30.01.2006., ponedjeljak
Moja želja
Željela bih te vidjeti sada. Izgubiti se u crnini tvojih okica. Lagano ti milovati lice gledajući te u oči. Zatim te poljubiti u oči, pa u obraze, samo nakratko dotaknuti meke usne, preko rupice na bradi usnama ti prelaziti po vratu. Vraćajući se do uha. To voliš. Onda bih se odmakla, da me ne možeš dohvatiti. I dalje bih te gledala u oči. Onako kako ja znam lagano bih te dovodila u napast da se digneš i uzmeš me istog trenutka, jako, strastveno, ali opet nježno. Onako kako ti znaš. Ipak bi izdržao do onog trenutka kad bih ti se bila spremna potpuno predati. Onda bi me volio. Onako kako samo ti znaš. Voliš li i nju tako? |
29.01.2006., nedjelja
Hvala
Potaknuta komentarom jedinog mojeg redovnog čitatelja krenula sam pisati post u kojem bih zahvalila mojoj ljubavi za sve one male i velike stvari kojima mi je uljepšavao život. Bio bi to dug i vjerojatno mnogima nerazumljiv popis stoga zasad samo ukratko, kao i što stoji u box-u na desnoj strani,HVALA ti što postojiš. |
28.01.2006., subota
Moja sreća
Sreću ovih dana nalazim u malim stvarima. Sjednem na klupu u gradu i promatram ljude kako prolaze. Po njihvom držanju i pogledu vidim njihovu tugu, zabrinutost, umor, sreću. Zatim se zagledam u vedro nebo i promatram malobrojne oblake. Igram se s njima. Zatim odem kod prijatelja spavati i dok tonem u san sretna sam što čujem kako još netko diše. Ne pomolim se Bogu tražeći ga nešto za mene, već za one druge ljude kojima je teže nego meni. Ne pomolim se za mrtve ljude za koje se obično molim, već za one za koje nema tko moliti. Sretna sam što mogu ne misliti samo na sebe. |
24.01.2006., utorak
Srećo moja,
Sjećaš li se one noći kad si bio uzrujan zbog posla i nisi mogao zaspati pa si se prevrtao po krevetu, a ja sam bila umorna i rekla sam ti da se digneš ako ne možeš spavati, da bar ja odspavam? OPROSTI zbog toga srećo. Sada bih ostala budna cijelu noć i malo bih te mazila, kao što si ti mene u mojim teškim trenucima.A sjećaš li se onoga tvog poznanika, za kojeg si bio uvjeren da mi se nabacuje, a ja sam govorila da nije istina? Lagala sam ti tada, nabacivao mi se i trebala sam ti to reći. Nisam željela stvarati neugodnu situaciju, ali ipak OPROSTI. Sada bih ti istinu rekla. Sjećaš li se kad si me nakon male prepirke odlučio iznenaditi onim satom koji mi se sviđao, a ja sam malu prepirku pretvorila u veliku ne vjerujući ti da si mi ga i prije prepirke htio kupiti i vikajući da nisam na prodaju? OPROSTI zbog toga, trebala sam ti vjerovati. Sada bih sat sa zahvalnošću prihvatila. Sjećaš li se kada si trebao doći po mene nakon fakulteta, ali si kasnio 15 minuta pa sam ja otišla kući i nisam željela izaći? Htjela sam te naučiti da više ne kasniš, ali ipak OPROSTI. Sada bih te čekala i pola sata. Sjećaš li se one noći kad si htio da idemo u kino, a ja sam se već bila dogovorila s društvom pa sam otišla s njima? OPROSTI. Sada bih ostala s tobom. Sjećaš li se one noći kada si mi rekao da odlaziš, a ja sam otišla kući i sama plakala? OPROSTI i zbog toga. Sada bih ostala s tobom i voljela te kao nikada do tada. Sjećaš li se onog dana kad si me samo želio osjetiti opet pa si me poljubio, a ja sam bez riječi otišla? OPROSTI. Sada bih ja tebe poljubila. |
