petak, 22.05.2009.



Tog ljeta kada sam putovao kući, bijaše zima


Autor: Stipe T. Odak

Ljudi su navikli prepoznavati godišnja doba i prije nego dođu. Grančice smokve osjete toplinu još dok se ona skriva u hladnom zraku (usp. LK 21,31). Nažalost, one promjene koje se kriju duboko u ljudima, puno je teže prepoznati.
Proljeće moje, ne gordi se ako te prozovu zimom. Ljeta moja, trajte i kada je zima u meni!



- Ajde, ajde, kud baš u zadnju…

Komentirao je vozač autobusa moj kasni dolazak na kolodvor. Po već ustaljenoj navici stigao sam tek nekoliko minuta prije polaska. Svijet je stvoren u par minuta, čemu trošiti vrijeme na čekanje… čekanje… čekanje… 17… 18… 19 – moje sjedalo, naslonjeno uz prozor.
Srednjovječan, ponešto prosijed čovjek za kojeg sam tada po slobodnoj procijeni odredio da se bavi nekim agrarnim kriminalom vidljivo nevoljko me pustio da prođem. Vjerojatno sam mu poremetio akomodacijske planove za ostatak putovanja. Iz mene je sjedila gospođa otprilike jednakih godina čiji je epidermij krasila trajna žuto-siva frizura. Uz nju se neprestano privijalo dijete za koje sam u tom trenutku pretpostavio da je kronično razmaženo, a njihov osobni prostor je u potpunosti popunjavalo mnoštvo vrećica iz kojih je izvirivalo toliko hrane da je se ni prosječna dionizijska gozba ne bi posramila.“Pun je mjesec, neki postaju gladni iza ponoći“, rekoh u sebi. „Ponoći…“ ponovio sam i zašutio. Zadnja je ušla jedna mlada djevojka. Studentica, rekao bih po ruksaku. Sestra po kašnjenju, palo mi je na pamet dok sam je promatrao kako se smješta meni preko puta. Pozdravila se i s plavokosom gospođom iza mene. Očito se poznaju.

Još par minuta i noćna svjetla Zagreba počela su zaostajati za nama što je vozačima vjerojatno djelovalo kao signal za uključivanje nekog iznimno uzbudljivog akcijskog filma koji je toliko star da Jackia Chana prepoznate tek nakon 40 minuta. To je vjerojatno bio znak i za traženje frekvencije Narodnog radija, a nakon što se životinja Gallus gallus oglasila svojim prepoznatljivim pjevom, više nije bilo sumnje da su je pronašli.
„Prava kulisa za još jedno putovanje nepodnošljivo putovanje“, pomislio sam gutajući Dramina tabletu i praveći se da se radi o nekoj ubojitoj dozi te je krov iznad mene kraj tunela koji će me odvesti u blaženu vječnost u kojoj ne postoji tonika-subdominanta-dominanta-tonika (I-IV-V-I) ni C-dur.

Već nakon prvih kilometara mlada „last minute“ dama počela je pokazivati znakove mučnine koji su rezultirali i još mučnijim povraćanjem koje se događalo svakih pola sata. Nije nimalo ugodno, osobito kada se netko takav nalazi preko puta vas. No neizmjerno me je bilo naljutilo što nije htjela popiti tabletu protiv mučnine, unatoč mojim brojnim nuđenjima. Ne smije, stalno je ponavljala. Ma da! Bez sumnje!

Večer je ipak polako uhvatila svoju rutinu. Gas i kočnica izmjenjivali su se pravilno ko naglasci u Surreyevim sonetima, prometni znakovi su se pojavljivali na jednakim razmacima, a ja sam bio zabavljen brojanjem točkica na crno-sivim navlakama. Iz moje već ritualne prakse mogao me trgnuti samo tako žustar razgovor mog suputnik. Zvao je sina. Između kratkih srdžbenih rečenica mogao sam razaznati da prodaju cigle. Ponižavao ga je. Vjerojatno zato što nije ostvario sve onako kako je on sam bio zamislio. Pričao je i dovoljno glasno da je vozač na trenutak izgubio svoj ritam akceleracije, a dijete koje je sjedilo iza mene snažnije se privilo uz majku. Bilo je zapravo jako neugodno. Pretpostavljao sam u kakvom se stanju nalazi sugovornik s druge strane u trenutku kad je ovaj pokraj mene u pola rečenice drsko poklopio slušalicu. U meni se javljalo i gađanje i prijezir. Već sam gradio mentalnu sliku nasilnika nesposobnog i za kakvu brigu za druge zbog koga cijela obitelj pati. Zbog toga sam nekako pregrizao svetu auru nezainteresiranosti i anonimnosti i samo mu kratko rekao da nije u redu što se tako ponašao. Da je djelovao jako ružno. I možda nešto o tome da je to teško palo i meni, a osobito njegovu sinu. Rekao sam to začudo nekim vrlo tihim tonom, trudeći se da ljudi okolo ne čuju. On nije ništa odgovorio. Samo je šutio i prevrtao mobitel u rukama neko vrijeme.

- Pauza 30ak minuta.

