Osjećam klupko emocija kako lagano počinje odbacivati svoje ljušturu i sputavajuće granice. Oslobođeno je i napokon kola mojim tijelom. Osjećaji me opijaju svakog trenutka svakoga dana, poput boce bijelog vermuta u toploj ljetnoj večeri. Sva negativnost nakupljana tijekom prošlih mjesec sada me napušta.
Potreban mir me također nalazi, zajedno s proljetnim pljuskovima za koje se čini da vječno vode borbu sa meni najdražom zvijezdom. Volim kišu u njenom blago agresivnom, već spomenutom, obliku. Nešto je posebno u njoj. Jednostavno i nešto najljepše od svih prekrasnih darova što ih priroda može podariti. Djeluje poput novog početka.

Jučer me dočekao novi val sreće. Mislila sam da ih više neće biti nakon kiše, ali...

On se javio.

Koliko sreća može podignuti duh, toliko može potaknuti ono najlošije da izađe na površinu. Bila sam najsretnija djevojka na svijetu kad mi se javio i pozvao na kavu. Srce mi je od uzbuđenja lupalo kao nikada do sad.

Istina je da sam se posljednjih mjeseci sasvim povukla od svijeta. Čudi me kako društvenom biću, kao što sam ja, to odgovara. Odustala sam, u jednom trenutku okrenula sam se od svega i svih. Odrezala sam žice koje me povezuju s vanjskim svijetom. Jednom riječju, nestala sam. I ne bih bila toliko sretna zbog njega da nisam odustala i od njega. Poredala sam svoje prioritete sasvim drugačije. Od jednom, ni jedno biće nije bilo na listi prioriteta. Apsolutno nitko. Samo škola, upis na faks, daljnja karijera. Učenje. Učenje. Učenje.
Osjećajima vezanim uz ljubavni život isključila sam dovod energije. Ne vjerujem u ideale kojima sam se prije vodila. Venula sam za tim da imam nekoga uz sebe, nekog tko će za mene biti savršen i za koga ću ja biti savršena. Prevelika čežnja za nečim dovodi do razočaranja, tuge i odustajanja. Prije sam venula za nečime, a sada doslovno venem sama od sebe. Iako se moj vječni osmijeh nikada neće ugasiti, prepreke stavljene pred mene postaju sve veće i veće, a u meni je prevladao strah i pomirenje s gubitkom. Želim biti sigurna u sebe. Želim uspjeti. Želim pobijediti jer jedino tako će se moj život uistinu moći nastaviti.
Ako ovu bitku izgubim... gubim i glavu, a ta mi se misao nikako ne sviđa.
Morbidne ideje motaju se uokolo moje svakodnevnice. I ponekad je preteško, toliko teško da doista poželim da me nema.
Nedostaju mi dani kad mi je glavna okupacija bila je li mi poslao poruku i misli li na mene. Kava ili čaj. Pahuljice ili jabuka. Ti dani su od jednom nestali i ne mogu ih još povratiti, ali trudim se. Voljela bih znati da idućih par mjeseci od mene neće ostati samo prah.

Voljela bih živjeti i dalje.