23.01.2006., ponedjeljak
Psiha
Promatram malo ljude zadnjih dana. Počevši od najbanalnijih primjera mogu ustvrditi da je ljudska psiha postala čudna. Promatram ljude na tramvajskoj stanici. Svi se stiskaju u onu plastičnu “kućicu“, otvorenu sa svih strana, valjda jer imaju osjećaj da je tamo toplije. Promatram kako stišću nervozno tipku koja zvukom oglašava kada je zeleno na semaforu, iako je promet gust i neće se zato prije upaliti zeleno. Ali ipak, tko god dođe stisne tu tipku bar jednom, neki i više puta. Čekajući lift ljudi po 100 puta pritisnu tipku koja ga poziva, kao da će zbog toga prije doći, iako se jasno vidi da je lift krenuo, čak piše i na kojem je katu. U prodavaonici dok čekam na kasi za platiti uvijek mi se netko pribije na leđa, kao da me gura, kao da će zbog tih 10 cm prije stići na red. Ja osobno kad god vidim ovu sliku, iako znam da su paralelne linije identične duljine, uvijek ih poželim izmjeriti, kao da će ovaj put ipak jedna biti dulja.Promatram ljude kojima nešto ne ide po planu, ili na poslu ili na fakultetu. Uvijek im je netko drugi kriv. Iako su sami krivi, jer recimo nisu naučili dovoljno za ispit, okrivit će profesora, samo zato jer je netko drugi možda imao više sreće pa položio ispit isto s manjkom znanja. Ili što se tiče posla, uvijek postoji par izuzetaka, koji uspiju bez dovoljne škole, ili preko ovakvih ili onakvih veza, a oni su uvijek primjer svim ostalim koji ne uspiju da okrive državu, svijet ili bilo koga za svoj neuspjeh. Svaki pušač će, iako na svakoj kutiji cigareta piše da su štetne za zdravlje, uvijek naći za primjer jednu osobu koja je puno pušila, a doživjela duboku starost i jednu koja je živjela zdravim životom, a umrla mlada od moždanog udara. Gledam ljude koji ostaju u lošim vezama, brakovima i uvijek znaju ispričati primjer neke druge veze ili braka koji je lošiji od njihovog. Povraća mi se od ljudi koji potajno likuju tuđoj nesreći, padu na ispitu, otkazu na poslu, maloj plaći, prekidu veze ili bilo čemu, samo zato jer se onda osjećaju dobro, postoje lošiji nego oni. Je li ljudima tako lakše? Što je to u njihovoj psihi da je njima bolje ako je drugima lošije? Kad ćemo početi gledati one bolje od nas, one koji radom i upornošću nižu uspjehe? Kad će se ljudi početi veseliti tuđoj sreći iako je možda njih taj dan,mjesec ili godinu sreća zaobišla? Kad ćemo početi željeti ljudima ono što sebi želimo? |
20.01.2006., petak
Susret
Iako sam odlučila da krećem dalje, spletom okolnosti danas sam ga vidjela. Došao je po mene i pozvonio mi. Baš kao nekada. Hodajući prema autu shvatila sam da sam manje uzbuđena no što sam mislila da ću biti. Međutim vidjevši ga naslonjenog na auto kako me čeka s osmijehom na usnama javili su se oni poznati leptirići u želucu. Nisam tad primjetila ni novu jaknu, ni nove hlače, ni cipele već sam samo vidjela njegove oči koje pozorno prate svaki moj pokret. Crne kao ugljen. Željom sam ugušila leptiriće. Došavši do njega nastala je mala neugodnost. Što sad? Stisak ruke? Zagrljaj? Poljubac? Završilo je stiskom ruke. Zafrkant kakav je odmah je počeo komentirati kako ga ne mogu ni poljubiti. Samo sam se smiješila. Ulazeći u auto primjetila sam osvježivač od vanilije. Ne