Strahinjščica

Izvještaj sa izleta na Strahinjščicu 23.01.2011. (VO)
(Foto JĐ)

„Ono tamo je vrh?“ Zbunjena lica izletnika spojena su s bolovima u vratu od naginjanja glave uvis. „Aha, al nije teško, malo uspona i tamo smo“. Izbjegnut je klasičan odgovor da se radi o stalnom usponu, koji uzrokuje dahostaj i znojocur. Uostalom, ne zove se brdo badava Strahinjščica. Ponekad, u rana praskozorja, moguće je vidjeti dedeka Kajbumščaka kako se pentra po zagorskim bregima, pijan k'o stoka, i vrišti „Pa kaj bum sad?!“. Nekako smo se lako odlučili krenuti istim putem.

Krapina je dočekala tročlanu ekspediciju predvođenu svijetlim primjerom voljenog predsjednika Queer Sport Outdoorsa sunčanim vremenom, kao stvorenom za penjanje po brdima. Uz obilazak lokalnih znametnosti, koje uključuju i fascinaciju izletnika modnom konfekcijom „fešn gurua“ Borisa Banovića i čitanjem jelovnika krapinskog pračovjeka koji je morao biti vrlo bogat da plati basnoslovne pare za običan zagorski ručak, queer planinari su se zaputili prema selu Strahinju. Uz lukave cucke koji su se pleli pred našim nogama i jutarnje pozdrave zagorskih purana od kojih će mnogi platiti glavom svoje postojanje u idućih par tjedana, stigli smo do lokalnog raspela. Pogođen iznenadnim udarcem vjere, predsjednik je kleknuo i pomolio se za grešne duše učesnika izleta prije nego krenu u divljinu oko zagorske prijestolnice.

Uspon je bio oštar, ali iskusni planinari su lako prešli tih sat i pol vremena i sretno stigli pred zatvoren planinarski dom (618 m) koji zimi ima otvorenu zimsku sobu. Uz svu maštu nismo mogli zamisliti da se radi o natkrivenoj terasi s lijepim pogledom na krapinsku okolicu. Tu su se smjestile dame u najboljim godinama, sve oduševljene našom pojavnošću. Vidjevši nas jadne i neuhranjene, udjelile su nam kolače i majonezu te ubrzo otrčale hihotajući se samo njima znanim stvarima. Dotle smo mi ručali ono što smo imali u ruksaku i uz pivicu čilali na zimskom suncu. Potom smo se uputili prema vrhu Dedek (754 m), gazeći po finom snijegu. Okolica je kao iz razglednica, plavo nebo, inje na drveću, snijeg... i na kraju pogled na sve strane! Stojeći na toj čuki, s filozofskim pogledom u daljinu, shvatili smo svu besmislenost planinarenja. Umjesto da se tu pržimo na predivnom suncu, na svježem zraku se penjamo da bismo se spustili, a mogli smo cijelo vrijeme truliti ispred TV-a i gledati turske sapunice!
Uz poneku grudu snijega bačenu ravno u bulju predsjednika počeli smo se spuštati prema Jelenskim pečinama. Kako je pivica počela djelovati, a poneki su odlučili umjesto pravih naočala staviti sunčane bez dioptrije, ekipa je u nekoliko navrata skoro dobila izravnu kartu za silazak naglavačke. Raznih pirueta ne bi se postidile ni prave pravcate balerine, ali konačan faux pas se nije dogodio.

Krikovi iz zagorskih kleti nesumnjivo su stavili točku na i još jednog uspješnoh izleta. Strahinjščica nas nikad neće zaboraviti, a ostatak dana je proveden u poluležećem stavu u lokalnom restorančiću i na gradskom kolodvoru.

Oznake: Krapina