Moj povratak u sadašnjost
četvrtak, 26.03.2009.
Ostala je još samo jedan i moje 80-te
Ostala je još samo jedna tableta i moram kupiti nove, jutro je.
Jutarnja kiša. Rad u uredu. Razmišljaš o brojkama, porezima i trenutku kad bi bilo dobro nazvati klijenta. Dva nova jutarnja miligrama u tebi drže te do 11 do 12 sati... ali nemir raste kao živa u termometru. Ali nisi u strahu. Ladica je tu. U njoj su table s žutim pločicama. Otvaraš i obuzme te panika. Još samo jedna? Strah se mijenja. Sad si napet radi novog hodočašća u ljekarnu. Ali zaboravljaš sve, vrlo brzo. Druga doza već odrađuje svoj posao.
Ostavljaš svijest o ovisnosti iza sebe. Plan današnjih zadataka je ispred tebe i oni te hrane. Križaš ih, daješ si sam do znanja, da nisi ovisan uzalud. Pa ti radiš, brineš se o djeci, voziš automobil, vodiš tvrtku, odgovoran si za zaposlenike? Naravno. Tome i služi podsvjest. Odlažeš tamo sve što ti smeta na putu k tvom cilju. a kad se folder napuni?
Da. Ostalo je još malo mjesta. U svoje ciljeve si ovaj put uvrstio i odvikavanje. Pa opet planiraš, križaš, napadaš je s više strana, mijenjaš život koliko možeš.... Napadaš ono što ti je pomoglo u postizanju uspjeha u svim sferama života. I stalno te muči misao, da li u početku bijaše tjeskoba ili se stvorila u tebi nakon odluke da pod jezik staviš opasnu" životnu štaku"? Tko si ispod?
Da. Bila je tjeskoba. siguran si. Odmalena. Ali je mijenjala svoj oblik. bio si malo nervozno dijete, ali u granicama normale. Bio si malo naglo dijete. Kao lav, miran kad je po tvom, nemiran kad nije. Bio si leptir s drugačijim krilima. Ali nitko nije to smatrao bitnim. Proći će. Mislili su, valjda.
Vrtić je ostao iza tebe. Prva ljubav je postala samo moždani impuls s prekrasnim imenom. Iza tebe je ipak početak prekrasnog djetinjstva s ponešto zasluženih batina i prekrasne sedamdesete godine.
Ne, tvoje osamdesete nisu bile nimalo drugačije od stereotipa osamdesetih. Da. tata s velikim bafama, ponekad s užasnim brkovima, mama s golemom trajnom i debilnim naočalama, brat u pubertetu s vibrirajućim mutantnim glasom...A ti? Ti si onaj koji je uvijek bio popravljač propusta starijeg djeteta tvojih roditelja. Svaku njegovu lošu ocjenu ti si trebao popraviti i nisi smio kisati, Jer polovičan uspjeh ili neuspjeh je uvijek bojli od potpung neuspjeha. Nisi imao nimalo prostora za pogrešku.
Počeci osamdesetih, prvi dan škole, sjediš sa strane(uvijek biraš stolicu s boka, u društvu si uvijek sa strane, tražiš biti po strani, neugodno ti je u sredini, neugodno ti je kad je previše ljudi iza...), Zgrada stara više od sto godina. Pokraj tebe peć na drva. Vruće ti je i crveni ti se desno uho. Mnoštvo djece, nove, nepoznate. Ushićen što si prvoškolac, rastužen što kraj ljeta. Nisi se nikad tukao. Izbjegavaš glavne face, ne zadržavaš se poslije škole. Ljubitelj si televizora. Ne propuštaš Branka Kockicu, Opstanak, Mali program, kolariću Paniću... Ipak među najboljima si u školi. Novi fosili, Srebrna krila, Mišo kovač na kazetofonu iz poljske. Onaj crni sa srebrenom ručkom. Bezbrižnost, obitelj, ništa posebno.
Ali ubrzo šok. Postao si "obilježen". Dobiti naočale u vrijeme prikazivanja Velog mista kad su svakog ko ih je nosio nazvali "očalinko", bila je neopisiva stigma. I sad ih skidaš, dok ovo pišeš, trljaš oči i podsvjesno razmišljaš o operaciji kratkovidnosti. iako ti danas govore da si intelektualna faca ako imaš naočale. Ali te se stvari ne zaboravljaju. Zamisli. Primljen si u Titove pionire s ogromnim plastičnim naočalama. Na stolu Nara i Pepsi, kolači iz Bobisa, makovi ili neki drugi komunističik cvjetovi (mislim karanfili), a ti jedini s debelim ružnim naočalama.
Bliži se noć i lakše ti je. Još jedna žuta tabletica prije večere, serija, lijeganje djece i skinut ćeš svoje naočale po 10 220 put i zaspati, ovisan i miran.