osjećam miris. Vožnja je bila kratka, ali ugodna. Parkirao je auto i izašao. Nisam mogla odoliti, približila sam se malom boru od vanilije i nije mirisao. Star je.Bili smo na mjestu na kojem smo uvijek pili kavu. Greška. Tamo je radio konobar s kojim smo se nakon toliko ispijenih kava sprijateljili. I sad je radio. Počeo se smijati kad nas je vidio s komentarima da se već pitao gdje smo mi, što se s nama dogodilo. Smiješili smo se, malo popričali s njim, ali nismo ništa objašnjavali. Naše mjesto je bilo zauzeto nekim parom. Sjeli smo na drugo mjesto. Primaknuo je stolicu bliže mojoj. Razgovor je bio ugodan, pitak. Smijala sam se iskreno i puno. Bilo je tako dok nije nestalo svakodnevnih tema i smiješnih priča. Onda mi je zatepao pitajući kako sam stvarno. Nisam ga mogla gledati u lice. Plašila sam se da će sve pročitati iz mojih očiju. Pogledom sam vrludala okolo zaustavljajući ga na paru koji je sjedio na našem mjestu. Ljubili su se, grlili i smijali. Kao mi nekada. Zna me. Čita me kao otvorenu knjigu. Prstima je dohvatio moju bradu natjeravajući me tako da ga pogledam. Zatepao mi je opet rekavši da samo mene tako zove. Zna on mene, što mene muči. Tužno sam se nasmiješila. Htjela sam plakati. Prstima je prelazio preko mog lica. Gutao me pogledom. Uzeo je moju ruku u svoje i gladio je. Moje su bile hladne, njegove tople, kao uvijek. Lagano ju je trljao, gledajući u nju, ništa ne govoreći. Gledala sam njegove ruke, prste koje znaju svaki centimetar moga tijela. Nedostajale su mi. Onda je digao pogled i rekao da mu nedostajem. Nisam mogla ništa reći. Previše me emocija obuzelo da bih nešto rekla. Ispričala sam se da moram na wc. Nasmijao se i propustio me da prođem. Osjećala sam njegov pogled na mojim leđima. U wc-u sam došla k sebi. Znala sam zašto sam tu i kako nastaviti razgovor. Vratila sam se i počela ozbiljno pričati. Opet je ono napravio. Prekinuo me usred rečenice kako bi mi rekao da shvaća što mu govorim samo da mu nedostajem. Da je htio da to znam. A što bi ja trebala s tim saznanjem? Probdjeti još koju noć? Razgovor smo morali završiti zbog obostranih obaveza. Krenuli smo prema autu i baš kad sam htjela ući lagano me okrenuo, jednom rukom oko moga struka i poljubio me. Imao je kratku bradu, baš kakvu volim. Bio je to kratak, poluvlažan poljubac. Usne su mu bile meke, kao uvijek. Stala sam kao kip. Nisam ni oči zatvorila. On jest. Očekivao je da ću uzvratiti. Međutim, volio me što ga uvijek iznenađujem pa sam ga i ovaj put iznenadila. Makla sam njegovu ruku i bez riječi otišla. Zvao me, krenuo za mnom,hvatao me za rame. Rekla sam mu da odlazi. Onda je zvao na mobitel. Nisam se javljala. Bila sam bijesna što mi to radi. Bijes se pretvorio u suze koje su nezaustavljivo tekle. Daljnje obaveze sam ignorirala. Suze su bile moj jedini prijatelj u tim trenucima. |
18.01.2006., srijeda
Klasa optimist
