petak, 21.08.2009.

. no matter what I do, all I ever think about is you. even when I'm with my boo, you know I'm crazy over you.

jako dugo nisam pisala. kad god podjem napisati post, pocnem sa gomilom gluposti i tu inspiracija prestaje. zadnjih par dana puno puta sam imala inspiracije da zapisem nesto, ali jednostavno nisam bila u prilici.
nemogu reci da je doslo do velikih znacajnih promjena kod mene.bila sam tjedan dana u dubrovniku sa prijateljicom. bilo je dobro.

neke noci nisam mogla izbjeci sjecanja na stvari koje najvise mrzim. Na Njega. onoga o kojem sam pisala toliko puno puta. onaj koji bi mi trebao najmanje znaciti. proslo je vec skoro 2 godine. i ja opet nemogu preci preko toga. koliko god samu sebe pokusala uvjeriti da je gotovo, da je to za mene zavrsena prica, uvijek se vracam na njega. cak i najmanja sitnica dovoljna je da potakne bujicu sjecanja, a potom i bujicu suza. neku noc sam se samo tako sjetila svega. stvari koje sam misla da sam zaboravila. sjetila sam se kako je izgledalo provoditi vrijeme s njim. vani. ili na msnu. sjetila sam se stvari koje mi je rekao. sjetila sam se sitnica.
on je uvijek zelio da upalim kameru, zato sto je jednostavno volio da me gleda.
on je uvijek zelio da mu saljem slike, samo zato da ih ima.
on je uvijek bio tu kada sam trebala razgovor.
on je uvijek bio tu da mi kaze lijepe stvari.
on je uvijek bio tu da me nasmije.
on me je ucio igrati countera. danas mrzim i samu spomen na ime te igrice. sjecam se jos nacina na koji sam ga pozvala van. sjecam se jos koliko mi je trebalo da skupim hrabrosti. sjecam se jednom kada sam ga blokala, jer me je bilo strah. onoga sto osjecam prema njemu. bilo me je strah. i on je trazio kontakte po msnu koje oboje imamo, bilo koga tko moze pricati samnom. i kada sam na kraju popustila, i kada smo pricali, rekla sam mu da sam ga ja misla ostaviti onako blokanog. rekao mi je: nema veze, znam ja gdje ti zivis :D a ako nista, kucni broj ti stoji u msnu, nebi mi bilo tesko doci do tebe.
i sve te stvari, sve te sitnice. toliko toga. tu noc sam plakala. i tu noc sam ga sanjala. mrzim snove s njime, mrzim razocaranje koje mi jutro donosi.
zapitala sam se zasto nikada nisam pokusala da mu se javim. toliko dugo nismo pricali. i shvatila sam : ja ne zelim pokvariti sjecanje na njega, na sve to sto smo imali. zelim ga pamtiti kao osobu koju sam voljela, i koja je mene voljela.
i koliko god se ta stara prica ponavljala, koliko god pokusavala naci izlaz, znam da postoji samo jedan.
cekati.
a to cekanje me ubija.