četvrtak, 09.04.2009.
(ne)ću naTO
Lijepo je bilo vidjeti nasmijano lice dičnog nam premijera u društvu Obame, Sarkozya i inih svjetskih vođa na primanju Hrvatske i Albanije u NATO. Tá, čak i sad ta organizacija broji TEK 28 država članica. Koje li sreće po Hrvatsku, biti među 28 odabranih, 28 posebnih, 28 od Boga pozvanih da kroje pravdu po svijetu!
Kako je već i naš premijer imao želju naglasiti, Hrvatska je, uz Albaniju, ušla u NATO na šezdesdetu obljetnicu osnivanja tog saveza, očekujući valjda da time još više pridoda pathosu trenutka. No, stječe se dojam da ni on, a kamoli prosječan građanin ne zna u kakvu vrstu organizacije smo netom ušli. NATO je, po definiciji, vojno-politički savez s naglaskom na „vojno“. Budžet za obranu zemalja članica iznosi 70% cjelokupne svjetske potrošnje na oružanje, s tim da SAD sudjeluje sa više od polovice toga novca. Zbilja je utješno znati da se ni na čemu ne štedi, da se pazi da momci imaju najbolje puške, najbrže avione i najdalekometnije projektile. Ne želimo valjda da se i naš bataljun danas-sutra osramoti u boju s nekom silom k'o Etiopljani onomad s Talijanima.
1949. se možda i činilo da ovaj pakt ima smisla, da crvena avet komunizma s istoka samo što nije progutala sve što je zapadnom čovjeku predstavljala demokracija-novac, slobodno tržište, kapital. Nekim čudom bi se događalo da bi ta crvena avet baš odlučila napasti neku od bivših kolonija Velike Britanije ili Francuske, koja bi još većim čudom bila bogata resursima, ali to nije bilo toliko važno; valjalo je obraniti jadni narod tih zemalja od nemani, a usput iza sebe ostaviti mjesta korporacijama da svojom vizijom kapitalizma utabanaju put boljem sutra.
No, onda je pao Berlinski zid i nastao je problem-komunizam otišao u ropotarnicu povijesti u većini zemalja, neprijatelj više to nije bio, sada je postao netko kome treba pomoći restruktuirati društvo iz temelja, ali to nije iziskivalo ratovanje, već pomoć financijskog i intelektualnog karaktera. Na svu sreću, na Balkanu umiranje komunizma nije prošlo u prijateljskom tonu, stoga se javila idealna prilika za velebne projekte poput IFOR-a i SFOR-a, koji su uspješno pomirili zavađene susjede manirom udomiteljice siročadi iz kakvog romana C. Dickensa.
Dolaskom novog tisućljeća došlo je vrijeme i za uočiti novog neprijatelja- terorizam je okrutno narušio svakodnevnicu svakog pravog građanina svijeta. Nijedan istinski Amerikanac više nije ravnodušan na spomen jednog naizgled običnog radnog dana u rujnu, nijedna prava američka kuća nije izvjesila makar Star-spangled banner i natpis „United we stand“ na vidljivom mjestu na travnjaku. No, nemojmo to brkati s nacionalizmom; terorizam je ozbiljna prijetnja i tako se prema njoj mora odnositi i Joe, automehaničar iz Point Foura, Wyoming i Predsjednik SAD-a.
Uzevši u obzir izneseno, uistinu mogu razumjeti riječi premijera nam Sanadera izrečene prilikom primanja na NATO: „Nitko nas više nikada neće taknuti jer NATO predstavlja prvorazredni garant mira, stabilnosti i demokracije u svijetu“. Jer, kada malo bolje razmislimo, Hrvatska je vrlo vjerojatno prva na popisu za odstrel većini svjetskih zemalja,a i teoristi uvijek negdje vrebaju iza ugla. Stoga mi je jako bitno znati da će nebom iznad Hrvatske sad mirno moći nadlijetati vojni avioni naših novih prijatelja i čuvati moj miran san, da će naše domove uskoro štititi proturaketni sustav obrane strateški postavljen negdje u blizini Kopačkog rita( ipak je istočno), a da će i dalje horda od 10 000 vojnika gacati po Pltivicama u nekoj od vojnih vježbi.
Stoga sam naprosto ponosna na unisonost saborskih zastupnika pri izglasavanju akta o pridruživanju NATO-u; takve ujedinjenosti nije bilo otkad su odbacili naredbu o naplaćivanju parkinga u garaži na Gornjem gradu. Još samo da je narod netko nešto pitao, možda bi premijer i doživio kakav iskren aplauz za ovaj pothvat...
A.P.
- 09:09 -
Bubni i ostani živ (2) - Ispljuni na papir - #
