subota, 11.04.2009.
Sto i stotinu ranije
Draga M.,
Postoje dvije vrste patnje: moja i mojoj slična.
Vidiš, taj ponor ne bismo mogli premjeriti pedljevima.
Ništa ja ne bih mogao znati o tebi
Niti bi se ikakvom mišlju zatrovao
Da me nisu iste nevolje čekale iza vrata,
Da se moje tetive jednako ne napinju i
Da nisam nesvjesno povjerovao da smo slični.
Postati nekome sličan najveća je odgovornost koju možeš zamisliti. To ne znači samo suosjećati nego su-osjećati, ćutjeti skupa, postati jedno, podnositi isto. Nema tu koraka nazad, popuštanja, odustajanja – o istini pričamo, draga. Jednom kada padnu razlike između slike i originala, ne postoji ni jedno ni drugo, ostaje samo sličnost. Usuđuješ li se?
Ako ti želim postati sličan to je zato što samo tako mogu tebe do kraja upoznati i jer samo tako mogu o sebi sve otkriti. A kad u cijelosti uvidim i sve tvoje i sve svoje, vjerujem da ću shvatiti da smo oduvijek slični bili! Ali pazi se, to još ne znamo!
Svoj mir i svoje ravnodušje možeš postići samo ako se odmakneš dovoljno daleko. Ako žamor drugačije svjetine ne dira tvoje kule ili tvoje nebo. Sve ljudsko zlo potječe iz varke da je tuđi očaj drugačiji. Nije li neobično da bezbroj mačaka uvijek ostaju mačke, a dva čovjeka već su ljudi?
Ali, postati sličan znači i dovesti sebe u opasnost da tvoju otvorenost prezru, i svoju „sličnost“ ostvare na drugačiji način. Jer ako gledaš previsoko postoji mogućnost da u cilju neke drugačije unifikacije ostaneš bez glave. Daleko i blizu. Istovremeno.
I ako nema veće razdaljine od one između dva udaljena čovjeka, zašto bi netko želio postati čovjekom tko to već nije?
Sličnost među nama odvest će me gdje nisam htio. Natjerat će me da se suočim kad to ne bih volio. I prezrem sebe, za više nas.
Valjda sada možeš shvatiti zašto sam ti rekao da nema veće ludosti od te – postati nekome sličan. U svemu jednak. Obličjem nalik. To znači oplijeniti sam sebe, mila moja. Postati poslušan. Poslušan do smrti… od rođenja.
Sto i stotinu ranije
Kad je svemir bio mlad
I još prije
Dok su putanje čekale da budu nacrtane
I vrijeme da otpočne na 3, 4, sad!
Sto i stotinu ranije
Kad je svjetlo u šarenim točkama pulsiralo pred rađanje
I još prije
Kroz prvi bljesak nesvjetlosna sjaja,
Bukom što se širi bez prostora
Pucanj u zrak
Rođenje sina
Slike Očeve
S kojom otpoče svaka sličnost.
Danas je Uskrs, M. Jednom netko postade čovjeku sličan da bi mu bio blizak i da čovjek u njemu može otkriti zaboravljenu sličnost. Pa zar bi čovjek mogao drugačije vjerovati da s njim suosjeća netko tko pati različito i smije se drugačije?
Ali na Uskrs moja priča završava, ili se opet vraća na početak. Tu Naša bliskost prestaje i opet nastaje razlika između dalekog i našeg, slavnog i običnog, transcendentnog i kontingentnog. Razdaljina koju ne bismo mogli premjeriti pedljevima.
Ili možda… oduvijek bijasmo slični?
Ludost je sličiti,
A ljubav je slična ludosti,
Ludice moja!
Sretan Uskrs!
- 18:13 -
Bubni i ostani živ (2) - Ispljuni na papir - #
