"Bio je to zadnji put da sam udisao život jednako koliko sam ga i živio. Od tada moje srce je prestalo kucati, slomio sam ga u komadiće i sitnije no što možeš zamisliti. Život? Što je bio život? Meni nešto nesagledivo. Ne brini, tada nisam bio svjestan svog srca, niti tvog, da budem u potpunosti iskren, krhkosti života niti prolaznosti. Sve je bilo beskonačno, svaki trenutak, osmijeh, sreća.. Tu beskonačnost dijelili smo i nikada je nije nedostajalo. Idealan svijet mašte. Tu smo živjeli.

Volio bih da je sve bilo drugačije. Ne u potpunosti, no opet, volio bih to. Da mogu vratiti vrijeme ne znam što bih napravio drugačije. I to mi se čini najtragičnijom mišlju od svih koje mi odzvanjaju umom.
U glavi mi je nastao kaos, pravi mali kaos. Poput zapetljanih žica tvojih slušalica. Onda znaš kako je gadno. Znam da se smiješ upravo sada. Volio bih da je tako uvijek, da si uvijek dobro. Pitam se kako si i češće nego li misliš, sanjam te češće, i uglavnom su to more. Kako sam te slomio, kako sam te ostavio ranjenu. Ono najgore je, što je učinjeno učinjeno je, više se popraviti ne može. Kao što ni mi ne možemo pustiti da prođe trenutak u kojem beskrajno uživamo. Vjeruj, prije ćemo pustiti baš taj trenutak nego nego napraviti išta drugo.
To je poput silovitih morskih valova i znaš ako te uzmu k sebi, povratka nema."

...

"Dear friend,

it's been a long time since we've had that long and relieving talk in one of Amsterdam hotels' lobbies. I miss that feeling of relief, for there's so much burden on my heart. Time has stopped for me ever since the end of us and high school and that same journey. Somehow I feel trapped in timeless zone of both past and present. Future simply comes rushing at me in a way I cannot comprehend therefore it appears as non existent
I do not wish to bring you any harm with this, so please get rid of this letter as soon as you read it. You must never to read it again. Please"

Bio je to posljednji put da sam udisala život jednako koliko sam ga i živjela.

Sve su to verzije njega.

I zaljubljivat ću se ponovno i ponovno,
u osmijeh stranca
i jagodice,
i poispadale trepavice.
U način kako im se usne dodiruju dok rijeka podsvjesti buja kroz njih,
baš zato što ne znam ništa o njima,
još više ću padati
za vršcima njihovih prstiju i
način na koji drže čašu pića dok ju prinose sve bliže.

Zaljubljujem se u njihovo griženje unutarnje strane obraza. Zaljubljujem se u njihov osmijeh i neispričane priče.

U skrivene misli koje odluče zadržati za sebe.

Zaljubljujem se u tišinu i mir.
I kaos.
Sve odjednom.
Zaljubljujem se u svemir unutar tebe
Ma da nije na meni da ga osjećam

I don't care about anything anymore.

Jutra su postajala maglovita. More u daljini više nije reflektiralo svjetlost kao prije.
Osjećaji u meni nisu počeli blijedjeti, niti bih to ikada htjela. Svijet mi sve više pričinjavao usamljenim mjestom.
Bol je slabašno tinjala u mojim prsima iz neizrecivih razloga. Postojala je, mirno i tiho. Bijeg od nje nije bio potreban, barem na neko vrijeme...