The days were brighter
Gardens more blooming
The nights had more hope
In their silence
The wild was calling
Wishes were whispering
The time was there
But without a meaning

Away, away in time
Every dream’s a journey away
...

Mama, nedostaješ mi ♡

Pomislila bih, nakon jedne propuštene prilike naučit ću. Nije se dogodilo ni nakon druge, ni nakon treće, niti nakon četvrte propuštene prilike. Što sad? Da okrivljujem zvijezde i svemir i sva božanska bića za svoje propuste i pasivnost? Vjerojatno će tako biti lakše.
"Zapisano je u zvijezdama."
Da, zapisano je da ću sve za što se kategorički zalažem napraviti apsolutno suprotno.

I dok slušam najdraže pjesme s balkona stančića na tko zna kojem katu, suza suzu stiže, a ja se ne mogu pomiriti s tim kakva sam zapravo.

Neki dan sam plakala jer sam shvatila kako je moguće da se ništa od onog što smo planirali ne ostvari. Samo zbog mene. Ljudski faktor. Možemo li nas dvoje, mi, kao par, računati na mene?
Želim sve s njim, želim biti ona koja neće stajati na putu ostvarenja naših snova, već poticati naš napredak.

Ponekad me preplavi taj osjećaj kao da mogu sve što poželim. Baš zato što imam njega uz sebe.
A ponekad ludim, kao da se gubim pod pritiskom svih obaveza i rokova. Sedam kolegija, od kojih su pet njih odvratno teški. Rok je 30.6.

Bojim se. Užasno.

Moguće je da ne uspijem, koliko god željela uspjeti. Moguće je da ništa ne napravim kako treba. Ili da djelomično napravim ono što treba. Treba mi puno sreće i energije da prođem kroz ovo "ratno" razdoblje. Puno sna i koncentracije. Moram biti najefikasnija ikada.

On je uspio odraditi svoj dio. Samo se čeka na nju.

Bojim se da će ovo sve u jednoj mjeri utjecati na nas. Koliko može biti nešto najdivnije ako sve prođe u redu, tako može i napraviti razdor, a ta mogućnost je nešto najzastrašujuće u ovom trenutku.

Obećala sam sama sebi da neću napisati niti riječi na ovom blogu nakon prethodne objave, no došlo je vrijeme kad sam opet osjetila potrebu za pisanjem, kao da me svako toliko ovaj blog zove.
I tako pregledavam silne tekstove ispisane na ovim, ali i drugim bivšim blogovima. Prisjećam se svih tih bujica emocija i misli. Čudim se kako mnoge kombinacije pršte skladom. Osjećam ponos jer sam to ja napisala. I to baš tad, kad sam mislila da niti jedna napisana riječ nije dovoljno dobra. Sve se promjenilo, apsolutno sve. Gledam unazad, godine patnje i borbe s tjeskobnim stanjima iz kojih sam se jedva izvlačila učinile su od mene svoje. Ne reagiram toliko na prošlost, naučila sam na nju gledati upravo onako kako i treba. Smatram ju prošlom, ponekad dalekom, sasvim sigurno trenutno neprisutnom. Ne može me više dirnuti. Postoje sjećanja, ali nisu ništa više do li toga. Nema one teške nostalgične povezanosti. Oslobodila sam se emocionalnog tereta koji me gušio kroz dosadašnji život. Ne mogu reći da sam sama zaslužna za tako veliki preokret, iako sam mu konstantno težila. Pred nešto više od pola godine upoznala sam mladića koji mi je promjenio cjelokupni pogled na život. Ne želim pisati o tome kako je divan, niti mu pridruživati kojekakve atribute. Samo ću reći da ga volim. Od trenutka kad smo se upoznali oboje imamo osjećaj kao da se oduvijek znamo. Jednostavno je nastao onaj magični klik. Ne bih ga mijenjala ni za koga na ovom svijetu. Razumijemo se kao par koji doista hoda već godinama. Uz njega mi ništa nije toliko bitno koliko mi je bitna naša veza i naši planovi. Prva osoba uz koju stojim nogama čvrsto na tlu. Ne paničarim. Ne strahujem. Osjećam se više-manje sigurno, no prisutna je doza male nesigurnosti koja teško da će nestati u neko dogledno vrijeme. Previše je godina sranja nagomilano da bih se mogla potpuno prepustiti. Bez obzira na sve, težim stabilnosti.
Planiramo zajednički život. Nikad nisam pomislila da će takvo što doći u nenametljivoj i lagodnoj formi, kao što je ovo. Promjenio me, ne na način da je od mene učinio novu osobu, već mi je pomogao umiriti sve vatre koje su suviše pekle, i na poslijetku, nešto što mi je povratilo vjeru u doslovno sve, pokazao mi je koliko život može biti lijep uz pravu osobu pored sebe. Osjećam se poput princezice, svakim našim susretom budi dijelove mene za koje sam bila sigurna da su nestali, iščezli.
Nije me učinio ovisnom o svojoj prisutnosti, baš suprotno, učinio me ovisnom o mojoj svijesti. Potaknuo je sve ono što sam odlučila jednom izbrisati, zatomiti, probudivši zaboravljeni dio mene. Sretna sam, no ne želim ga uzdizati. Znam da uvijek može bolje i da se svi moramo truditi za sve u svojim životima. Previše puta sam se opekla i samo želim biti na oprezu. Da, posvetila sam mu podosta tekstova. Kako sretnih, tako i tužnih. Ne mogu reći da je svaki naš susret bio apsolutno savršenstvo. Nije. Bilo je sukoba, a znam da će ih biti i dalje. Bilo je boli i suza, ali neki su ljudi toga i vrijedni. Zar ne? Sve ono loše što se dogodilo nije moglo poništiti niti zasjeniti sve dobro. Sretna sam zbog toga.
Pomalo zaboravljam što sam doista htjela napisati, koja je bila poanta svega ovoga.
Obaveze me čekaju, i moram puno učiti, stoga ću ostaviti pisanje za neki drugi trenutak, za neki drugi kišni dan...

Coco Rosie