Cijeli ovaj svijet jedna je velika izmišljotina. I svaki razlog za kojeg se držimo u tuzi nepostojan je. Pa ipak, ljudi me uspiju rasplakati u roku sekunde. Nisam sigurna kada sam postala ovako osjetljiva, stvarno nisam sigurna.
Večer je i pokušavam učiti za kolokvij koji me čeka za dva dana. Ne ide mi, rješenje problema ne nalazim. Dozvoljavam da me definiraju riječi najbližih mi osoba. Te riječi, nažalost, nisu riječi kojima bi se itko veselio ili bio ponosan na njih. Te riječi stružu po onome što dotiču, oštećuju, nagrizaju. Ili, najjednostavnije rečeno, „bole“. Iako se meni čine više poput kupke pripremljene od solne kiseline. Ostavljaju me s osjećajem beznađa i potajnim morbidnim željama (oblika: držim fige da doživim vlasititu rupturu aneurizme unutar nekoliko minuta). Mrzim se - i još se više mrzim zbog toga što sam uopće sposobna mrziti se. I mrzim što je itko sposoban imati ovoliki utjecaj nadamnom. Lagano ludim. Osjećam se poput narkomana u apstinencijskoj krizi. Sigurno se ovako osjećaju kad im pofali koja doza. Ne pada mi na kraj pameti osuđivati ih zbog toga što posegnu za sredstvom koje će očistiti njihovu krv od ovih ljepljivih gadosti kad dosegnu i najmanju žilicu, ne ostavljajući previše na izbor.
Zaista, što mi vrijedi ovoliki trud oko održavanja balansa? Voljela bih ne osjećati se ovako, sada niti ikada više...
Sva lica koja poznajem nikakvog dobra ne naprave.