Ne znam bi li sebe svrstala u optimiste ili pesimiste. Danas sam veseli optimist. Umjesto da sam se odmah ujutro iživcirala zbog ogromnog reda u pekari i nesposobne prodavačice, bila sam sretna što je kruh danas slan. Hodajući na fakultet nisu me nervirala prva dva semafora koja su bila crvena, već sam se razveselila što je na trećem bilo zeleno. Nije me izbacilo iz takta ni kad je konobarica prolila moju kavu koju sam čekala više od pola sata, već sam bila sretna što je nije prolila po meni. Nije me rastužio ni kolokvij koji sam pala, sigurna sam da ću sljedeći položiti. U tramvaju na povratku kući nisu me iživcirali ni vozač kojem ne bi dala pravo ni da bicikl vozi, ni starije gospođe koje se ponašaju kao da im dan propadne ako ne izguraju bar dvoje-troje ljudi, već sam bila sretna što mi je začepljen nos pa ne osjećam razne miomirise. Nije me rastužio ni prazan stan, već sam uživala hodajući polugola nakon tuširanja. Čak ni fotografija koja još uvijek stoji pri rubu mog stola me nije rastužila nego sam sigurna da ću je u dogledno vrijeme maknuti, a da će jednog dana tu biti nova.Ako se mene pita, čaša nije ni polupuna ni poluprazna, već puna upravo onoliko koliko treba biti. |
17.01.2006., utorak
Seks i hrana
U duhu mojega “krećem dalje“ evo par riječi o mojem razmišljanju o jednoj temi o kojoj sam također raspravljala s istim poznanikom. Ne, neću pisati o igricama s hranom u sexu već o razlici sexa bez uzajamnih osjećaja partnera i sexa kada volim nekoga. Naravno, pišem svoje mišljenje o tome, shvaćam da smo svi različiti i da su nekima te dvije stvari jednake.Dakle, jeste li ikada kupili kruh koji nije bio osoljen? Ja danas. Jedem doručak i vidim nešto ne valja. Sir je isti kao i jučer. Gledam da se slučajno namaz nije pokvario. Nije. Probam samo kruh i shvatim u čemu je stvar. Budući da ne volim bacati hranu, a pogotovo kruh, stavim još malo sira i pojedem to. Dođe mi frendica na ručak, naručimo ćevape i uz to napravimo salatu. Obožavam ćevape. Samo ovaj put ne prijaju mi kao uvijek. Kruh nije osoljen. Kruh je lud kako kaže moja frendica. Rezultat- najele smo se, i prejele, ali nije to to. Isti doživljaj imam sa sexom bez ljubavi. Sve štima, ali nije to to. Mislim da je to zbog toga jer zadovoljim svoje fizičke potrebe, ali ne i emocionalne. Nekad se šalim pa dijelim ljude na one koje žive da bi jeli i na one koji jedu da bi živjeli. Imam jednu frendicu koja jede da bi živjela. Ona u neko vrijeme osjeti glad i pojede bilo što. Naravno, ima stvari koje više voli i stvari koje manje voli, međutim u nikakvoj hrani ne uživa pretjerano. Ja osobno ne živim da bi jela, ali sam gurman što se tiče hrane. Uživam u kupovanju, kuhanju, izgledu, mirisu i okusu hrane. Takva sam i u sexu kad volim. Uživam prije, tijekom i iza. Međutim kad ne volim nekoga pretvaram se u moju frendicu, u osobu koja “jede da bi živjela“. I takav sex, koliko god on dobar i uzbudljiv bio, nikada mi ne može zamijeniti sex s voljenom osobom. |
16.01.2006., ponedjeljak
Nakon kiše dolazi sunce
Pričam sinoć sa svojim virtualnim poznanikom. Ništa čudno, već smo pričali par puta. Ne znam zašto, imam mu potrebu ispričati dio svoje priče, pitati ga kako bi on postupio. Naziva me kukavicom. Iako ne zna cijelu priču uporno me naziva kukavicom. To me zabolilo. Inače se u životu ne zamaram što mi govore i što misle ljudi do kojih mi nije stalo, a do ovoga mi ne može biti stalo jer ga ne poznajem. Pitam se zašto me boli kad me naziva kukavicom? Je li se možda i sama smatram takvom samo mi je preteško to priznati?Uglavnom, pitam svog poznanika