srijeda, 28.10.2009.
Građanska dužnost
Piše: Nikola Horvat
Ima li prosječni Hrvat osjećaja za drugoga? Ovdje ne mislim na klasični primjer kada se govori o "drugome" gdje se od građana očekuje da ubace nešto "prosjaku" ispred katedrale i time ubiju glas savjesti koji im tiho rastače njihov privid o njima kao najboljima, najsvetijima, naj naj naj. Ovdje ne mislim na pozajmicu od parsto kuna najboljem frendu, ili akciji krečenja kod frendovog frenda ili kumine male. Isto tako ne mislim ni na ustajanje starom dedi ili baki u tramvaju, ili prenošenju starčeve torbe preko zebre. To su pizdarije koje smo sami proglasili dobrim djelima ne bi li anestezirali savjest koja, kako već rekoh, tiho rastače iluziju jer ne radimo apsolutno ništa kako valja....za druge. Dobro za drugoga smo sveli na par istrošenih fora kojima non stop peremo savjesti, dok pokraj nas i gladnih i žednih, i žednih pravde, društva, žednih topline, žednih žednih pravde i dobra.
U tim razmišljanjima prolazih neki dan Schllosserovim stubama i vidjeh na cičoj zimi Romkinju kako prosi, a kraj nje sjedi malo dijete u krpicama i još manje u naručju. Da sam joj što rekao poslala bi me u rodni kraj, već doživjeh nešto slično, da joj dam novaca dati ću joj povoda da ostane još duže na lokaciji, pa sam odlučio nazvat policiju da srede nemarnu "majku". Vraćajući se istim mjestom nakon pola ure vidio sam još goru stranu cijele priče. Naime, nije ih više bilo, očito su policajci došli, a mjesto na kojem je sjedila "majka" je bilo izolirano petorostrukim kartonom da se guzica ne smrzne, dok je na mjestu gdje je sjedilo dijete bio komadić kartona veličine dlana. Zgadio mi se cijeli dan. Nakon toga odlučio sam zvati policiju za svaku sitnicu koju vidim: nemarne majke, paljenje vatre u parku, bullying na igralištu, sumnjiva okupljanja, pijančevanja po klupicama itd. Iza svake nevolje se krije još gora stvarnost. Mislim da je taj komunistički mentalitet "ma pusti, još će i tebe nekaj pitat" proklet koliko i sam komunizam, a dobrano živi u građanima Lijepe naše. Policija je tu da nas služi i štiti, masno ih plaćamo i svakako ih treba zvati, pa čak i za slučajeve za koje nismo sigurni, naime bolje spriječiti nego liječiti.
Nakon ovih bujica misli zaključio bih. Svi smo mi dobri u srcu, svatko na svoj osebujan način, no dobrota ne izlazi bez muke iz tog našeg usaljenog srca. Da bi čovjek bio dobar i pošten on se mora svojski namučiti i oznojiti, najčešće ostat i popljuvan, neshvaćen i naposljetku osramoćen, ali isplati se.
I da, za sve zlonamjernike, ovaj moj primjer ne služi da bih dokazao svoju veličinu i li opravdao se, svaka riječ sa početka priče se odnosi prvo na mene, a tek onda na one koji se prepoznaju, a dogodovština sa prosjakinjom je ovdje samo da potakne na savjesno djelovanje :)
Želim vam dobro, pozdrav.
- 13:25 -
Bubni i ostani živ (65) - Ispljuni na papir - #
srijeda, 07.10.2009.
