XLII
utorak u 22:30, komentari
Neki dan sam plakala jer sam shvatila kako je moguće da se ništa od onog što smo planirali ne ostvari. Samo zbog mene. Ljudski faktor. Možemo li nas dvoje, mi, kao par, računati na mene?
Želim sve s njim, želim biti ona koja neće stajati na putu ostvarenja naših snova, već poticati naš napredak.
Ponekad me preplavi taj osjećaj kao da mogu sve što poželim. Baš zato što imam njega uz sebe.
A ponekad ludim, kao da se gubim pod pritiskom svih obaveza i rokova. Sedam kolegija, od kojih su pet njih odvratno teški. Rok je 30.6.
Bojim se. Užasno.
Moguće je da ne uspijem, koliko god željela uspjeti. Moguće je da ništa ne napravim kako treba. Ili da djelomično napravim ono što treba. Treba mi puno sreće i energije da prođem kroz ovo "ratno" razdoblje. Puno sna i koncentracije. Moram biti najefikasnija ikada.
On je uspio odraditi svoj dio. Samo se čeka na nju.
Bojim se da će ovo sve u jednoj mjeri utjecati na nas. Koliko može biti nešto najdivnije ako sve prođe u redu, tako može i napraviti razdor, a ta mogućnost je nešto najzastrašujuće u ovom trenutku.