što bi on uradio na mome mjestu. On mi kaže da bi mislio srcem, slijedio ljubav gdje god treba, da to svaki put uradi. Mislila sam o njegovim riječima, tresla se od nekakve groznice koja me zahvatila tih par sati, ali vrijedilo je. Shvatila sam da iako je svaki put činio sve za ljubav da ipak još pravu nije našao. Cijenim njegovu odanost ljubavi i što mu ona predstavlja u životu. Ipak, u razgovoru s njim potvrdila sam sama sebi da nitko i ništa nije toliko bitno u životu kao ostati svoj, ne odreći se sebe. Ne, to mi zasad još ne pomaže da izbacim svoju ljubav iz glave, ali sad jasno vidim da to MORAM učiniti. Nema druge opcije, nema drugog načina. U razgovoru s njim umrla je i nada da će se jednostavno nešto promijeniti. Jer neće. I sada sam toga potpuno svjesna. Krećem dalje. |
15.01.2006., nedjelja
Nesanica
Subota večer. Ležim u krevetu, gledam filmove, čitam vijesti, blogove. Osjećam se staro. Ne po godinama(iako je zabrinjavajuće što nisam vani s društvom) već emocionalno. Osjećam se kao nakon raskida s prvim dečkom. Kao onaj foto-aparat za jednokratnu upotrebu. Fotografije su predivne, ali nema više filma. Psihički me rasturaju pitanja iz prvog posta. Loše sam. Jako loše.Pogledavam na sat. 1:30. Neće san na oči. Nervoza. Zvoni poruka na mobitelu. Već sam se trzla par puta večeras. Ne nadam se previše, sigurno je netko od društva. Ipak je on. Poruka koja briše sva pitanja. Stavlja osmijeh na moje usne do kojih se dokotrlja i pokoja suza. Napokon ću mirno zaspati. |
14.01.2006., subota
Kava
Jutros sam prihvatila poziv za kavu od kolege. Već me par puta pozvao, ali odbijala sam, što iz razloga što nisam mogla, što iz razloga što nisam željela. Simpatičan dečko. Došli smo, sjeo je nasuprot mene i ugodno razgovarali. Par puta izazvao je iskren osmijeh od mene što i ne uspijeva mnogima ove dane. Oboje smo naručili kavu i konobar ju je ubrzo i donio. Usred jednog iskrenog osmijeha pogled mi je pao na njegove ruke. Sljedećih 20 sekundi one su bile centar moje svijesti. Uzeo je jedan šećer u ruke, otvorio ga i istresao u šalicu. Zatim je uzeo drugi šećer i ponovio postupak. Onda je uzeo malenu žličicu, ali više nisam pratila. Moja ljubav ne čini tako. On uzme oba šećera u ruke, sklopi ih, skupa otvori i istrese. Gledam dalje. Kako ovo otresa pepeo s cigarete? Moja ljubav uvijek kruži po rubovima pepeljare, žar na cigareti mu je uvijek zašiljen. Moj kolega i dalje nešto priča, pogledam ga u lice i vidim da se smiješi. Nasmiješim se i ja, onako usiljeno. Nije to više iskren osmijeh. Skine mi i taj osmijeh pitanjem viđam li koga. Što da mu kažem? Viđam u sjećanjima, željama,snovima. Ne, ne mogu to reći. Tiho prozborim ne.Opet ugledam osmijeh na njegovom licu. Na mome ga više nema. Želim ići, ali još ne mogu, kavu nisam ni probala još. Ubrzano uzimam šalicu u ruke i otpijam veliki gutljaj. O ne! Ne samo da ja nisam stavila šećer nego je i jako vruća. Jezik mi gori. Pijem vode. Pogledavam u kolegu, on nešto priča, čujem svaku petu riječ i nezainteresirano klimam glavom. Ubrzano stavljam šećer, miješam i ponovno otpijam. Zapalim cigaretu, uključim se malo u priču, ali i dalje se mislim kako što prije otići. Opet otpijam. Napokon nema više kave!! Bar moje. Pogledavam u njegovu šalicu, još je napola puna. Čekam. Primjećuje da sam popila, pita želim li još što. Odgovaram da ne, da se ne osjećam dobro i da bih rado otišla. Pristaje. Odlazimo. Rukom mi prolazi preko ramena i zaustavlja je odmah ispod. Ubrzam korak. Poziva me večeras na druženje. Kino, cuga ili nešto. Pristojno se zahvaljujem i odbijam. Odlazi svatko na svoju stranu. Dolazim u prazan stan. Pitam se kad ću opet moći popiti kavu da ne mislim na njega. |