KAD MANJINA KROJI ZA VEĆINU (RASPRAVA O UKLANJANJU KRIŽEVA IZ JAVNIH USTANOVA)
Piše: Ana Pletikosić
Politička zbivanja na svakodnevnoj bazi uistinu nekad izgledaju kao prosječan scenarij meksičke sapunice, gdje se radnja vrti oko nekolicine glavnih likova koji jedan drugome na ovaj ili onaj način pakoste, otkrivajući tako zamršeno klupko njihovih odnosa u prošlosti. Tako je i hrvatska javnost već godinama počašćena pratiti djelovanje više-manje istih ljudi kojima često nije jednostavno prilagođavati se nužnim promjenama u liku koje nosi mijenjanje mjesta na lijevoj ili desnoj strani sabornice ili preuzimanje drugog ministarstva, što nužno dovodi do paradoksalnog „kako vjetar puše“ ponašanja. Jedan od meni dražih takvih trajnih likova je i trenutačni Predsjednik RH Stjepan Mesić, čovjek kojeg se stvarno može jednom riječju okarakterizirati kao osobenjaka. Osim što je u svojoj političkoj karijeri uspio proći skoro sve frakcije političkog opredjeljenja (od najviše moguće pozicije komunističkog ustroja preko HDZ-a, koji je u tadašnje vrijeme još uvijek imao demokršćanske ideale, ali i snažan nacionalni naboj, pa do HNS-a, izrazito liberalne stranke), Mesić je također školski primjer jeftinog populizma izgrađenog na kafanskim doskočicama i nedorečenoj retorici učenika 6. razreda osnovne škole koji na usmenom iz povijesti štuca i zamuckuje jer se nije spremio.
Moja intencija nije vrijeđati Predsjednika RH, on je legitimno i legalno izabran od strane građana koji su izašli na izbore i ja tu odluku poštujem zdušno imajući vjere u sve vrijednosti demokratskog društva i smatrajući Ustav svjetovnim Dekalogom. No, zanimljivo je kako upravo Mesić, i to u funkciji Predsjednika, se vrlo često voli pozivati na Ustav i angažirati Ustavni sud za sporne zakone. Dobro, i to smatram pokazateljem da demokracija u našoj mladoj zemlji raste i jača, stoga treba pozdravljati i poticati međusobni nadzor trodiobne vlasti (Amerikanci taj model nazivaju „checks and balances“, tako da ni u kojem slučaju jedan dio vlasti ne dobije preveliku ovlast), ali ipak se počela događati ona sapuničarska intriga gdje lik djeluje protiv drugog lika na prikriven način i kroz druge kanale. Tako je uslijed sukoba između Mesića i nekolicine svećenika svoju aktualnost dobilo i pitanje križeva, odnosno vjerskih obilježja u javnim ustanovama.
Kao mali ekskurs, želim naglasiti kako namjerno izbjegavam terminologiju koju koriste neupućeni novinari željni što boljeg i skandaloznijeg naslova, poput „Mesić vs. Kaptol“, „Predsjednik vs. Crkva“ ecc. Suludo je uopće pomišljati da bi predsjednik jedne demokratske države, nominalno govoreći, ulazio u sukob s bilo kojom denominacijom na području svoje zemlje, jer bi to uistinu bio civilizacijski presedan; a još je važnije razjasniti: Crkva, pa tako ni Crkva u Hrvata, nije Kaptol! Kaptol u najdaljem konotacijskom smislu može predstavljati samo sjedište Zagrebačke nadbiskupije te se nikako ne može stavljati znak jednakosti između geografskog sjedišta jedne partikularne Crkve i zajednice ministerijalnog svećenstva i vjernika na području jedne države. Zajedničko upravno tijelo Crkve u Hrvata jest Hrvatska biskupska konferencija i valja zamijetiti kako nije ista osoba na čelu HBK i na čelu Zagrebačke nadbiskupije.
Zanimljivo je kako su se zadnjih dva mjeseca otkad je pitanje križeva potaknuto napisali arci tekstova pro et contra stavova i više ili manje ozbiljnog pristupa, no nekako je to pitanje strpano u ostale aktualne opaske na račun Katoličke Crkve, od (ne)plaćanja poreza za vjerske zajednice do vjeronauka u školama. Ipak, smatram da to pitanje treba sagledati izolirano od ostalih status quo rasprava, kako bi se stekla puna objektivnost.
