srijeda, 21.10.2009.

da. sve savrseno. sve tako idealno. veza koja me iz dana u dan sve vise pozitivno iznenaduje. koja me iz dana u dan cini sve sretnijom.
i onda, razgovor. razgovor od prije 5 minuta.
ono sto sam izbjegavala. ono sto sam znala da ce biti prepreka ali sam svjesno sutila. Htjela sam da predemo preko toga. htjela sam da to ne spominjemo. htjela sam da to ne bude vazno. Ali vazno je. Mrzim sto jeste.
vjera. tako sam prokleto osjetljiva na te stvari. ja sam ateista. to je ono sto jesam. ono sto zelim biti. i iako je ljudima to cudno, ja jednostavno ne vjerujem. i nemogu vjerovati. ne jer ne zelim, jednostavno, to je ono sto ja jesam.
neznam ni kako ni zasto sam dosla s njime na tu temu. ali poceli smo. znam da je on vjernik. znam da je bas religiozan. ali misla sam da nece biti vazno. ne sada. ne u ovom trenutku. i onda je on poceo s tom pricom. zasto ja nebi vjerovala, zasto ja nemogu biti vjernik, zasto to ja ne zelim? umorila sam se stvarno. ne zelim to vise objasnjavati ljudima. rekla sam mu, ja jednsotavno ne vjerujem. meni vjera nije vazna, vazni su ljudi. vazno je ono unutra. i onda me je poceo ispitivati kako se ne brinem gdje ce mi dusa. zasto bi se brinula? pito me je kako mogu biti ovako, da ne pripadam nikome. rekla sam mu da pripadam sebi, i da je to ono najbolje cemu mogu pripadati. glupa pitanja. kao sto su njemu bili glupi moji odgovori. rekla sam mu na kraju : ja sam jednostavno ovakva kakva jesam.
medutim, on je nestao sa msna, i nemam pojma kako bi se ovaj razgovor nastavio.
ne zelim prolaziti kroz to. ne zelim jos jedan prekid tipa : ne mogu biti s curom druge vjere. jos uvijek nemogu zaboraviti kroz sta me je onaj zadnji natjerao da prodjem. ne zelim taj kraj s njime. i neznam sta da uradim. Jer sa svakim ce biti isto zar ne? za mene je svako osoba druge vjere. zasto to jednsotavno ne moze prihvatiti? zasto ne moze prihvatiti mene ovakvu kakva jesam?
ne zelim ni razmisljati o prekidu. jer mi je stalo. stvarno jako stalo do njega. ali ne zelim bol. ne zelim da me povrijedi. ne zelim srljati.
Koliko god mi bilo stalo, ja sam realna. uvijek. ne zelim glavom kroz zid. ne zelim da me neko samo tako povrijedi. zelim ostati jaka, kao sto sam uvijek bila. zelim ostati ja. ne zelim se mjenjati ni zbog koga.
i ako me on ne moze prihvatiti, onda on gubi.
ja cu jednog dana naci nekoga tko ce me prihvatiti onakvu kakva jesam. bez uvjeta. i bez pretvaranja.

subota, 10.10.2009.

pocelo je nizbrdo. tako mi se cinila nasa veza. jedan propali pokusaj, i cisto sam sumnjala da se itko moze promijeniti. jedna velika svada. i osjecaj koji me je jednostavno tjerao da ostanem s njime, usprkos svojim principima koje sam uvijek tako uvazavala.
i onda se sve promijenilo. odjednom. sve se je preokrenulo. od one hladne i nedokucive osobe on mi je postao nesto sasvim drugo.
kad smo se posvadali, rekla sam mu sve sto me brine, sve sto me muci u vezi njega. I sve je bilo tako jednostavno. bila sam paranoicna. Reko mi je: pa zasto me jednostavno nisi sve to pitala?
i to je bio taj trenutak. pricam mu sada, sve. naucila sam na njega.
Od potpunog stranca on je postao nesto ujedno i najljepse i najcudnije sto mi se dogodilo.
Da, istina, on nije nimalo uobicajen. Sumnjam da cu inace ikada cuti od njega neke sladunjave komplimente, jer on nije takav.
Ali neke stvari govore vise od rijeci.
njegov pogled kad smo skupa, zbog kojega se uvijek moram nasmijati. Njegovo igranje mojom kosom. Nacin na koji me zagrli, tako jako da me skroz obori na sebe. Njegovi pogledi kada se vozimo i kada se svako malo okrene prema meni. Njegove poruke svaku noc prije spavanja, kada me probudi, ali mi ipak uvijek bude drago da znam da misli na mene.
istina, razliciti smo. I znam da bih se u ovoj vezi mogla dobro i opeci. I znam isto tako, da sam ja dosta teska osoba za veze, za emocije, za zaljubljivanje.
Ali sretna sam s njime... I dat cu sve od sebe da ovaj osjecaj potraje.