13.01.2006., petak
Poziv
Zvao je danas. Svojim toplim, uvijek promuklim glasom, zatepao mi je. Istog momenta stvorila mi se knedla u grlu, grč u želucu. Htjela bih mu reći puno toga, kako mi je teško bez njega, kako ga sanjam, koliko ga želim i još puno toga. Otvaram usta, ali nema glasa. Kratkotrajni muk. Osjeća da se lomim. Pita smije li me tako zvati, smeta li mi. Odgovaram da mi ne smeta. Razum vrišti. Znam da griješim. Iako razgovor dalje teče na uobičajan način, kao kod dvoje poznanika koj su se sreli na ulici, glas mi podrhtava. Osjećam se kao tinejdžerka koja prvi put razgovara s dečkom. Govori mi da se opustim, da je to samo on. Samo on! Pa zar ne shvaća da mi samo on može stvoriti drhtanje glasa, muku u želucu, toliku sreću i tugu pomiješane u istom trenutku? Zar on ne shvaća da je on ON, a da su svi drugi samo oni, meni daleki ljudi,koje ni ne priželjkujem da mi budu bliže? Pokušavam završiti razgovor što prije. Čuvaj se - kaže mi na kraju. Kažem hoću i pozdravim se. Osjećam suze kako naviru na oči. Opet zazvoni mobitel, ovaj put poruka. Opet on. Volio bih da te ja čuvam. Iako se redovito čujemo kao da osjeća da je ovaj put drukčije. Da sam upala u nekakvo melankolično razdoblje. Držim mobitel u ruci s prstom na tipki koja njega poziva. Znam da još uvijek jedan moj poziv može sve promijeniti. Dvoumim se. Lijepo je znati da imam još tu moć da jednim pozivom sve mijenjam. S druge strane, možda kad izgubim tu moć, možda ću se tek tada pomiriti sa svime. Razum opet pobjeđuje. Bacam mobitel na krevet i odlazim pod tuš. Ja znam što moj telefonski poziv može učiniti. Zna li on što njegov učini meni? |
Razum
Možda sam mogla biti drugačija. Možda sam mogla biti od onih koji misle isključivo srcem, kod kojih razum nema pravo glasa. Jesu li oni sretniji? Kad se sve zbroji i oduzme, isplati li se? Pokusavam sastaviti u glavi formulu po kojoj bi se to trebalo izračunavati, ali ne ide. Nema tu formule. Mislim srcem, dok razum ne shvati da mora intervenirati. I to sam ja, takva, i mislim da se neću promijeniti. Samo me zamara pitanje zašto mi onda sada razum ne intervenira? Zašto mi ne dopusti da se toliko okrećem po krevetu da bi se nakraju morala dići i opet ga napraviti, pa da se i nakon toga nastavim okrećati dok ne shvatim da nisam još toliko umorna da bih zaspala? Zašto sada sve pjesme koje čujem razum govori kao da su za njega pisane? Zašto mi dopušta da mirišem bočicu njegovog istrošenog parfema? Zašto mi razum ne zabrani da u svakom drugom tražim njega?Zašto mi ne dopusti da ga prebolim? |
12.01.2006., četvrtak
Pitanja od kojih boli glava