Stoga, evo nekoliko činjenica: predsjednik Mesić je konstatirao kako bi bilo pametno i poželjno ukloniti križeve iz prije svega vojnih ustanova (s obzirom da su pod njegovom jurisdikcijom, iako moram upozoriti gospodina Mesića da ne postoji zaludu Ministarstvo obrane RH i da su, Zakonom o ustanovama, interne odluke prije svega jurisdikcija nadležnog ministarstva pa tek onda viših tijela), a na kraju i ostalih javnih ustanova, jer se kosi s Ustavom isticati religijsko obilježje samo jedne vjeroispovijesti. Ustav RH o vjerskim slobodama kaže slijedeće:“ Članak 40. Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Članak 41. Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, so¬cijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.”
Dakle, može se ustanoviti: iako stoji konstatacija da je Hrvatska sekularna država, iz toga se ipak ne može izvući zaključak da vjerskim obilježjima a priori nije mjesto u javnim ustanovama, pogotovo ako se kao argument navodi „možebitno vrijeđanje pripadnika drugih vjeroispovijesti“. Ne želim relativizirati, ali moram uočiti kako sve religije danas kroče, makar u načelu, jednom duhu pluralizma i međusobnog poštivanja u duhu razvijanja svijesti o ljudskim pravima, stoga pojava uvrijeđenosti na temelju različitosti vjere je produkt nevaljanog odgoja kojem manjka bazičnog humanističkog duha koje cijeni pojedinca i brata čovjeka i u tome nadilazi religijsko opredjeljenje.
U prilog tome, moram naglasiti kako Zakon o ustanovama također nigdje izrijekom ne spominje vjerska obilježja (dakle, niti dozvoljeno niti zabranjeno), a i konkordati između RH i Svete Stolice, potpisani većinom 1997. godine, se ne izjašnjavaju eskplicitno o tome. Ipak, zanimljivo je kako je u Zakonu o potvrđivanju ugovora između Svete Stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture, donesenog 30. siječnja 1997.. u uvodnom dijelu konstatira kako „uzima na znanje da većina građana u RH pripada Katoličkoj Crkvi“ te u čl.2. donosi kako će „odgojno – obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike.“ Dakle, RH se potpisom na ovom dokumentu obvezala kroz odgojno – obrazovni sustav promicati prvenstveno kršćansku etiku. Ne želim biti ta koja bi prosuđivala (ne)ispravnost ovakvog ugovora, ali moram napomenuti kako konkordat spada u međunarodno pravo te je svojom snagom iznad svih zemaljskih zakona jedne države i da ga kao takvog treba poštovati.
Stoga je važno uočiti da, ukoliko je riječ o pravom odvajanju Crkve od države, tada u javnim ustanovama ne bi smjelo biti nikakvih obilježja osim grba i zastave. Ipak, s obzirom da je sloboda izražavanja vjeroispovijesti zajamčena Ustavom, opet se može zaključiti da bi jednako tako pored križeva u javnim prostorijama mogli stajati polumjeseci, Davidove zvijezde, statuice Bude i sl.
No, ja sam ipak mišljenja da iza površnog pitanja o vjerskim obilježjima u javnim ustanovama stoji puno krupnije i relevatnije pitanje razvoja duha tolerancije i poštivanja različitosti, jer u različitosti stoji bogatstvo. I tako, da na kraju ipak kolokvijalno relativiziram, meni ne bi smetalo da kod liječnika/državnog službenika/tajnice ministra stoji vudu lutka ili Šiva sa šest ruku, bitno mi je obavlja li čovjek kvalitetno posao za koji mi treba, a s druge strane bi me, s obzirom da imam razvijenu svijest o sebi i svom kulturnom identitetu, veselila ta kulturna različitost. To su vrijednosti koje ova mala rastuća demokracija još treba asimilirati.
- 08:40 -
Bubni i ostani živ (16) - Ispljuni na papir - #
subota, 03.10.2009.