Obavijestio je vozač pristajući uz dobro znani restoran Macola. Nije mi se ni jelo ni sjedilo. Otišao sam sa stražnje strane restorana, u onaj dio koji je u sjeni, malo prošetati i napraviti par čučnjeva, da se riješim bolova u zglobovima i nakupljenih frustracija koje su mi stvorili ljudi za koje sam nekoliko minuta prije bio zaključio da su beskrajno bezobrazni, nepristojni i djetinjasti. Šetajući okolo došao sam negdje otprilike do desnog kuta restorana. Još uvijek zaštićen sjenom začuo sam razgovor dvaju ženskih osoba za koje sam po boji glasa i iz konteksta zaključio da su upravo gospođa i djeovjka koje su sjedile blizu mene. Iako je sramotno prisluškivati tuđe razgovore neki čudan poriv, znatiželja ili rečenica ostala u zraku su me natjerali da se ipak ostanem tu. Plava gospođa s djetetom je prva pričala. Morala je pobjeći. Muž alkoholičar. Već duže vrijeme ništa ne može. Neki dan je došao kući pijan i zlostavljao nju i kćerku. Malu je uzeo i udario njome u zid. Rekla je da se boji da je možda zadobila neku ozljedu glave. Dijete se stalno privija uz nju. Boji se zaspati. Ne zna ni sama gdje ide. Pokušat će kod tetke u Mostaru ostat jedno vrijeme. Svekrva joj je pomogla da pobjegne od muža. Spremila hranu u vrećice da se snađe barem prvih dana. Sve bi ih ubio da zna.
Obje su zašutjele. Kada je pitala djevojku kako joj je mama, shvatio sam da se preko nje znaju. Studentica je počela zamuckivati i gutati slinu sa sve dubljim pauzama. Trebalo joj je dugo da prizna da se jako boji što će se dogodit ujutro. Ostala je trudna. Sada ima sve češće mučnine. Dečko ju je ostavio. Inače su iz istog mjesta. Ne želi ni znati za nju. Nagovarao ju je da pobaci. Sama ne zna što će joj se dogoditi. Roditeljski tradicionalizam, spojen sa strahom od onog što će selo reći ne daju još baš puno nade. Kao ni nezavršeni fakultet…

U autobus sam se vratio smušen i posramljen. Vrećice s hranom još su stajale svuda oko mene. Djevojčica je spavala na sjedalu. U tom trenutnu spopao me samo beskrajno velik strah da je ne probudim ili preplašim. Zašutio sam. I pauza je uskoro završila. Putnici su se vraćali na svoje mjesto, ja sam gledao pratio nesretnu djevojku koja je sa sobom nosila nekoliko vrećica iz restorana, za slučaj mučnine. Međutim pogled mi je iznenada zapriječio čovjek koji je sjedio kraj mene.

- Evo kupio sam ti da pojedeš… tamo u restoranu… ima pršuta unutra… - govorio je zbunjeno pružajući mi sendvič. I ponašao se vrlo čudno.
- Hvala, nisam gladan. – odgovorio sam začuđen takvom gestom. Osobito od strane meni potpuno nepoznata čovjeka čije sam postupke nekoliko sati ranije duboko prezirao.
- …a možda za poslije… ako ogladniš da imaš…

Imao sam u torbi još tri sendviča, ali kao da mi se odjednom javila neka neočekivana misao da se ljudima ne smiju iznevjeriti pokušaju da učine nešto dobro. Vjerojatno je i sam znao da ja nisam prava osoba kojoj je u tom trenutku trebalo njegovo dobročinstvo, ali, misleći da se dobrota javlja u sjemenkama, osjećao bih krivnju da sam dopustio da u tom trenutku ostanu nepothranjene…

- Da, da, možda za poslije! Hvala Vam!

Sjeo je, slabo se nasmiješio i klimnuo glavom. Opet okrećući mobitel. Ipak, nikog nije nazvao. Barem te večeri.

Sanjiva rutina vožnje opet je dosegla svoj omamljujući potencijal. Dani su se polako bližili svome susretu. Putnici su jedan za drugim uranjali u san. Na kraju sam samo ja još ostao budan.

00:00 – brojke koje su očito samo meni nešto značile te srpanjske večeri.

Sada sam samo ja bio taj koji je u nadi okretao mobitel. Bezuspješno.
Na radiju je počela svirati Djevojka iz moga kraja:

Provela je noć na putu, na kojem se nade gase…


I moram ti reći, da baš ni nije lijep osjećaj dočekati rođendan sam u autobusu.
Okrenuo sam se prema prozoru. Da lakše zaspim – naravno.

ostala je svu noć budna, u vagonu druge klase…

Ljudi su navikli prepoznavati godišnja doba i prije nego dođu. Grančice smokve osjete toplinu još dok se ona skriva u hladnom zraku (usp. LK 21,31). Nažalost, one promjene koje se kriju duboko u ljudima, puno je teže prepoznati.
Proljeće moje, ne gordi se ako te prozovu zimom. Ljeta moja, trajte i kada je zima u meni!

- 05:09 -

Bubni i ostani živ (8) - Ispljuni na papir - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off


NA OVOM
BLOGU

možete pročitati sve informacije vezane uz Udrugu za poticanje savjesnog informiranja i djelovanja




DOKUMENTI UDRUGE:

Tko smo mi?

Pročitaj MANIFEST udruge za poticanje savjesnog informiranja i djelovanja

Potražite nas i na Facebook-u pritiskom miša na baš ova slova


e-mail udruge:
upsid.udruga@gmail.com




GLAVOM
I BRADOM:



Domagoj Mesić,
predsjednik UPS!D-a

Iva Babić,
potpredsjednica UPS!D-a

Nikola Horvat,
tajnik udruge

Stipe Teodor Odak,
savjetnik udruge

Dejan Šota,
savjetnik udruge

Ana Pletikosić,
članica