Prekine li je usred ozbiljne rečenice samo kako bi joj rekao da je voli? Voli li je uopće? Želi li je onako ludo kako je mene želio? Tepa li joj istim nadimcima kao meni? Kupi li joj svaku sitnicu koja ga na nju podsjeti? Voli li miris njene kože? Miriše li joj kosu? Igra li joj se s kosom? Kaže li joj da je lijepa, iako je nenašminkana, nepočešljana i u bezveznoj odjeći? Ljubi li je onako kratko, ali mokro u trenucima strasti? Privine li ju čvrsto uz sebe prije spavanja? Miluje li ju svojim nestašnim prstima svuda po tijelu? Prošaputa li joj na uho da je voli, onako kad je već u polusnu?A ona? Usrećuje li ga? Nasmije li ga kad je tužan, bezvoljan,umoran? Poljubi li ga ikad u vrat,ali pozadi, tamo gdje voli? Miluje li mu ikad rupicu na bradi? Miluje li mu ikada lice? Sjeti li mu se kupiti osvježivač za auto od vanilije, on uvijek zaboravi? Napravi li mu ikad palačinke da su masne i deblje,samo zato jer on tako voli? Namaže li mu ikad kruh maslacem, umjesto margarinom? Dosoli li mu uvijek hranu, bez da ga i pita? Je li ga vrijedna? Izbacih iz sebe ova pitanja koja mi se vrzmaju po glavi zadnjih dana, bolje reći mjeseci. On bi mi odgovorio na njih, znam da bi, samo da ga pitam. Ali ja ga nemam prava pitati. Sami si krojimo sudbinu, sama sam ovo izabrala znajući da me čeka teško razdoblje. Samo mi se čini što vrijeme odmiče da ide nagore, umjesto nabolje. |
| siječanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ljubavi,
Vjeruj mi za menedovoljno je sto postojis, samo to mi treba
pa nek' ti s drugom krene kad, vjeruj mi, za mene
dovoljno je sto postojis, i nakon svega,
hvala ti što sa mnom negdje dišeš ispod istog neba...
Linkovi
Blog.hrMonitor.hr
Duh koji hoda
Razvod braka
Nakon braka
Kross
Pun kufer svega
Preljubnica
Brak
So you face it with a smile,
There is no need to cry,
For a trifle's more than this ..
Will you still recall my name,
And the month it all began,
Will you release me with a kiss?
Have I tried to draw the veil,
If I have - how could I fail?
Did I fear the consequence?
...dazed by careless words,
Cosy in my mind..
I don't mind,
I think so,
I will let you go..
Now you shaped that liquid wax,
Fit it out with crater cracks,
Sweet devotion my delight ..
Oh, you're such a pretty one
And the naked thrills of flesh and skin
would tease me through the night..
Now I hate to leave you bare,
If you need me I'll be there,
Don't you ever let me down..
And I touched your face
Narcotic mind from lazed Mary-Jane
And I called your name,
Like an addicted to cocaine calls for the stuff he'd rather blame
And I touched your face
Narcotic mind from lazed Mary-Jane,
And I called your name
-My cocaine...
When you try your best but you don't succeed,
When you get what you want but not what you need ,
When you feel so tired but you can't sleep,
Stuck in reverse..
And the tears come streaming down your face
When you lose something you can't replace,
When you love someone but it goes to waste
Could it be worse?
And high up above or down below
When you're too in love to let it go,
But if you never try you'll never know
Just what you're worth..
Tears stream down your face
When you lose something you cannot replace
Tears stream down your face
And I..
Tears stream down your face
When you lose something you cannot replace
Tears stream down your face
And I..
Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you.