Mali, samo mali osvrt na Glas Koncila
Piše: Nikola Horvat
Imam tu privilegiju da redovno svaki tjedan čitam Glas Koncila, kako kažu; katolički tjednik za svaki dan. Nažalost sa njihovim sloganom se ne bih mogao složiti, baš kao ni s onim „vjero(m)dostojno!“. Tjednik me ničime osobito ne privlači, osim što sam postao ovisnik kad su u pitanju katoličke tiskovine, i prilično sam nezadovoljan cijelom tom pričom, no krenimo redom.
Od 2003., pa sve do danas imam priliku čitati ovaj list i prilično sam upoznat sa sistematikom i načinom na koji se pristupa pisanju ovog tjednika. Grafički mi je također poznat i već napamet znam koncepciju lista. Jedine promjene su se dogodile kod mjesečnih priloga. Naslovnica je dosadnjikava i odvlači, umjesto da privlači pozornost, te se na njoj nalaze kratki naslovi iz svježeg broja. Odmah na stranici 2 se nalazi tjedni komentar glavnog urednika vlč. Ivana Miklenića. Na ovoj bi se stavci trebao malo zadržati. Naime, ovaj, sada već kontroverzni velečasni često puni stupce web portala i dnevnih novina svojim komentarima, sablažnjava profani puk te ima toliku moć da ga se često sjeti i aktualni predsjednik države. Što se tiče samih komentara ne znam kako su uspjeli podići toliko prašine, no da se s vremena na vrijeme poštovani vlč. Miklenić izlane, to je jasno kao dan. Smatram da bi čak, tu i tamo, konkurirao i antologijskoj rubrici The greatest shits, sada već ugaslog Ferala. U aktualnom broju (4. Listopada) se osvrnuo na kardinalovu propovijed u Jasenovcu i nema ničeg spornog u njegovim riječima, naprotiv, lijepo je to sastavio.
Sljedećih nekoliko stranica posvećeno je aktualnim zbivanjima Crkve u Hrvata, ali i važnim događanjima vezanima uz Katoličku Crkvu. Ovaj dio lista kratko bi okarakterizirao kao dio za samopromidžbu i veličanje službenika Crkve – od malih svećenika pa sve tamo do Pape. Mislim, i uz najbolju volju sam pokušao iznaći smisao ovih stranica, sem ovog kojega sam naveo, ali nisam ga našao. Poput malog oglasnika koji nam ukazuje na velika djela. Prikriveni superlativi pršte, a slika nekoga tko nema svetoga reda se u ovom dijelu lista nije pojavila već ohoho.
Slijedi intervju. Napisano po Vuku. Uredno se zovu stručnjaci raznih struka, najčešće doktori struka, a teme su mnoge. No, koliko god ja bio katolički nastrojen, ipak želim u listu koji bi mi trebao biti prvi u izboru, kada sam već to što jesam, čitati i intervjue nekih ljudi koji nisu nužno članovi društva sv. Jeronima ili neke druge katoličke udruge znanstvenika, doktora ili nečeg trećeg. Zar mi katolici koji želimo čitati svoj „Katolički Jutarnji“ ne smijemo biti i malo „zatrovani“ mislima nekog ateista, muslimana, Eskima, nekog velikog neprijatelja Crkve? Zar ne bi bilo zanimljivo pročitati intervju sa nekim Dežulovićem ili deklariranim ateistom Milanovićem, ali u ruhu katoličkih pitanja , pa čak i sa dozom drskosti? Ili ipak svaki intervju i svako slovo moraju završiti čitateljevim već automatiziranim kimanjem glave gore-dolje uz pretpostavku autora da je još jednom naučio katolike da dublje proniknu u problematiku, pritom im ni ne dajući šansu da upoznaju drugačijega i preko naših novina, a ne samo preko huškačkih medija i web portala?
U Koncilu dalje slijede kojekakve rubrike, kutci za duhovnost i meditaciju, korisni savjeti za brak i vijestice „bitnih“ obljetnica poput „Godišnje skupštine svećenika Hvarske biskupije“. Zatim slijedi duplerica i jako zanimljiva reportaža o župama u domovini. Mislim da tu reportažu pročita otprilike isti broj ljudi koliko ih iz te reportažirane župe ujedno i kupi Glas Koncila, to je moje subjektivno mišljenje.
