, cestom smo se vratili u Pregradu i popili zasluženu pivicu.

I tako je, uz uobičajene pustolovine qjut i sporty članova PD Uroborus završen još jedan planinarski qSport Outdoors vikend.