:)

subota, 03.10.2009.

zbunjena sam.
i ne znam sta da radim.
dakle?
iskreno i otvoreno. od pocetka do kraja.
pomirila sam se s deckom. s deckom s kojim sam hodala prije godinu i po. Hodali smo malo vise od mjesec dana. Bio mi je drag, bilo mi je stalo na neki nacin. Prekinuli smo... on je imao problema kuci, mama mu je bila bolesna i nije se mogao posvetiti vezi. razumjela sam.
tjedan dana nakon prekida posla sam s drugim. i tada su pocele nase svadje.
on bi mi se cesto javio na msnu. vidio je slike. pito me zasto novog decka vodim tamo gdje sam s njime prije odlazila? bio je ljubomoran. bilo je ocito iz svega. i ja sam ga naravno ismijavala. govorila mu da se mene uopce to ne tice, da smo mi zavrsili. jako puno svada, puno ruznih rijeci sa jedne i s druge strane. jednom mi se samo obratio, onako lijepo. par tjedana nakon prekida. rekao mi je da mu je zao sto je prekinuo, da je to bila greska... da je njemu do mene stalo i da ne zeli da se ovako svadamo. reko mi je puno toga. ali nakon svega prethodno izgovorenog, nisam mu vjerovala. ismijala sam ga i tada, uzela sve kao salu. onda smo si opet rekli bujice ruznih rijeci. pa prekid kontakata. i svaki nas kontakt od tada je zavrsavao svadom. ruznim rijecima, ismijavanjem jedno drugoga. i onda, prije par tjedana, friend request na fejsu od njega, i poruka : pozelio sam te se nekako, pa eto da ti se javim :)
prihvatila sam ga. mislila sam da je to opet neka zajebancija. pricali smo. tu vecer. i sljedecu vecer.i vecer poslje nje.
bilo je drukcije. bilo je bez svada. bez vrijedanja. bilo je upucavanja s njegove strane. nije mi smetalo. jos uvijek me privlaci. to sam shvatila. rekla sam mu da ga ne razumijem, rekla sam mu da mi je tesko da mu vjerujem, da mi je tesko nakon svega vjerovati da ovo nije samo jos jedna zajebancija jos jedno ismijavanje. jer tolko mi je ruznih stvari rekao. Reko mi je : a zar nisi i ti meni svasta rekla?
i to je bila prekretnica. shvatila sam da i on ima jednako razloga da mi ne vjeruje, kao ni ja njemu. a opet se odlucio javiti. odlucio pricati.
nasi razgovori su se nastavili. svakim danom, sve sam vise vjerovala da se promijenilo. da je drukcije. pricao je sa mojom prijateljicom, ona mu je davala savjete o meni koje je on vise manje poslusao. vidjela sam da se trudi.
preksinoc me nazvao na tjelesnom. da idemo vani tu vecer. rekla sam mu da moze, dogovorili smo se. reko mi je da ce doci po mene, pjeske. medutim, pojavio se je autom. pitala sam ga cemu to ? reko je : pa rekla si mi da volis iznenadenja, zar ne?
vozali smo se dosta dugo. pokazao mi je gdje zivi. pricali smo, zezali se.
onda me je odveo na rijeku. van grada. pomogao mi da sidjem jer je sve bilo tako strmo. sjedili smo na kamenju i pricali.noc, ja i on. bilo je tako cudno. nakon pocetnih razgovora, poceli smo pricati i o nama... reko mi je da onaj prekid nije bio zato sto mu nije bilo stalo, vec jednostavno jer nije mogao se brinuti ni o cemu vise. rekla sam mu da je uredu, davno je to bilo. reko mi je da ga je strah, da se brine da ja nisam sada s njime samo radi toga kako bi mu napravila isto sto i on meni, ostavila ga. rekla sam da nije tako. poljubio me je.
ispitivo me. o tome kada mogu izlaziti s njime, o tome da li je za mene ovo s njime nesto samo bezveze ili mi je stvarno stalo. reko mi je da je propustio party da bi iziso samnom. pitala sam ga : pa sa s time? reko mi je da samo hoce da znam da sam mu vaznija od toga.
bilo je lijepo. cijela vecer je tako brzo prosla.
dovezo me je kuci i poljubio na rastanku.
i da, tu vecer sam bila sretna. bila sam bezbrizna. medutim, iduci dan me je vec pocelo muciti.promijenuli smo statuse, stavili da smo u vezi. ne jedno s drugim, samo u vezi.
bili smo na msnu, nije se javljao ni on meni, nisam htjela ni ja njemu. tek navecer sam mu se javila. razgovor. kao da izvlacim rijeci iz njega. istina, isto kao i uvijek. samo, jednostavno sam mislila da ce biti drukcije. neznam zasto sam to mislila. rekao mi je : samo nemoj da stavljamo ono ime pored statusa u vezi, znas. i to me je natjeralo da se zapitam. zasto? a ono sto me je jos vise natjeralo da se zapitam jeste upravo to sto to zasto nisam mogla postaviti njemu, vec samo sebi.
pocela sam razmisljati.
sta ako sam sve pogresno shvatila. sta ako zapravo on nije nista drukciji, i ako su one svade i bile njegovo pravo lice. ako me samo zeli povrijediti, iskoristiti?
kako to mogu znati?
u nekim trenucima mi se cini da mu je stalo, ali da je samo nesiguran u mene. u to da li je meni stalo.
i onda pitam samu sebe.
dali da se potrudim, da mu pokazem da mi je stalo? ili da se jednostavno ponasam normalno, da pustim sve, prestanem mu se javljati i cekati da on pokrene inicijativu za sve.
neznam zasto je s njime ovako tesko.
strah me je. strah me je ove veze. jer zadnji put, da, bilo mi je stalo. i nije mi bas bilo svejedno kad smo prekinuli. ne zelim to ponovo. ne zeli ponovo reprizu od prije godinu i po.
i zato me strah.
strah me je potruditi se. strah me je zaljubiti se. strah me je bilo sta osjecati. prepustiti se. strah me je vjerovati. strah me je njega.
neznam sta da uradim.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.