Slijedi dio posvećen vjernicima laicima aktivnim u Crkvi. Svaka čast časnim ljudima koje su predstavili u ovoj rubrici (čak i jednog mog prijatelja), ali osobno sam upoznat sa primjerima kada je netko stavljen u rubriku jer je platio krov na crkvi, auto župniku ili često ubaci malo više za lemozinu. Sjećam se primjera kada sam listao GK i naletivši na ovu rubriku skoro pao u arest. Naime, vidio sam da je cijela stranica posvećena izvjesnom gospodinu Berketu, starom liscu, robovlasniku za kojeg je i moj otac svojevremeno radio. Pročitavši ostao sam šokiran. Smatram da čovjek koji carstvo izgradi po robovlasničkom ključu nije baš relevantna osoba da se njime netko hvali kao aktivnim župljaninom......no, on ima perja koje je štošta izgradilo....zato je on velik, a oni iskreni i pošteni, ali bez tog perja, ne mogu doletiti na ovako prestižne stranice.
A zatim biser GK-a: naši razgovori. Rubrika u kojoj se javljaju zbunjeni čitatelji i postavljaju pitanja. Moram priznat da je to jedina rubrika koju redovito pročitam. Ponekad se nasmijem do suza, a ponekad sam zgrožen, što pitanjima, što odgovorima. U svakom slučaju, uredno se javljaju prosječni vjernici iz čijih se pisama može iščitati ogromno neznanje, lakovjernost, naivnost i neupućenost u bilo kakvu problematiku. Često se sjetim, čitajući ovu rubriku, časopisa iz moje mladosti i presmješnih rubrika sa pitanjima napaljenih teenagera: mogu li zatrudniti ako spavam sa dvojicom odjednom?? Kako bilo, ova rubrika najbolje ocrtava u kojem stanju se nalaze naši vjernici. Vjerujem da urednik ove rubrike namjerno bira malo zbunjenija pisma, ali takvu vrstu nepoznavanja osnova vlastite vjere nije za pronaći ni kod djece te smatram da je situacija, ako se uzme prosjek, možda za nijansu bolja od stanja u rubrici.
Zaključio bih. GK je po mom mišljenju som na dnu kaljave močvare i ne vidi ni gdje je, ni kako izaći, ni da bi trebalo se pokrenuti. Samo čeka da mu što god padne pod nos pa da se nahrani. Jer, kako ja gledam na stvari, GK me opasno podsjeća na indoktrinirane listove iz vremena komunizma gdje je sve bilo podređeno uljepšavanju, pretjerivanju i monotematici. GK se svodi na retoriku u ključu „mi smo si super (kler), najbolji smo, a vi ostali nam možete lijepo....“, u određenim trenucima mi djeluje poput kakvog popovskog fanzina koji ne vidi dalje od svojih obrva, a samopromidžba i samodopadnost smrdi na kilometre. Naslovi i članci siluju potrebom za preodgojem čitatelja i prikrivenim poukama, a istovremeno ti isti čitatelji odaju takvo nepoznavanje vlastite vjere da bi se svak pametan zapitao ima li smisla taj propovjedalački i učiteljski pristup? Čini se da su problemi puno dublji od jednog običnog lista, ali upravo taj list upućuje na mentalni sklop kompletnog Kaptola koji nemilice šiba svojom učiteljskom šibom po guzi prosječnog vjernika, istovremeno ne svjedočeći svojim djelima čak ni lakovjernoj, ali istinoljubivoj djeci, a kamoli intelektualcima ili nekom skeptičnom pojedincu, što u krajnjoj liniji govori i moje iskustvo u vezi sa Kaptolom sa prosječnim vjernicima, intelektualcima, skepticima, ali naposljetku to nam govori i rubrika „naši razgovori“.
- 23:28 -
Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #
